Društveno-politički kontekst koji živi riječka kultura, a onda i projekt Rijeke Europske prijestolnice kulture 2020. godine nije u ovim okolnostima mogao drukčije završiti nego masovnim otkazima u Rijeci 2020, tvrtki zaduženoj za provedbu projekta EPK-a.

Više je razloga za to koje ćemo ovdje probati iznijeti u analizi slučaja EPK koji, očekivano, nakon događaja vezanih uz koronavirusnu krizu ne prestaje biti predmetom ostrašćenih komentara, analiza, uputa sa svih strana. Ovu analizu probat ćemo učiniti bez takve vrste strasti, koja mnogim komentatorima priječi pogled na bitno, dok su s druge strane napadnuti odgovorni izvukli bodlje i, uglavnom cinizmom, bahatošću i komuniciranom vjerom da je gotovo sve učinjeno baš najbolje, odgovaraju svojim kritičarima.

Analiza će teći kroz četiri segmenta: krizno funkcioniranje i funkcioniranje uopće; ljudske kapacitete; pitanje programa i posljednje, i najvažnije, pitanje novca.

Birokratski aparat

Rijeka 2020 je (bio) birokratski aparat sastavljen od 70 ljudi ngažiranih za provođenje administrativno- kompleksnog programa, pogotovo na prostorima koji se europskim birokratskim regulama tek prilagođava. Među angažiranim ljudima bilo je i onih koji su prije toga angažmana djelovali kreativno, umjetnički, aktivistički, pa je dio javnosti od njih očekivao i takve aktivnosti pojavom koronavirusne krize.

No, treba jasno razlučiti, primjerice, Nemanju Cvijanovića koji postavlja zvijezdu na Riječki neboder i Nemanju Cvijanovića koji je koordinator u programskom pravcu »Kuhinja različitosti«. Kao prvi, on je samostalni angažirani umjetnik, a kao drugi je dio birokratskog aparata koji je zadužen za to da odobreni program, onaj njegov kreativni dio, prođe u skladu s planom.

On, dakle, komunicira, spaja, osigurava da su ugovori potpisani i u redu… U takvoj ulozi on jednostavno nema mandat biti kreativan; za kreativnost je zadužen netko drugi, pa makar se on zvao i Nemanja Cvijanović. I tu dolazimo do prvog problema.

Koliko god se direktorica Rijeke 2020 Emina Višnić trudila na virtualnoj tribini o EPK-u, a i na drugim mjestima, predočiti javnosti što su sve oni činili od pojave koronavirusa u Hrvatskoj i obustave djelatnosti do danas, pokušavajući uputiti na to da se nikako nije spavalo i nedjelovalo, činjenica je posve mjerljiva da je posljednjih mjesec i pol dana EPK projekt posve nevidljiv, dok su u isto vrijeme brojni drugi ad hoc umjetnički i ini projekti kulture brojnih samostalnih kreativaca i organizacija bili itekako vidljivi, pokazujući da se i u ovim zahtjevnim vremenima može stvarati relevantan kulturni sadržaj.

No, način na koji je ustrojena Rijeka 2020 i način na koji odgovorni promišljaju projekt EPK-a to jednostavno nije mogao isporučiti.

Bez djelatnih kreativaca

Rijeka 2020 dužna je provoditi program zacrtan u programskoj knjizi prema kojoj je dobila titulu. Što je se više i uz veću dozu »sljepila« drži, to za mir u europskoj, ali i lokalnoj kući i kasnije moguće angažmane bolje. Svako ispadanje u pretjerano kreativno tumačenje programa na nekoj će razini biti sankcionirano.

Zato takav projekt i ne treba kreativce. Svojedobno smo jedini, ali doslovno jedini na ovom planetu, u jednom nevjerojatno zanemarenom članku upozoravali na dodatno birokratiziranje aparata u činjenici da svi odgovorni, od vrha Rijeke 2020, Skupštine, Nadzornog odbora, dakle gradonačelnika, pročelnika, financijera, ne vide ništa sporno u činjenici da projekt u fazi provedbe nema nijednog djelatnog kreativca, počev od najvažnijeg među njima: djelatnog, dakle, umjetničkog ravnatelja pa sve do, isto birokrata doduše, ali na vrhu, i željeno kreativnog, osobe zadužene za povezivanje pravaca, ili kolokvijalno programskog direktora, što je do sada već davnog otkaza bila Mara Anjoli Vujić.

Sve je te funkcije, zbog okolnosti o kojima smo svojedobno puno pisali, na sebe u suštini preuzela Emina Višnić, a na naše inzistiranje da kod programa nije važno samo njegovo utemeljenje, nego je možda još i važniji način na koji se provodi, njegova implementacija, dobili smo odgovore, od svih odgovornih, da oni u tome problema ne vide.

