RIJEKA – Svojedobno sam napisao ljutit komentar, koji mi je dugo zamjeran u Rijeci, o indolentnosti riječke (kulturne) publike, koja je ignorirala sva kulturna događanja bez naglašenog pop-predznaka, a često i takva. Pa čak i kada je neko događanje bez ulagivanja širem ukusu trebalo biti, zbog raznih okolnosti, u fokusu interesa publike koja se trudi ne biti malograđanska.

Događaj koji je tada presudio da napišem taj tekst bilo je gostovanje Ivane, tada još Simić Bodrožić, koja ne samo da je friško bila objavila jedan od ključnih romana naše suvremenosti, nego je nakon nesretnog gostovanja kod predsjednika Ive Josipovića bila u apsolutnoj žiži interesa. A na događanju sam u publici bio ja, doslovno, malobrojnija publika od sudionika razgovora.

A onda je došla 2020.

Da, bila su to doista druga vremena, bile su to i druge neke (opravdane) ljutnje, no je li opet stiglo vrijeme za njih?

Pa samo još prošle godine činilo se da je to vrijeme prošlo. Iako se Rijeka nastavila smanjivati, fizički, odlascima koji su nadmašivali dolaske, činilo se da se probudila neka znatiželja i kulturni programi, čak i oni nešto marginalniji, mogli su okupiti publiku koja bi opravdala njihovo postojanje. Bio sam skeptičan prema ideji preseljenja Vriska u Guvernerovu palaču, misleći na Riječane kojima je sve iznad Korza predgrađe, a Kozala Triglav, no Riječani su me demantirali i to izdanje riječkog književnog sajma bilo je najbolje u njegovoj povijesti.

Slično je bilo i s Festivalom europske kratke priče, koji je posljednjih nekoliko godina naglašeno prisutan i u Rijeci. Nije uvijek bilo bajno; “Palach” mu je u razdoblju privatnog zakupca, ekipe iz Tvornice kulture, bio iznimno loš domaćin, no i opet, prošla godina bila je sjajna i činilo se da je Festival zaživio i kao riječki.

A onda je došla 2020.

Trebala je to biti ključna godina za riječku kulturu, ona koja upravo kulturu stavlja u žižu interesa i, što da ne, čini ju da bude zamašnjak toliko dugo željene promjene, izlaska iz apatije, prirasta, a ne zarasta. No kovati se moglo štošta, kad je kovanje preuzela korona, pa od Europske prijestolnice kulture učinila mrtvo tijelo, leš na operacijskom stolu oko kojega svi doktori i nadriliječnici trče vičući da je operacija uspjela, iako je pacijent mrtav.

Od tada dogodile su se neke unutarnje promjene, skupila se kritična masa onih koji ipak nešto mogu i Rijeka je živjela najkulturnije ljeto u svojoj postjugoslavenskoj povijesti. Nikada toliko kulturnih događanja, nikada toliko organizacijskih aktivnosti, pa i onda kada su se događale usprkos EPK-u, kao što je to bio slučaj s Čarlijevim FKK-om, koji je počeo kao opozicija nezadovojnih, ali na kraju završio kao partnerska akcija u misiji kulturnog ozdravljenja Rijeke.

Za izložbu o Alanu Fordu čekalo se u redu / Foto: V. KARUZA

Zadnji riječki porazi

I sada konačno dolazimo do zadnjih riječkih poraza. Dok Čarli smišlja priču oko kluba Jadran i art parka “Benčić”, koji čeka svoju prezimenjakinju da preuzme uzde ključne institucije toga prostora, iako nemamo pojma što nam korona još nosi ove sezone jesen/zima, Vrisak i FEKP, potonji netom okončan, padaju na testu odaziva publike. Rezignirajući premali interes Riječana za programe koji su, pa makar i virtualno, doveli neka od ključnih imena naše književne suvremenosti, nije i ne može biti dobar.

Da, možda su ove manifestacije postale žrtvama tzv. hibrida, festivala koji su probali preživjeti koronu pružajući fizičko-virtualni događaj, susret na mjestu događaja s publikom i moderatorom, a gostom na drugom kraju svijeta, ili žice (iako je Vrisak bio naglašenije “fizički”). Možda se publika “umorila” i od tih silnih otvaranja izložbi u Exportdrvu (mjestu događanja i Vriska i FEKP-a), koji je toliko velik da i sto ljudi u publici izgleda tužno, jer bez paravana koji bi nekako odijelili prostor, on jednostavno zjapi prazan svojom monumentalnošću. Možda je knjiga u koroni za čitanje, a ne za slušanje. Možda je ta strašna korona učinila svoje, pa je strah od susreta uživo pobijedio. Ali kako onda objasniti događanje naroda na otvaranju izložbe posvećene Alanu Fordu? Nešto je tu ipak sumnjivo.

Iako ovo s Alanom Fordom može vući prema zaključku da će pop-kultura ipak privući ljude, pa i uz sve ograde ovih vremena, a da nešto malo zahtjevnija kultura ostaje po strani, jer vremena su doista specifična, ovaj komentar nije i neće biti onako ljutit kao onaj prvi, jer svi ovi “možda” čine me više tužnim, nego ljutitim. Ali jedno sigurno znam, pa neka riječka publika i o tome možda razmisli: da sam organizator Vriska i FEKP-a, u Rijeku se više ne bih vraćao.
A jednom kad Vriska i FEKP-a više ne bude, zašto bi u Rijeku dolazio i Alan Ford?