Krepat ma ne molat, baš onako kako to kažu navijači naše Rijeke, i ja sam sebi i svom timu rekao kad sam opet 2019. godine preuzeo »3. maj«. Danas, kad smo se prvi put odlučili otvoriti svoja vrata i pozvati ljude da se upoznaju s našom poviješću, poslovanjem i da pod stručnim vodstvom obiđu naše pogone, posebno sam sretan jer vidim i puno mladih.

Njima, baš njima upućuje poziv da se školuju za brodograđevna zanimanja i da jednom postanu radnici »3. maja«. Da ono što nam je ostavljeno kroz povijest nastavimo i u budućnosti.

Fantastično jutro na Kantridi ispunile su riječi Edija Kučana, direktora »3. maja«, zapravo svojevrsnog čudotvorca i svakako karizmatičnog gospodarstvenika zahvaljujući kojem – ispravljamo se: zahvaljujući njegovom timu i svim radnicima »3. maja«, kako izričito inzistira Kučan komentiranje perioda unatrag četiri godine, koliko traje restrukturiranje tog globalno uglednog brodogradilišta – je taj stoljetni škver ugledao svjetlo na kraju tunela.

Ideja obilaska »3. maja« potekla je i realizirala se zahvaljujući Urbanom separeu, udruzi za promicanje urbanog identiteta, i njihovoj akciji Pozdrav s Kantride, velikom kvartovskom festivalu u kojem se građane upoznalo s nizom zanimljivosti, po mnogima – najljepšeg kvarta u Rijeci. Četvrti koja u velikoj mjeri simbolizira metropolu Kvarnera.

Nastanak i transformacija

Sam posjet »3. maju« bio je organiziran u tri grupe i trebao je trajati po prilici školski sat. I dva su na kraju bila malo! Zanimanje je bilo jako veliko, naći se iza porte zapadnog ulaza u »3. maj« i u cijelosti ga moći obići bila je očigledno želja mnogih. Prepuna dvorana u kojoj je Siniša Ostojić, pomoćnik direktora za komercijalne poslove »3. maja«, održao iznimno slojevito, silno zanimljivo, ali jednako tako i optimistično predavanje bila je pretvorena sva »u uho«. Ne bi to možda ni čudilo da je bila riječ samo o odraslim posjetiteljima, ali nije. Bio je to zapravo skup u kojem dobra razlika možda nije bila od 7 do 70 godina kako to kaže poznata fraza, ali nekih 65 godina je svakako bilo između najmlađih i najstarijih. Sveukupno, u tri grupe »3. maj« je obišlo više od stotinu posjetitelja koji su istinski – uživali. Bio je to naprosto zadivljujuće uranjanje u povijest Rijeke, njezin industrijski nastanak, ali i – transformaciju. Nije 2019. godine bilo daleko od sloma, propast Uljanika, čijoj je grupaciji pripadao »3. maj«, ali, srećom, zahvaljujući jamstvima Vlade, s kojom je suradnju Kučan u više navrata pohvalio, spašen te danas prolazi period restrukturiranja.

– Istina, daleko su današnje brojke od onih koje je »3. maj« bilježio nekad, onda kad sam i ja kao njegov stipendist upisao studij brodogradnje, pa i u godinama kad sam u njemu počeo raditi. Promjene na globalnom tržištu, posebno činjenica da su dalekoistočna brodogradilišta predvođena Kinom silno srušila cijenu rada i proizvodnje brodova učinile su svoje, ali ponosni smo da danas imamo 670 stalno zaposlenih radnika i njih još oko 300 koji su u sustavu povremene radne snage, istaknuo je Ostojić dodavši kako »3. maj« ispunjava sve svoje obaveze prema dobavljačima, kooperantima i kreditima, tako da je riječ opet o uglednoj tvrtki koja dobiva poslove, kojoj se vjeruje.

A »3. maju«, kako smo se mogli i sami uvjeriti, vjeruje i velik dio Azije. Riječ je, dakako, o kontinentu s kojeg dolazi najviše stranih radnika. Upravo onih koji idu u red zaposlenika ovisnih o dinamici poslovanja i narudžbi poslova – iz Bangladeša, Indije, Pakistana, baš kao što ih je nemalo i iz Turske te, kao i onih iz EU-a, Rumunjske najviše.

– Povijesno gledano, a pokazuju to i fotografije iz tog doba, današnji »3. maj« bio je zametak sveukupne moderne industrije Rijeke. Iako prvi poslovi koji se mogu povezati s brodogradnjom i današnjim »3. majem« na ovoj lokaciji sežu u 1893. godinu, kao službeni početak rada uzima se 23. kolovoza 1905. godine, kad nastaje austrougarsko brodogradilište Danubius. Vremena su bila ratna, pa mu je takav bio i proizvodni program. Nakon Prvog svjetskog rata, 1920. godine prelazi u talijanske ruke te dolazi i do preimenovanja – Cantieri Navali del Quarnaro. Iz tog doba datira i fantastični brod »Antonio Pigafetta« izgrađen 1929. godine, čija je brzina dosezala – 45 čvorova, naglasio je Ostojić.