U cijeloj toj priči dobili smo i stav, koji bi se lako mogao okarakterizirati licemjernim, članice europskog panela za procjenu provedbe programa, onog istog koji je Rijeci dodijelio titulu, Slovenke Suzane Žilič Fišer da to nikako nije u redu, da je implementacija itekako važna i da je kreativac potreban za njeno nadgledanje.

Taj je isti panel potom Rijeci dodijelio nagradu »Melina Mercouri«, u vrijednosti milijun i pol eura, a Žilič Fišer nije više bilo čuti po tom pitanju.

Ovdje možemo reći da je i to sve očekivano, jer koliko je nama poznato, otkad se nagrada »Melina Mercouri« dodjeljuje uspješnom EPK-u, ona je uvijek i dodijeljena. Nema, dakle, neuspješnih EPK-ova. Dobio ju je i Maribor, o kojem znamo sve i uzduž i poprijeko, i dakako nije tamo sve bilo crno, ali činjenica jest da se projekt zbog raznih okolnosti nikako ne može smatrati uspješnim.

Pa i unatoč tome, nagradu i priznanje za uspješnost je, dakle, dobio. I da, Suzana Žilič Fišer bila je generalna direktorica zavoda Maribor 2012, slovenska Emina Višnić, koja je nakon te funkcije nagrađena mjestom u komisiji za procjenu EPK-kandidata, što, možda, u budućnosti čeka i Eminu Višnić. Ili nešto slično.

Astronomski honorari

Tu sada već dolazimo do trenutka u kojem se i bez neke velike strasti može zaključiti da se u projektu EPK ne smije previše iskakati iz tračnica, pogotovo ako se misli ostati u sustavu. A pritom (nužno sada dolazimo i do ljudi) ljudi u sustavu dijele se na dobro pozicionirane kulturne menadžere i svu silu prekarijata, zaposlenog također projektno, no uz kudikamo manja prava i kasnije mogućnosti.

Dakako, tu su i programske vedete i njima pridruženi subjekti koji također mogu računati na izdašne honorare i posvemašnje razbacivanje novcem. Sve je to provjerljivo i u riječkom slučaju, iz popisa javne nabave, astronomskih honorara za svakojake konzaltinge i usluge koje je ponekad jako teško uočiti, a na čemu i dalje novinarski radimo.

I u takvom sustavu, naravno, može biti pomaka, može biti dobrih reagiranja na situacijske okolnosti, krize i slično. No to je u riječkom slučaju u potpunosti onemogućeno, jer je kreativnost, kako ona programska, tako i ona komunikacijska, skrajnuta.

Dobar, kreativni komunikacijski tim u sprezi s kreativnim programskim savjetom na čelu s umjetničkim ravnateljem reagirao bi danom stupanja krize, uključivanjem EPK-a u gerilske procese koji ne bi nužno ni koštali ozbiljnijih novaca, no kroz online komunikaciju programskih segmenata, socijalni angažman volontera, promišljanje kulture kao zamašnjaka, a ne potrošača, i ine aktivnosti koje su pokazali brojni sudionici kulturne scene u Hrvatskoj i svijetu, uputio na svoje postojanje i podigao svoju vidljivost.

Za to isto vrijeme ovaj birokratski aparat, pa makar i na aparatima, neka smišlja kako se uklopiti u novonastalu situaciju, kako odgovoriti tim silnim zahtjevima ovih i onih strana, kako odraditi sustavno uklapanje nesustavnih programskih aktivnosti itd. Riječki EPK ono prvo, kreativno, nikako nije mogao, jer u njegovu ustroju takvih ljudi jednostavno nema, i otud ova rupa od mjesec i pol dana, koja će se produljiti tko zna koliko još, jer nekreativni birokratski aparati nisu poznati po brzini.

Pritom valja reći i jedno, vrlo jasno: riječki EPK nije gotov i pokopan, kako sada mnogi govore. Na riječkom EPK-u i dalje se radi; smanjeni birokratski aparat smišlja kako se postaviti u ovoj situaciji i kroz procese koji zasad ne pokazuju hrabrost – jer to i ne mogu po osnovnoj impostaciji onih koji djeluju, već mogu samo poštovati procedure, pa makar i krizne – pokušava preživjeti. S kojim rezultatom, to ćemo tek vidjeti.

No, ono što sada već znamo jest to da su krizno djelovanje, a shodno tome i krizna komunikacija, posve zakazali. Po pitanju potonjeg priznala je to i direktorica tvrtke Višnić, na virtualnoj tribini preuzimajući odgovornost za rupu u komunikaciji, no kao što smo ovdje pokušali analizirati, nije to baš tako jednostavno.

