Tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća transplantacije organa bile su privilegij samo nekolicine renomiranih institucija u najrazvijenijim europskim zemljama i SAD-u. Upravo stoga, kaže akademik Daniel Rukavina, prva uspješna transplantacija bubrega, koja je u Rijeci izvršena već 30. siječnja 1971. predstavljala je izuzetno postignuće.

– Velika znanstvena otkrića u području imunologije obilježila su razvoj biomedicinskih znanosti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Ta su otkrića iz temelja promijenila naše poglede na obrambene mehanizme kojima se štitimo od invazivnih agensa iz okoliša i kojima prihvaćamo ili odbacujemo presađene tuđe stanice, tkiva ili organe. O značenju ovih otkrića najbolje govori i podatak da je u razdoblju od 1960. do 1996. petnaest znanstvenika imunologa dobilo Nobelovu nagradu za medicinu. Istovremeno su i nove tehnologije na široka vrata ušle u kliničku medicinu, što je omogućilo veliki napredak i prodore u kirurgiji. Ovakav razvoj sve je više davao i odgovore na iskonsku čovjekovu želju da bespovratno izgubljene funkcije stanica, tkiva i organa nadomjesti transplantatima ljudskog ili životinjskog podrijetla. Tako su počele i prve transplantacije organa, pa je transplantacijska imunologija bila u svijetu pravi hit 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Doslovno, u medicini se otvorio novi svijet.

Autsajderi

Kakva je situacija bila u Jugoslaviji u to doba?

– Postignuća imunoloških istraživanja i razvoj kliničke transplantacije s pažnjom se pratio i u najrazvijenijim medicinskim centrima u Jugoslaviji, u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, u kojima se već godinama raspravljalo, ali i pripremalo transplantacijske programe, posebno transplantaciju bubrega. Može se reći da je to bila i svojevrsna utrka za prestiž, koja je pored stručno-medicinskog naboja uvijek nosila i svojevrstan nacionalni naboj.

Gdje je bila Rijeka u toj utrci?

– Na Rijeku se gledalo kao na autsajdera, pa je iznenađenje bile utoliko veće kada je prva uspješna transplantacija izvršena u Rijeci i potom nastavljena kontinuiranim transplantacijskim programom. Rekao bih da je riječka medicinska scena, kliničko-medicinska i istraživačka, koncem šezdesetih godina bila medicinski revolucionarna i nije slijedila šablone naših velikih centara.

Medicinski fakultet u Rijeci bio je prvi fakultet u Hrvatskoj osnovan izvan Zagreba. Na Zavod za fiziologiju primljen sam 1962. godine i bio sam prvi stalni zaposlenik u znanstveno-nastavnom zvanju. Prvi nastavnik izabran u stalnom radnom odnosu bio je dr. Šime Vlahović, koji je izabran za predstojnika Zavoda. To će se pokazati ključnim za razvoj transplantacijskog programa, jer je boravio na znanstvenom usavršavanju u SAD-u, gdje se posebno bavio istraživanjima transplantacije koštane srži u ozračene odrasle primatelje te na izboru najpovoljnijeg davatelja transplantata u imunološki suprimirane primatelje.

Iako su oprema i infrastruktura u Rijeci bile nedostatne, odmah po njegovom dolasku započinje eksperimentalni rad iz područja transplantacijske imunologije. Rad se uglavnom odvijao u tri smjera: izbor najpovoljnijeg davatelja, biološka imunosupresija i detekcija krize odbacivanja. Istovremeno su se događali značajni prodori u kliničkoj medicini. Profesor Vinko Frančišković izabran je za predstojnika Kirurške klinike u tadašnjoj bolnici »Dr. Zdravko Kučić«. Vizionarski je shvatio značenje eksperimentalne kirurgije za nove prodore u kliničkoj kirurgiji, pa je ubrzo nakon preuzimanja klinike započeo i eksperimentalni rad na životinjama. Najviše se bavio izučavanjem tehnika dijalize i praćenjem patofizioloških pojava u uremičnom organizmu tijekom dijalize te transplantacijom organa.

Večernja rasprava o aktualnim istraživanjima – Daniel Rukavina, Šime Vlahović i Predrag Eberhardt na Zavodu za fiziologiju i imunologiju koncem 60-ih

Superioran program

Tada je osnovana i Transplantacijska sekcija?

