Knjiga »The Fiume Crisis: Life in the Wake of the Habsburg Empire« dr. sc. Dominique Kirchner Reill sa Sveučilišta u Miamiju predstavljena je ovog tjedna u Rijeci. Autorica piše o razdoblju od 1918. do 1921. godine, zaključno s Krvavim Božićem 1920. i završetkom vladavine Gabrielea D’Annunzija.

No, naglasak nije na dobro poznatim, »velikim« ličnostima toga vremena, već u pet poglavlja opisuje što se sve događalo s novcem, zakonima i državljanstvom, nakon što je nestala država koja se o tome brinula. Ocrtava kako je izgledao svakodnevni život u, kako sama kaže, »tipičnom habsburškom gradu« nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Također, dotiče se i nacionalizma i propagande kojom se željelo grad učiniti talijanskim, a što nije većinski bio.

Blago iz arhiva

​Ova knjiga druga je u njenom opusu te nosi naslov »The Fiume Crisis« jer Sušak i neki drugi dijelovi današnje Rijeke, poput Kantride, nisu uključeni, zato što se autorica htjela fokusirati na pravnu i ekonomsku kategoriju grada kao »corpus separatum«. Nakon predstavljanja održana je rasprava s autoricom koju je moderirao dr. sc. Tvrtko Jakovina, redoviti profesor na Odsjeku za povijest FFZG-a, a pitanja je postavljala i publika.

Kirchner Reill smatra da je Državni arhiv u Rijeci do sad premalo korišten u pisanju povijesti spomenutoga razdoblja.

– Većina dokumenata o D’Annunziju, i o tome što je Italija namjeravala s Rijekom, danas se nalaze u vojnim i državnim arhivima u Italiji, pa čak i u nekim obiteljskim arhivima. No, u riječkom arhivu sačuvana je povijest grada i doista mislim da se ubuduće nikako ne bi smjela pisati riječka povijest, a da se ne koristi i Državni arhiv u Rijeci, kaže autorica. Jakovina je zatim pitao da pobliže opiše kako je izgledao život Riječana kada su D’Annunzijevi legionari stigli u grad, gdje su legionari živjeli i tko je plaćao njihov boravak u Rijeci.

– Prije njihova dolaska u gradu su boravile savezničke trupe – britanske, francuske, američke. I one nisu sve bile smještene u staroj habsburškoj vojarni, već su spavale u školama i obiteljskim kućama. S D’Annunzijevim dolaskom oni u osnovi odlaze, a legionari zauzimaju njihova mjesta. Posebno je bilo problematično što su boravili u školama, jer, dok je učiteljica, na primjer, podučavala zemljopis, pijani vojnici pucaju u ptice, a koriste i nužnike napravljene za djecu, rekla je profesorica. Što se tiče novca, grad je pokrivao puno troškova D’Annunzijeve ekspedicije i boravka vojnika. Italija, talijanski Crveni križ te nacionalističke organizacije također su slale novac, a bilo je i puno »mutnih« poslova u gradu.

»Mutni« poslovi

– Mreže krivotvoritelja, prodaja nedozvoljene robe i slično. Pitanje novca je važno postaviti, jer novac dolazi s puno mjesta s kojih ne bi smio i koristi se na načine na koje ne bi smio. Također, imamo dokaze da je D’Annunzio za sve to znao i da mu nije smetalo, opisuje autorica.

Govoreći o krizi u gradu, rekla je da je loša novčana situacija, kao i uvijek po njenom sudu, najviše pogodila najranjivije.

– Puno je manje prostora za čekanje da se situacija popravi, ako ste stvarno siromašni. Luka je bila praktički zatvorena te je nezaposlenost bila vrlo visoka. Grad je prošao kroz četiri godine rata, tako da ni u tom pogledu nije najbolje ekonomski stajao. Elite i srednja klasa su se puno žalili, s pravom, jer i oni također osjećaju posljedice i pate, ali najgore su bili pogođeni siromašni. Puno je ljudi postalo ovisno o potrošačkim kartama kako bi dobili hranu ili socijalnim inicijativama, rekla je Kirchner Reill. Naglašava da u knjizi ne piše o tome što su se ljudi nadali ili sanjali, jer to ne zna, već da opisuje kako su se ponašali.