Kučan, željan razgovora i vidno sretan velikim zanimanjem posjetitelja za njegovo »dijete«, uključio se kako bi slikovito približio »Pigafettinu« brzinu.

– Kad vidite glisere dok silnom brzinom glisiraju, ili vuku skijaše na vodi, e tad vidite brzinu od 20 čvorova. Pa si sad zamislite kakvo je ovdje čudo tehnike napravljeno kad je vojnu grdosiju moglo pokretati više nego dvostrukom brzinom glisiranja, pojasnio je Kučan.

Detaljni prikaz

U detaljnom prikazu povijesti brodogradilišta na dijelu Kantride koji se proteže prema središtu grada došlo se i do jugoslavenskih vremena, točnije do 1948. godine, kad je prema datumu oslobođenja Rijeke nakon Drugog svjetskog rata došlo do današnjeg naziva – »3. maj«.

– Brodogradilište je u zadnjim mjesecima rata bilo uništavano s dvije strane. Nijemci koji su došli nakon kapitulacije Italije minirali su ga i iznutra urušavali, da bi ga savezničke snage, jer bio je neprijateljska točka, sustavno gađale iz zraka. Ono što je prestankom rata ostalo bilo je više nego tužno. Prema procjenama bilo je uništeno više od 80 posto brodogradilišta, tako da je sve trebalo krenuti iznova. Obnova je brzo napredovala, ujedno uvodivši naš »3. maj« u ponajbolja vremena njegove povijesti. Prvi brod sagrađen nakon rata bio je »Zagreb«, a prvi brod koji je išao u izvoz bila je »Silvreta« za švicarskog naručitelja, koja je isporučena 1952. godine, istaknuo je Ostojić.

»Silvreta« je ujedno otvorila i velika izvoznička vrata. Riječko je brodogradilište radilo za naručitelje iz čitavog svijeta, a posebno je bilo poznato po tankerima. Nizale su se narudžbe, silno je rasla zaposlenost, Rijeka i Riječani su gradili i razvijali »3. maj«, ali je i »3. maj« gradio Rijeku.

Jako je to bilo lijepo vidljivo i po fotografijama s početka rada brodogradilišta, kad Kantrida kakvu danas poznajemo, posebno u dijelovima iznad brodogradilišta, nije ni postojala. Stigla je i poznata 300-tonska dizalica koja je i stvorila današnju vizuru ne samo brodogradilišta nego i Rijeke u cjelini.

– Mnogi su rekli zatvaranje, prekidanje brodogradnje, propast. Uljanik je nestajao, mnogi su bili uvjereni da s njime na dno putujemo i mi. Ali kako sam rekao, krepat ma ne molat. Uostalom, ja sam dijete i stanovnik Kantride, a to znači da mi je brodogradnja mnogo, mnogo više od samo jedne industrijske grane.

Neću pretjerati kad kažem da mi je »3. maj« i dom i ljubav, a tako se nešto ne napušta bez borbe. Vratio sam se, okupio sam tim, vratio se iz Zagreba s funkcije direktora Jadranbroda i Siniša, nekad naš stipendist, vratili su se ljudi koji su vjerovali da ima smisla, da se proizvodnja može nastaviti.

Kad su vidjeli naše planove, kad su osjetili tu našu »krepat ma ne molat« energiju da je opstanak i nastavak proizvodnje moguć, shvatili su i u Vladi da se pomoć može i mora. Zahvaljujući povjerenju premijera Andreja Plenkovića, za kojeg vidim da kad dođe u Rijeku, voli navratiti i kod nas, dobili smo jamstva.

Opravdali smo povjerenje, restrukturirali se i krenuli u nove poslove. Vratili smo kredite, danas smo na putu mogućeg. U planu nam je ulazak u posao izgradnje LNG-a, što je kompleksan i zahtjevan posao, ali takvi smo bili uvijek – spremni za izazove. I zato, posebno se i opet obraćam djeci – mladosti, dođite nam da zajedno gradimo brodove, zaključio je, debelo prebačenih, planiranih pola sata predavanja vidno nadahnuti Kučan.

Za priču o “3. maju” školski sat je premalo – Alfred Tamarut

Međunarodni karakter

A bio je i red završiti jer silno je već željan početka svog dijela obilaska, onog »uživo« više od 300 tisuća četvornih metara »3. maja« bio Alfred Tamarut, direktor kadrovskih i općih poslova. I krenuli smo, vrlo brzo dobivajući čak i obrise kompaktne grupe. Mada i ne čudi jer svi koji su se tog subotnjeg jutra našli na Kantridi, ne kako bi guštali uz more, pijuckali kavu u Prascu ili Portiću, nego kako bi ušli, zakoračili i i uronili u vjerojatno najvažniji dio industrijske povijesti Rijeke bili su toga i silno željni.