Prekarijat u EPK-u

Ako se u pitanju ljudi obratimo većini nekad zaposlenih u Rijeci 2020, dakle prekarijatu, svaki drukčiji scenarij od onoga opisanog gore za njih bi bio poguban, što god o tome mislili kritičari koji u prvi plan stavljaju očuvanje (tih) radnih mjesta. Ima među tim kritičarima iskreno zabrinutih za sudbinu tih ljudi, ali i onih koji salonskim reagiranjima iz svojih sigurnih pozicija odbijaju sagledati kontekst.

I eto ipak strasti s naše strane, jer očito se o ovome ne može raspravljati baš posve hladne glave. No, teško je ne vidjeti okolnosti, pa su stoga tim čudnije takve reakcije. A okolnosti su takve da je silina toga arsenala posve pogrešno upućena. Većini tih ljudi ugovori su istjecali s krajem EPK-projekta, mali dio još bi bio angažiran u post-EPK analizama i, opet, odgovaranju na birokratske potrebe.

Većina tih ljudi i tada bi, i bez ove krize, u okolnostima funkcioniranja ovog, ali i drugih EPK-ova, bila bez posla u ovom gradu. Ono što oni jesu ili su trebali dobiti, jest iskustvo, zbog kojeg bi na nesigurnom tržištu kulturnih radnika mogli nešto i ušićariti, a u riječkom slučaju dobili su i relativno dobru edukacijsku potporu, što će se i u nekim naknadnim evaluacijama sigurno pokazati, možda i kao iskorak riječkog EPK-a u odnosu na druge EPK-ove.

No, najmanje što je tim ljudima u riječkom kontekstu trebalo jest ostajanje na poslu pod bilo koju cijenu, u ovom i ovakvom birokratiziranom ustroju, pa da ih se u vremenu kada tisuće ljudi iz privatnog sektora dobivaju otkaze, još smatra i uhljebima koji ništa ne rade, a primaju plaće.

A ako je riječki EPK po pitanju edukacije možda (bio) iznad prosjeka, onda je svakako ispod prosjeka po pitanju kreativnosti, i u tom kontekstu nikako se nije mogao dogoditi scenarij u kojem ti ljudi doista imaju posla zbog kojeg bi trebali ostati na svojim radnim mjestima još tih nekoliko mjeseci.

O sustavu EPK-a

Ovdje treba reći nekoliko riječi o samom sustavu EPK-a, ne ovom riječkom, nego sustavu općenito. Uz veće ili manje otklone, EPK je ustrojen kao spektaklizirana jednogodišnja manifestacija koja ima kulturu postaviti u centar promišljanja novog turizma, okrenutog sadržajnijem provođenju godišnjih odmora.

I to je tako, koliko god se raznorazni njeni dionici upirali bajkati o transformativnom potencijalu kulture, promjenama načina života, pa čak i ponovnom osmišljavanju cijelih gradova (što se ponavljalo u riječkom slučaju). No, u ovoj krizi postalo je još i vidljivije da to lako pada u vodu.

Zašto? Vratimo se na bit EPK-a. Posredno je EPK rezultatom i rastućeg udjela kulturnih i kreativnih industrija u europskim BDP-ima, u kojima u ovom globaliziranom svijetu značajnije mogu participirati samo segmentirane, specijalističke industrije, a Europa, sa svojom bogatom kulturnom tradicijom, tu ima bogatu bazu, sadržaj u ponudi.

No, kad se on upiše u ovu križaljku, rezultat su projektna promatranja kulture i umjetnosti, cost-benefit analize, gentrifikacija… Neoliberalnokapitalistički model svemu tome dodaje još i sve ozbiljnije zahtjeve o samoodrživosti kulture, ili barem o znakovitim javno-privatnim partnerstvima koja uključuju monetizaciju kulture na način da se cijeni ona koja uspijeva opstajati samostalno, bez sadržajnije pomoći javnoga novca.

U takvom sustavu kultura ne može biti kreativni pokretač društveno relevantnih inicijativa ako one ne nose neki oblik profita, odnosno takvi rezultati mogu se događati samo na marginama većih procesa.

Ovime se hoće, između ostalog, reći i to da bi i u druk,čijem sustavu od riječkog ova kriza mogla polučiti javno loše percipirano krizno funkcioniranje, jer jednostavno je cijeli sustav EPK-a utemeljen tako da na ovakvu vrstu krize nema adekvatan odgovor.

No taj je odgovor u riječkom slučaju, zasad se barem čini, još i radikalnije zakazao, a tomu je tako i zbog posljednje stavke u našoj analizi – novca.

Prazna gradska blagajna

Gradska blagajna bila je prazna i prije koronakrize, a gradska blagajna za kulturu još i praznija. Kao ilustracija može poslužiti činjenica da se u javnim potrebama u kulturi, onom jedinom momentu u kojem živi kultura u Rijeci koja nije institucionalizirana, redovito, svake godine uredno ne isplaćuje dio sredstava, koja se onda prenose u sljedeću godinu kao dug.