Također, prema njenom mišljenju, u gradu je bilo puno manje nasilja nego što se moglo očekivati.

– Ne kažem da nije bilo nasilja, samo da ga je bilo malo, ako uzmete u obzir da imate neredovitu vojsku u centru grada, a znamo što to obično znači. Bilo jest silovanja, zastrašivanja, trenutaka otvorenog nasilja, posebno nakon situacije sa Splitom u ljeto 1920. godine. Ali to je manji dio u odnosu na ono što će doći kasnije ili što se događa na drugim mjestima. Ako usporedite situaciju s nasiljem u Trstu i Rijeci, doista je neobično da Rijeka nije više poput Trsta, kaže profesorica i uzima primjer s naslovnice svoje knjige.

– Vidimo što je na zidu »Italia o morte – Chi Fiume ferisce, di Fiume perisce« – tko god naudi talijanskoj Rijeci, stradat će. Takvi primjeri pokazuju da se veliko nasilje moglo očekivati, kazala je. Ispripovijedala je i primjer tadašnjeg novinskog članka u kojem američki novinar opisuje kako nije mogao naći hotelsku sobu pa je ostao kod hrvatske obitelji na Sušaku.

Riječki antijunak

– Piše kako ga su ga uvjeravali da je sve što mu kažu u Rijeci (Fiume) laž, da to nije talijanski grad i da ne vjeruje talijanskom vijeću, da je to sve propaganda. No, također piše kako ipak postoji neka vrsta suživota. Publiku je zanimalo postoje li neki dobri primjeri multinacionalnog suživota u gradu koji je prema popisu stanovništva iz 1910. godine imao 49 posto Talijana, 26 Hrvata, 13 Mađara, 5 Slovenaca i 5 posto Nijemaca.

– Trenutno se mogu sjetiti samo loših primjera, ali u arhivima ima trenutaka gdje se opisuje da ljudi žive onako kako su prije. Ne mogu spomenuti neke herojske momente, ali grad je ipak nastavio živjeti. Možemo čitati kako ljudi čekaju u redu za mlijeko za djecu i ne doznajemo njihovu nacionalnost. Naravno, nacionalizam je tu, tuče ili izbacivanja ljudi iz grada jer nisu htjeli Hrvate, kazala je. Na kraju se dotakla i zaključne epizode u knjizi s Giovannijem Palatuccijem, za kojeg kaže da je navodni riječki Schindler koji je navodno spasio stotine Židova od Nijemaca.

– Uznemirava me što ljudi još uvijek misle da je on žrtva, a on je zapravo bio fašistički policajac, velika je greška promatrati ga kao riječkog junaka, zaključila je.

Slijedi knjiga o La Guardiji

Dominique Kirchner Reill izvanredna je profesorica na Sveučilištu u Miamiju gdje predaje modernu europsku povijest. Doktorirala je na Sveučilištu Columbia, jednom od mjesta na istočnoj obali SAD-a gdje se jako dobro može studirati povijest vezana za austro-ugarski prostor, pa se tako kod nje pojavio i interes za prostor sjevernog Jadrana, kako je na predstavljanju rekao Tvrtko Jakovina. U Zagrebu je učila i usavršavala hrvatski jezik. Njena prva knjiga »Nationalists Who Feared the Nation: Adriatic Multi-Nationalism in Habsburg Dalmatia, Trieste, and Venice«, govori o razdoblju 1830. – 1850. godine i ideji da se stvori multinacionalna zona na spomenutom području. Trenutno piše knjigu o njujorškom gradonačelniku Fiorellu La Guardiji, koji je boravio u Rijeci od 1904. do 1906. godine kao američki konzularni agent.