– Iako u početku još nije bilo zajedničkog programa u radu ovih grupa kontakti i razmjene mišljenja su postajale sve redovitije. Uskoro se pokazalo da obje grupe treba ujediniti i na istraživačkom planu i tako postići interdisciplinarnost i sinergiju, a rješenje se našlo u zajedničkom radu na istraživačkom projektu »Izučavanje mehanizma imunobioloških reakcija«, koji je financirao Savezni fond za naučni rad SFRJ. Tako je u Rijeci stvoreno ozračje u kojem su temeljni imunolozi i kliničari mogli nesmetano surađivati.

Kao rezultat tih dogovora u Rijeci je formirana Transplantacijska sekcija, a za voditelje su izabrani profesori Vlahović i Frančišković, dok sam ja bio tajnik. Uz profesore Frančiškovića i Vlahovića značajno su sudjelovali u našim raspravama i sastancima na izvršenju znanstvenog projekta Petar Orlić, Ksenija Vujaklija, Predrag Eberhardt, Biserka Radošević-Stašić, Vlasta Linić-Vlahović, Duje Vukas i Franjo Čohar, a na programu imunosupresije usko je surađivao i Vlatko Silobrčić iz Zagreba.

Ta suradnja je urodila i prvom transplantacijom prije 50 godina?

– Bio je to završni čin jednog velikog projekta koji je nakon toga prešao u kliničku rutinu. Riječki transplantacijski program bio je jedini sveobuhvatni klinički i istraživački program, dobro osmišljen i multidisciplinaran, pa je u tom pogledu bio superioran programima u vodećim jugoslavenskim medicinskim centrima, što je pokazala ne samo prva transplantacija već i dugoročni rezultati u transplantaciji bubrega u kojima je Rijeka sljedeća dva desetljeća bila svjetionikom. Članovi transplantacijskog tima svoja su znanja i iskustva nesebično prenosili u druge hrvatske i jugoslavenske centre. Profesor Frančišković, svojim vizionarskim i praktičnim djelovanjem, bio je stožerna ličnost u ovim aktivnostima. Za uspješnu transplantaciju profesor Frančišković i kirurški tim nagrađeni su Zlatnom plaketom grada Rijeke i Nagradom grada Rijeke, a profesor Vlahović dobio je Nagradu grada Rijeke i Nagradu »Ruđer Bošković«.

Poticaj za budućnost

Kako se uspjeh odrazio na kasniji razvoj riječke kliničke medicine, kao i imunoloških istraživanja, u kojima ste osobno dali veliki doprinos?

– Transplantacijski program predstavlja najveći prodor u povijesti riječke medicine, koji je i u sljedećim desetljećima snažno obilježio kliničku medicinu. Iz velike grupe mladih suradnika izrasli su vodeći kirurzi koji su u sljedećih par desetljeća uspješno vodili transplantacijski program, a i obogatili ga istovremenom transplantacijom bubrega i gušterače 1993., te transplantacijom jetara 2006. godine. Nakon smrti profesora Vlahovića u nekom obliku sam preuzeo koordinaciju i vođenje imunoloških programa.

Uspjeh transplantacijskog programa bio je značajan poticaj i za daljnji razvoj kliničke imunologije i temeljnih znanstvenih istraživanja iz više imunoloških područja, po kojima je riječka medicina dobila značajnu europsku i svjetsku prepoznatljivost. Tako sam u području reprodukcijske imunologije bio predsjednik europskog i svjetskog društva, a u Opatiji su u mojoj organizaciji održana i dva svjetska kongresa ovog društva. U području neuroimunologije i interakcije imunosnog i neuro-endokrinog sustava visoke domete su ostvarili profesori Biserka Radošević Stašić i Juraj Sepćić. Impresivni su rezultati koje su u području virusne imunologije ostvarili profesori Stipan Jonjić, Pero Lučin i Bojan Polić. Neosporno je da je danas Rijeka vodeći istraživački centar u području imunologije i virusologije u Hrvatskoj. Značenje ovih dometa za našu medicinsku znanost i cijelo društvo najbolje oslikava aktualna pandemija COVID-19.