U klupe više od 1.300 školskih ustanova diljem Hrvatske sutra će sjesti oko 450 tisuća učenika različitog uzrasta, jer počinje nova školska godina.

Za većinu njih prvo rujansko školsko zvono označit će tek povratak u dobru znanu sredinu, s većom ili manjom radošću vraćanje ustaljenom školskom ritmu, a jedina je razlika što su pred njima izazovi višeg razreda u koji su prešli.

No za gotovo 35 tisuća hrvatskih prvašića sutrašnje će školsko zvono označiti početak nove životne avanture i prvi korak na dugom obrazovnom putu koji se pred njima otvara.

Na početku tog puta nalazi se i devetstotinjak riječkih prvašića, a među njima svoj prvi obrazovni korak napravit će i Anja Šimonović, Tara Wensveen, Ivan Mijatović i Petar Klarić.

Svi oni, baš kao i tisuće njihovih vršnjaka, s nestrpljenjem broje posljednje sate koji ih dijele od toliko željene pune školske torbe i prvog školskog zvona, ali i novih znanja.

Za svoju novu životnu avanturu više su nego spremni, jer školske su torbe odavno kupljene, bilježnice, pernice i sve šarene školske potrepštine već su odabrane, a informacije o školi i novoj životnoj etapi već su odavno prikupljene. Mala je to ekipa entuzijastičnih šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka koja jako dobro zna što se iza školskih zidova zbiva, jer o svemu su se raspitali.

Budući prvašići Ivan Mijatović, Tara Wensveen, Anja Šimonović i Petar Klarić s nestrpljenjem čekaju prvo školsko zvono

Dobra i draga učiteljica

Kakve će ih knjige dočekati, koliko traju odmori, koji ih predmeti čekaju, kakva treba biti učiteljica – sve su to pitanja na koja imaju odgovor. Učiteljica, složni su svi, mora biti dobra. To je, kažu, najvažnije, a Anja ističe i da mora biti draga.

– Mora biti draga, jer ako nam nedostaje mama mora nas utješiti, objašnjava prvašica.

Nitko od njih neće u istu školu, ali svi će oni u ponedjeljak put školskih klupa s istim žarom. Anja je nova učenica OŠ »Pehlin« i što se to u školi događa objasnila joj je prijateljica.

– Imam prijateljicu koja će sada u drugi razred i ona mi je sve objasnila. Kada si loš i zaboraviš zadaću dobiješ jedan, tumači Anja.

Tara pak dodaje da u početku nema ocjena.

– Najprije dobivaš samo »smile«. Ocjene dobiješ tek kasnije, objašnjava Tara.

Sva svoja saznanja o školi Tara je prikupila od starijeg brata Jana koji će sada u peti razred, a oboje su učenici OŠ »Kantrida«. