Sjećate se onih »frikova« koji su ljeto 2016. godine proveli u Yugu zvanom Artie, putujući do Mongolije i nazad. A sve zbog jednog galeba i jednog »nepriznatog«, ali jedinog azila za ptice u Hrvatskoj. Galeba Živka spasio je i u azil otpremio Filip Jakovac, jedan od članova »AF Teama«. Putovali su na Mongol rally, ili bolje rečeno za njim, da bi priskrbili novce i donirali ih spomenutom azilu. E, pa spomenuti Filip, potom Marino Rempešić i Aleksandar Puača u siječnju iduće godine kreću u Australiju. I to ne s jednim već s dva »jugića«, ali i još jednim članom.

Priča ide ovako – Filip nikad ne miruje i smišlja svakakve »nemotarije« pa je tako jednog dana nazvao staru ekipu i iznio ideju o putovanju u Australiju. Alex je pitao – kako, što, kada, ali ne i zašto, a Filip mu je odgovorio – ne brini, sve sam smislio, tvoje je samo da do siječnja zaradiš 35 tisuća kuna. Onda je nazvao Marina i čuo – Ok. Ali sljedeći tjedan ne mogu jer moram nešto pomoć mami. Nakon toga bi mogao. Samo kako da pare nabavim? Filip ih je tada obojicu uputio na »privremeni rad« u Skandinaviju.

Zašto baš Australija, pitamo Filipa.

– Ma, još dok smo putovali iz Mongolije brbljali smo o nekom novom putovanju. Ono, Mongolija je super, ali sad nam treba nešto jače. Trebalo je podignuti ljestvicu izazova i puf – Australija je bila bingo. Toliko tisuća kilometara do tamo da se i Google maps i ViaMichelin i svima nama poznati »route planeri« zbune kad ukucaš banalno, u Lolek i Bolek stilu – polazišna točka Rijeka, odredište Singapur, jer od tamo ćemo…

Kako?

– Osim »jeste li vi normalni«, svi pitaju – kako iz Singapura u Australiju s dva »jugića«. Pa brodom… Avionom… Jugiće na neku jahtu pa prat prozore i suđe do tamo. A onda smo se uozbiljili. I počeli planirati put.

»Nalet« na sponzore 

Doznajemo da su u uzbiljnom »naletu« na tvrtke koje bi im svojim sponzorstvom olakšale provedbu plana, ali i za neke promjene u timu. Pridružila im se Ana Somek, Filipova djevojka. Sad je tim rodno miješan i broji četiri člana koji će ovoga puta u dva Yuga obići pola zemaljske kugle. Zašto dva?

– Možda zato što se dobro sjećamo zadnje epizode u Rumunjskoj kada smo zapeli za kamenčić veličine pola kutije cigareta i shvatili da je vrijeme da proširimo vozni park, ako mislimo igdje više stići. Zato nam u tim pristiže još jedan hrabri član na četiri kotača da dijeli s nama našu sreću, tugu, ljudske ispuhe i izlučevine i sve što je na takvom putu već normalno.

O broju kilometara koji su pred njima Filip kaže:

– Imamo par solucija. Ovisi o tome hoćemo li u jugoističnoj Aziji skretati s puta i obići Laos, Vijetnam i Kambodžu i hoćemo li u Australiji raditi puni krug preko cijele Australije ili ćemo proći pola. Sve u svemu, od 18 do 22 tisuće kilometara. Te silne kilometre trebali bi prijeći do ožujka iduće godine, kad se planiraju vratiti.

Filip je već isplanirao kilometre i rutu do u detalje te sve troškove, Alex se bacio na istraživanje svih nacionalnih parkova, prirodnih rezervata i parkova prirode na putu, posebno onih u kojima vladaju ptice. Ana je krenula raditi vizuale i bacati marketinške prijedloge, a Marino pomaže mami. Šalimo se, naravno. Marino je nezaobilazan član puta koji djeluje terapeutski na ekipu i bez kojeg sačuvati zdravu glavu na putu nije moguće.

