Dokumentarna serija »Rijeka moje mladosti«, koja je emitirana u nedjeljnim prijepodnevnim satima na HTV1, prema povratnim informacijama oduševila je Riječane, posebno one koji su se prisjetili »svoje mladosti«, ali ovaj put putem društvenih mreža, jer u njihovoj mladosti nisu postojale.

Posljednja od sedam epizoda bit će prikazana ove nedjelje, ali na brojnim »video on demand« platformama bit će je moguće pogledati zauvijek. Scenarij ove serije potpisao je autor Velid Đekić, urednik je bio Riječanin Aleksej Pavlovsky, a redatelj je Davor Borić.

Spomenimo i ostatak ekipe, glavnog snimatelja i direktora fotografije Dušana Vugrineca, montažerku Irenu Korpes, autora originalne glazbe Igora Kožića i producenticu Sanju Ivančin, koji su također zaslužni za seriju koja ne pokazuje samo glazbenu već i društvenu povijest Rijeke.

– Nakon emitiranja serijala još sam čvršći u uvjerenju da svatko od nas gradi sliku vlastite mladosti ponajprije iz osobne, subjektivne vizure. To ne mora značiti ništa loše, dapače, kaže Velid Đekić.

Subjektivno – objektivno

Đekić, koji već duže istražuje i objavljuje ne samo glazbenu povijest Rijeke, iskusan je povijesni pripovjedač.

– Što je još bolje, niz subjektivnih pogleda na određeno vrijeme može nas približiti prilično objektivnoj slici toga vremena. Pogotovo na mjestima gdje se sjećanja preklapaju i nadovezuju, što ne može biti slučajno. Pa i mjesta gdje se to ne događa imaju svoju vrijednost. Jer što je život uopće, ako ne naš doživljaj? I što je grad uopće, ako ne doživljaj života u gradu iz perspektive njegovih stanovnika i njihova udjela u zajedničkoj priči?

Kao dio tima koji je pripremao serijal, drago mi je što sam pomogao da barem neke Rijeke naših mladosti – a ima ih koliko ima nas – budu spašene pred vremenskim Molohom koji proždire sve oko sebe. U redu, pobjeda je možda samo privremena. Ali ne manje slatka, kaže Velid Đekić.

Povodom finala serijala razgovarali smo i s redateljem Davorom Borićem.

– Oduvijek mi je Rijeka bila drag i zanimljiv grad, a nakon što smo završili seriju »Rijeka moje mladosti«, mogu reći da sam je još više zavolio, razmišlja redatelj serijala »Rijeka moje mladosti«.

Na pitanje kako je prošlo snimanje, odgovara da je to bio ne samo posao već i zadovoljstvo.

– Na ideju za snimanje serijala došli su urednik Aleksej Pavlovsky i redatelj Ivo Kuzmanić, prije nekih trinaest godina.

Već nakon prvih razgovora s Velidom Đekićem zainteresirao sam se za temu, dijelom zbog nostalgije koju nosim prema tom prošlom vremenu, vremenu i moje mladosti. Iako je snimanje bilo prepuno divnih sugovornika i događaja, mislim da će mi najviše u sjećanju ostati suradnja s Brunom Petralijem, koji me oduševio svojom vitalnošću i prekrasnim glasom te voljom i željom da bez pripreme otpjeva uživo pjesmu »Samo jednom se ljubi«, te energija i rokerska autentičnost Ivice Veljačića, dodao je Borić.

Velid Đekić, Pavica i Zdravko Čabrijan, Foto: SERGEJ DRECHSLER

Raznolikost kultura

Reakcije na serijal su izrazito pozitivne.

– Nadam se da smo uspjeli povesti gledatelje u jedno vrijeme kada je, na neki način, sve raslo… U analogno vrijeme kada su za stvaranje glazbe bili potrebni ljudi, kada se puno sviralo i plesalo na mnogim mjestima u Rijeci…

Vrijeme ploča, magnetofonskih traka, radija i televizije koji su bili prozor i zvučnik svijeta u mnogim domovima. U Rijeku bogatu raznolikošću kultura, prepunu industrije i zanimljivih umjetnika, koji su u svoje vrijeme bili, to se mora reći, u svim segmentima ukorak s vremenom i svjetskim trendovima. Drago mi je što smo zauvijek sačuvali, barem na ekranu, ljude koji su stvarali u to vrijeme, te ih gledateljima doveli u domove.

Nadam se da smo im uspjeli prenijeti sve dobre emocije koje smo imali dok smo radili na projektu, zaključuje Borić.

Bojan Mušćet, Jovanka Tubin Josie i Damir Martinović Mrle, Foto: Vladimir Mrvoš

Riječka supkultura

Serijal je komentirao i Bojan Mušćet, Riječanin sa stalnim boravkom u Zagrebu, kroničar ne samo riječke glazbene i društvene povijesti već i akter brojnih događanja u glazbenoj povijesti Rijeke.

– Dokumentarni serijal »Rijeka moje mladosti« vodi nas u razdoblje kad se definirala riječka supkultura temeljena na glazbi kao osnovnom kriteriju. Premda se danas često Rijeku može doživjeti kao grad rocka zahvaljujući pionirima gitarističkoga rocka, punka i novog vala u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima, serijal Alekseja Pavlovskog pokazuje da je grad na Kvarneru bio žanrovski mnogo raznovrsniji.

Od zabavnih melodija s festivala Melodije i Kvarnera preko i dandanas rado slušanoga istočnjačkog melosa do zaraznoga italo disca, Rijeka je imala dovoljno glazbenih razloga da formativne godine raznih generacija ogrne u odgovarajuće zvučno ruho. Zahvaljujući scenaristu i voditelju Velidu Đekiću to je pokazano s mnogo stručnosti i s mnogo ljubavi, zaključuje Mušćet.