Ove godine, godine Europske prijestolnice kulture, kad se sigurno pokušalo tu stvar koliko-toliko sanirati da ne bi iskrsavala kao ružan kostur iz ormara, prenesen je dug iz 2019. od oko 300.000 kuna. Za 2020. pak nije isplaćena još ni kuna.

No, i takva gradska blagajna dobila je EPK, između ostalog i zato što Europska komisija polako prebacuje svjetla pozornice s bogatih i kulturno razvijenih sredina, odnosno onih koje mogu servisirati skupe kulturne pogone, prema onim nerazvijenijima, u koje tek trebaju stići te europske kulturne vrijednosti (ranije opisane), i to kroz epekatrifikaciju.

Pa iako su zahtjevi od EPK-a takvi da se traži osiguran budžet, pri čemu EK navodno pazi da kultura u tom novom EPK-u ne bude samo EPK, odnosno da ju EPK ne ugrozi, činjenica jest, što je iz riječkog slučaja pogotovo vidljivo, da takvi zahtjevi nisu conditio sine qua non.

Jer da jesu, budžet od 30 milijuna eura za program bio bi osiguran, alociran i mogao bi se koristiti isključivo za EPK.

Tada ne bi bilo otkaza, ne bi gradonačelnik govorio o tromjesečnoj rupi u proračunu od 100 milijuna kuna, a ne bi bilo ni čeznutljivih pogleda prema Ministarstvu kulture od kojih se sada očekuje koja kost, nakon što je ministrica još u intervjuu Novom listu i potpisniku ovog teksta prvome rekla da MK sigurno neće dati novaca koliko je bilo obavezno dati prema dogovoru, a to je 10 milijuna eura.

A to da riječki EPK ministrica više ne bi spomenula ni da se o njega spotakne, može značiti samo da je država od Rijeke odustala, što ćemo vjerojatno vrlo brzo i formalno saznati kada nam se predoči koliko to novaca Rijeka od Ministarstva neće dobiti.

Pri svemu tome jasno je, dakle, da se EPK mislio financirati iz tekućih priljeva proračuna, što je u suprotnosti s proklamiranim načelima EPK-a. No, to je tako i sada nad time više ne treba plakati. Ono od čega odgovorni za riječki EPK ipak neće moći pobjeći, kosturi su pak iz ormara bahatosti koji će i dalje ispadati, a ticat će se velikih honorara isplaćenih za upitne, a svakako brojne nevidljive aktivnosti, u onom istom kontekstu u kojem taj jadni prekarijat, ovih 59-ero sada otpuštenih, nekoć je radio za crkavicu od plaće, često prvi put uopće zaposlen pa bez spoznaje da nije normalno da radiš bez radnog vremena, da se šef na tebe izdire i da te društvo tretira kao uhljeba.

I ne treba ovdje misliti da su, i opet, za sustav astronomskih i misterioznih honorara krivi samo odgovorni u EPK-u, jer oni su samo dio većeg sustava koji smo pokušali, barem okvirno, demistificirati, ali u okolnostima onih manje razvijenih, barem ekonomski, društava koja su postala EPK, ta se priča velikih igrača prelama baš na tom prekarijatu.

Pa dok u razvijenim kulturnim sredinama on ipak uživa neka prava, može čak ponešto i zaraditi, ovdje služi kao amortizer za sve što u sustavu, od vrha nadolje, ne funkcionira.

I zato ova priča nije mogla završiti drukčije nego otkazima, a bajke koje razni kritičari i dalje pričaju, iako su neki od njih bili dijelom sustava pa znaju ili bi trebali znati kako on (ne) funkcionira, tim su začudnije. No tako, izvan sustava i izvan igre, moguće je skupljati poene, jer parole doista ništa ne koštaju.

Kondicionali, pa sanjanje i teorijsko signiranje pojma projekta, a bez osnovnih budžetskih analiza (jer nema projekta bez budžeta), lamentiranje nad otpuštenima, sve je to, nažalost, u dobroj mjeri jalovo. Eto, i opet malo strasti, ali kao što je već rečeno, ovoj stvari nemoguće je prići bez nje, koliko god sve djelovalo baš onako kako je bilo moguće predvidjeti, jer to još uvijek ne znači da nismo željeli, htjeli i nadali se drugačijem.

Ponovit ćemo da ipak nije još sve gotovo, da riječki EPK još uvijek nije, koliko god to izgledalo tako, potpisao potpunu kapitulaciju; on je zasad samo jako loše odreagirao na krizu, iako u kontekstu svega rečenog teško je moglo biti drukčije, kao što je teško i očekivati neki veći iskorak u budućnosti. No on, taj iskorak, nije nemoguć. Pa baš to što nije nemoguć, značit će da ćemo se baš tome i nadati. Jer, na kraju, što smo bez nade?