»Daj babi kunu« 

– Neki ljudi nose lijekove, a mi imamo Marina, kaže Filip i dodaje – osim toga, on je zadužen za kontaktiranje sponzora, što je vrlo važno jer ovo putovanje prema svim predviđanjima stajat će od 240 do 280 tisuća kuna. Kad to kažem, mislim na cijelu ekipu i sve predviđene i nepredviđene troškove.

Kolikooo, upitasmo pomalo zatečeni iznosom.

Foto Roni Brmalj

– Toliko, ali zato se i pripremamo sada. Kako nitko od nas nije Rockefeller, apsolutno je neophodno da sakupimo većinu tog iznosa jer smo inače doviđenja. Kako ćemo toliko skupiti? Hm, po sistemu »daj babi kunu«. Pa bit će sakupljanja donacija, traženja sponzorstava, pa crowdfunding kampanja koja starta u listopadu i traje do prosinca i tako… Ima načina.

Konstatiramo da bi to mogao biti problem jer ne možeš doći potencijalnom »dušebrižniku« i reći »ej, mi idemo jugićima u Australiju pa bi li možda pomogli«

– Pa ne tako, ali skoro. U principu mi to i radimo s time da priča opet ima i humanitarni karakter, skupljamo opet novce za za azil za ptice. Ova priča je strašno zanimljiva i korisna pa nije problem pitati nekoga da nam se pridruži financijski kad već ne može s nama. Primjerice, s nekom tvrtkom ćemo probati dogovoriti da nam financira brodski prijevoz, ako ne u potpunosti, ono bar djelomično, a za uzvrat će dobiti reklamu na autu, slike i videe gdje nosimo njihove ambleme ispred poznatih mjesta, možemo se čak dogovoriti i da im mi vodimo marketinšku kampanju… Ima jako puno mogućnosti. Trenutno pregovaramo s dosta medija i namjeravamo snimiti pregršt materijala i po povratku napraviti i dokumentarac, govori Alex i dodaje – isto tako, komuniciramo s parkom prirode Vransko jezero gdje sam ja radio sezonu i zato ćemo se na ovom putovanju još više posvetiti pticama i osvještavanju ljudi o važnosti očuvanja ptica i ptičjih staništa i da, svakog goluba, galeba i vrabaca isto.

Živko Broj 1 azila 

Na spomen galeba, prisjetili smo se Živka ili AF člana imena Broj 1 i raspitali se za njegovo zdravlje.

– Sretan je što će od svih para koje skupimo njemu uletjeti neka srdela u kljun. Sad je već odrastao galeb skroz bijel i nalazi se i dalje kod gospođe koja ga čuva. Fantastično se snašao i dalje je kralj džungle. U Rijeci je bio capo svih galeba, kod nas je Broj 1 i maskota putovanja, a gore je Broj 1 azila. Sve vidi, sve čuje, sve zna i svih je postrojio i sve vodi s vrha debla koje brani od gusana, pataka i drugih izazivača, s osmijehom će Filip.

Vraćamo se na sponzore i crowdfunding?

– Ovo putovanje je puno pažljivije isplanirano od onog u Mongoliju i puno smo ozbiljnije krenuli u priču. Već smo spomenuli da ćemo najvjerojatnije raditi dokumentarac po povratku, možda čak budemo na nekoj televiziji imali ugovoreno da se redovno i javljamo s pričama i snimkama pa da nas se prati i na TV-u. Samim time sada imamo još više za ponuditi našim sponzorima, a ovaj put smo odlučili uključiti i javnost da nas podrži. Za ptice skupljamo 10 tisuća kuna i to nam je prioritet. S Vranskim jezerom smo usred komunikacije da i njima pomognemo u promidžbi i radimo na jednoj marketinškoj ideji i tako… Ima posla, zaključuje Alex.

A onda pregršt pitanja – dakle, radite dokumentarac i javljat ćete se uživo dok ste na putu? Kako sve to mislite stići? O čemu će biti dokumentarci? Samo o pticama?

