Dobio si novi sektor, postao si majstor za »in memoriame«, ha. Di tebe uvijek nađu!

S onim svojim tako karakterističnim osmijehom prokomentirao bi Beli moju aktivnost čiji je ovog puta on – središnja osoba. Na žalost, nakon duge i teške bolesti, kako se to službeno kaže, 19. kolovoza 2020. godine u Drastinu, gdje se nakon vjenčanja s Vesnom Kuharić preselio, preminuo je Aleksej Ternovec Beli, dugogodišnji novinar i nadasve pedantni i strpljivi urednik, vrhunski sportaš i uljuđeni Riječanin.

Građanin Europe

I ne samo da je bio uljuđen, bio je i osebujna, zapravo skroz nevjerojatna osoba. Jedan od onih koje nikad ništa nije moglo iznenaditi. Baš nikad. Uvijek u svom ritmu, uvijek u dinamici što nije prihvaćala iznenađenja. To je bilo tim neobičnije ako znamo da je šezdesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od najbržih i svakako najboljih plivača u Jugoslaviji koji je s lakoćom s trona skidao tadašnje neprijeporne gospodare sportskih bazena, da je profesionalno bio jedan od najdugovječnijih urednika Crne kronike u Novom listu, ili to da je od prvih jesenskih mjeseci 1991. godine bio na ličkom ratištu, u Brinju, u sastavu 118. brigade. I to na vrlo istaknutim funkcijama, tako da je već u listopadu 1992. godine promaknut u satnika Hrvatske vojske. Kad se sagleda te tri pojedinosti, pred očima vam odmah iskače nervozna, dinamična, temperamentna, ponekad svadljiva, pa i lagano konfliktna osoba, čovjek koji na svaku po njemu krivu riječ odmah dramatično uskače… Kad ono – Beli. Totalni kuler, osoba kojoj bi uvijek trebalo po prilici desetak sekundi za smirivanje i najzapjenjenijeg aktera vijesti u crnoj kronici koji se dakako nikako nije vidio u ulozi koju bi mu neki od novinara »crne« dodijelio.

Ostavimo li po strani njegove profesionalne karakteristike, Beli je bio i savršeno oličenje mitteleuropske uljuđenosti. Možda bismo ga mogli definirati i kao oličenje urbane Rijeke, bez možda, jer on je to bio sigurno, no imala je ta njegova ličnost i jednu daleko moćniju karakteristiku: bio je građanin Europe. Austougarske genetike – majka mu je bila iz Kranja, otac rođen u Beču, odrastao u Trstu, da bi zbog rastućeg fašizma krajem tridesetih godina doselili na Sušak, gdje je Beli zadnjeg dana rujna 1949. godine i rođen. Odgajan i u duhu te kompleksne monarhije, u samom inicijalnom kodu svoga bića imao je savršenu sklonost prema povijesti i istinama koje ona donosi, kao i poznavanju lijepih umjetnosti. Kulture ponašanja, odnosa prema ljudima oko sebe, naprosto onaj tip rijetkih osoba koji u sebi, kao da su s njim rođene, nose – bonton. Baš je takav bio.

Znao je slušati

A s druge strane – mangup. Nevjerojatno duhovit, silno inteligentan, apsolutno vješt da svakom verbalnom nasilniku u sekundi uzvrati na način da bi isti trenutno – zašutio. Bilo je tih zgoda poprilično jer Beli nikad nije zapuštao ni svoju socijalnu komponentu koja je itekako znala osjećati bilo ulice. A kako je godinama bio i nepopravljivi zaljubljenik u »spačeke«, često je bio osuđen biti bez vlastitog prijevoza. Živio je nekoliko stotina metara udaljenosti od mene, tako da smo često s posla odlazili zajedno. Ali… kako ići ravno doma kad nam je na putu bio, devedesetih godina jedan od najpopularnijih riječkih restorana, Dinkov Onyx?! Zapravo, bio je daleko više od lokala, svojevrsna gradska institucija, posebno ljeti u hladu golemih kestena, kao i mjesto gdje su se održavali večernji novolistovski kolegiji. Pa bi nakon pretresanja onog što smo objavili i onog što bi bilo pametno predstaviti na stranicama Novog lista, krenule igre međusobnog podbadanja i podmetanja. Iako su se mnogi jako trudili u takvim verbalnim nadigravanjima dobiti Belog, ne pamtim da je ikad ikom to i uspjelo. Obožavali su ga mnogi, i muškarci i žene, a apsolutno su prema njemu divljenje izražavale starije osobe. Jer je znao ono što je njima najvažnije: saslušat ih i pokloniti im zasluženu pažnju.

Iako dakle apsolutno oživotvorenje multikulturalne urbane Rijeke, apsolutni preteča mentalne širine Europske unije na hrvatskim prostorima, Beli se nakon preseljenja s Turnića, gdje je pak doselio s rodnog Sušaka, sjajno snašao u jednom sasvim drukčijem, potpuno idiličnom okruženju Grobnika, u Drastinu. Fantastična Vesna Kuharić, za koju je on bio Aleš, njegova supruga i godinama naša kolegica, grafička dizajnerica i nadarena likovna umjetnica, ali i jedna od onih koje »što očima vide, to rukama naprave« živjeli su jedan savršeno skladan, pastoralni život u kući koja je svakom tko ju je vidio i doživio, prizivala ugođaj bajke. U braku su uvijek bili jedno, uz veliku strast prema putovanjima, posebno su obožavali Mediteran iz svih njegovih kuteva.

Sportski uspjesi

Za arhivu, kažimo i to da je Beli zvršio gimnaziju u Rijeci, da bi u Ljubljani apsolvirao na Pravnom fakultetu. Kao i to da je, osim samih početaka u Večernjem listu te IPC-u, čitav radni vijek proveo, pretežito kao urednik, u Novom listu. Sportski uspjesi su ga promovirali u plivačkog reprezentativca i krajem šezdesetih godina jednog od pet najboljih jugoslavenskih plivača. Na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije 1967. u Splitu postao je državni prvak kao član štafete Primorja 4 x 100 metara slobodnim stilom.

Kasnimo s objavom ovog teksta, ali takva je bila želja. Jedan od njegovih najdugovječnijih prijatelja, pratitelj u ratu i miru Branko Škorić, zapovjedio je: ništa dok ne prođe sahrana. A s Brankom se nije igrati.

Svi vi koji Belog želite posjetiti na njegovom vječnom počivalištu, krenite put Trsata. Iako je zaklopio one svoje uvijek nemirne i nasmijane oči, već će vam nekako poslati poruku gdje se točno skrasio.