Ili kako je istaknula Lela Vujanić, svojedobno dio najužeg tima EPK-a: »Puno sam puta u svojim obilascima Rijeke, od Pećina do Kantride, došla do vrata »3. maja«, iza kojih nisam mogla ući. Sada mi se i ta želja ostvarila.«

Obilazak je imao međunarodni karakter. S nemalim zanimanjem čitavu je priču popratila i Joanna Kalinowska Lukačević iz udruge turističkih vodiča Kvarner i Liburnija. Odmah se dalo vidjeti kako bi itekako rado obilazak »3. maja« uvrstila u neku od tura koja bi uključivala posebne oblike urbaniteta.

Kretali smo se lagano s brojnim Tamarutovim pojašnjenjima, sve do dolaska u podnožje moćne, impresivne 300-tonske dizalice. A tad bezbrojna fotografiranja, iz svih kuteva, položaja i smjerova, više nitko nije mogao zadržati.

Uživala je u tome i mlada obitelj Gorski – najmlađa Kaja, mama Rebeka i tata Michal, koja je iz Poljske, uz odlično vladanje hrvatskim jezikom, poslom u Rijeci. Ma uživali su svi i potpunu je jasno kako je položaj i značaj »3. maja« u sveukupnosti razvoja Rijeke jako, jako važna karika.

Nevjerojatno je naprosto kako industrija može djelovati na emocije!

Edi Kučan s Riječanima i gostima koji su poželjeli upoznati “3. maj”

– Čuli ste sve, ponosni smo da je te kritične godine »3. maj« preživio. Mijenjaju se vremena, jasno nam je da se Kinezima ne može konkurirati cijenom. Ali može kvalitetom. Puno nam je manji obujam posla, ali ga ima i bit će ga. Uostalom i korona je pokazala kako je politika gašenja industrije i zapuštanja poljoprivrede pogubna. Nema opstanka bez proizvodnje, nema života bez vlastite poljoprivrede. Sve zatvarati, sve odbacivati kako bi se sve preselilo u one zemlje gdje je jeftinija proizvodnja, nije ni najmanje pametno. Pa ne može se živjeti samo od turizma i trgovanja! Plaću, zaradu za velik broj ljudi proizvodi industrija.

Kad se posije žito i od njega napravi proizvod, kad se napravi brod kao što to mi činimo, onda se može govoriti o napretku. I baš zbog toga, baš zbog toga što se konačno i kod nas počinje shvaćati kako nema života bez proizvodnje, baš sam zbog toga uvjeren da »3. maj«, što god i danas mnogi misle, ima budućnosti, zaključio je ponosno Tamarut.

Optimistični pogled

Stigli smo do kraja, sve smo razgledali. »Palo« je bezbroj fotografija. Polako se približavala i druga grupa. Istog onakvog, širom otvorenih očiju, pogleda koji je i nas karakterizirao: »3. maj« je život, grad, Rijeka, Riječani…

– Vidite, većina ovih zgrada koje se nalaze iznad »3. maja« izgrađene su prihodima koji su stvarani ovdje, u brodogradilištu. U punoj zaposlenosti bilo je osam tisuća radnika. Ne samo na ovoj lokaciji, ali cijela je tvrtka brojila baš toliko ljudi. Dodamo li kooperante, kao i obitelji svih tih ljudi, pa nije teško zaključiti da je od brodogradnje tada živjelo na desetke tisuća stanovnika Rijeke.

Ne gajimo iluzije da će se ta vremena vratiti, ali vjerujte – »3. maj« je jako sposobna tvrtka, spremni smo se prilagođavati, ono što su nekad radili električari, danas rade elektroničari, trebaju nam ljudi koji znaju s hardverom i softverom, sposobni smo za najveće izazove kakav je nedavno bio rad na polarnom kruzeru.

Rekao sam: konačno se počelo shvaćati i na našim prostorima da turizam i trgovina nisu dovoljni, zbog toga sam i još veći optimisti, završio je Tamarut.

Baš silno lijepo jutro na Kantridi. Ispunjeno, sve su pore tijela i uma uživale. Famozna pozornica na kojoj se ispred nas odvijala priča o nastanku Rijeke. U jednom trenutku ta je priča skrenula i u smjeru – nestanka Rijeke. Kako se čini, zahvaljujući hrabrosti Edija Kučana, njegove ekipe i svih zaposlenika »3. maja« možda još uvijek ima nade. Da broj stanovnika neće pasti ispod 100 tisuća, da će malodobnih stanovnika biti više od današnjih desetak posto, da se neće graditi zgrade u kojima će stanovnika biti samo dva, tri ljetna mjeseca, da će – biti »3. maja«.

Hvala, velika hvala Urbanom separeu i Marinu Nižiću, koji su uspjeli nagovoriti Kučana, Ostojića i Tamaruta da otvore svoja vrata i puste u krug brodogradilišta stanovnike koji vole Rijeku. Osobno? Dođe li, mada to nikako ne želim, do bilo kakvog potresa koji bi prijetio zatvaranjem »3. maja«, siguran sam – bit ću u prvim redovima obrane njegove opstojnosti. Jer da, »3. maj« je Rijeka, Rijeka je »3. maj«.