Čitatelji Novog lista sjećaju se živopisnih putopisa što su ih Alanfordovci slali sa svojih putešestvija do Mongolije, po Mongoliji i s povratka. Filip, poznati skriboman, sve ih je sažeo, potom proširio i još ih širi. A kad bude zadovoljan brojem slova, rekao bi Marino, e onda će krenuti u potragu za izdavačem. Ono što već sad možemo reći jest da će svi oni skloni avanturi i putovanju dobiti zanimljivo štivo.

– Teško će biti sve to stići. Sjećam se prošle godine kad smo pripremali Balkan Roads projekt za tvrtku koji starta ove godine da smo se rasturili od punjenja drona, dva mobitela, dva laptopa, go pro i kamere na upaljač 12V utičnicu u Jugu. Rasturili! Vidjet ćemo koliko je sve moguće, ali želja nam je napraviti jedan duži dokumentarac koji će obrađivati cijelo putovanje s našim dogodovštinama i ostvarivanjem cilja dizanja svijesti o zaštiti i brizi o pticama. Vjerojatno ćemo izvještavati i o životu naše dijaspore u Australiji, a i o samoj Australiji sve – od flore i faune do života ljudi i funkcioniranja društva.

Posjet dijaspori 

Opa, namjeravaju posjetiti i dijasporu!

– Već smo izvukli popis sa stranica vlade i u Australiji postoji pozamašan broj društava koja njeguju hrvatsku tradiciju. Kontaktirat ćemo sve do jednog od njih i probat se dogovorit za neko izvještavanje. Čak sam se uspio dogovoriti s predstavnikom kurdske zajednice koji djeluje u Bruxellesu da nas i on poveže s Kurdima u Turskoj i Iranu pa ćemo vidjeti i što s time. Puno planova, završava Filip.

Bogme puno. A onda Ana konačno dolazi do riječi.

– Ja sam još nova u cijeloj priči pa više slušam i gledam što se odvija, ali fantastično je promatrati kako su oni već organizirani otprije i kako se lako i brzo uspiju dogovoriti oko nekih stvari koje na prvi pogled izgledaju nemoguće, tipa idemo đir po Kambodži kad smo već tamo, kaže Filip, a Alex odmah dodaje – može, ja ću istražiti ptičje rezervate i još neke nacionalne parkove, a ti vidi, ako tamo ima hrvatska dijaspora… Vidi se da je to već uhodano, a meni su uvalili da dizajniram sve materijale koje ćemo koristiti prije, za vrijeme i poslije puta poput letaka, plakata, slika, majica itd…

Zanimalo nas je hoće li nešto od onog što je Ana nabrojala pustiti u prodaju.

– Da, to je još jedan način zarade. Imat ćemo štand na Korzu na kojem ćemo prodavati naše proizvode kako bismo financirali ovo putovanje. Osnovali smo udrugu GIR, Građanske Inicijative Regije, uz pomoć koje ćemo provesti putovanje i skupljati donacije, a moj zadatak je da osmislim i dizajniram sve te proizvode i brinem se za organski dio marketiga.

Automobili još nisu ušli u pripremu, no uskoro će.

– To ćemo kao i zadnji put. Pokušat ćemo se dogovoriti s raznim mehaničarima i prodavačima auto dijelova da nas sponzoriraju i poprave nam aute i daju potrebne dijelove. Mislim da neće biti s time problema, ipak smo sada već skupili iskustvo i imamo Mongoliju iza sebe tako da je danas puno lakše nekome objasniti što radimo i što želimo i neki sponzori nam se već i sami javljaju. Što se automehaničara i prodavača dijelova tiče, većinom će to biti isti, autolimar gospodin Filčić je pokojni sad, ali mislimo da bi mu se ovo jako svidjelo i da bi htio opet biti dio toga. Vjerojatno bi nas opet psovao i derao se na nas po domaću, kako bi se reklo, ali uvijek s osmijehom na licu. Jednom dijelom ovo putovanje posvećujemo i njemu. Zaista je bio čovjek kakav se ne rađa dvaput, javlja se i Marino.

I tako riječ na riječ, i još malo pa eto siječnja. Pred Alan Ford Teamom je puno posla, i još više kilometara. Hoće li uspjeti? Vjerojatno hoće jer… znate i sami onu poslovicu koja kaže koga Bog čuva, a oni su sve to.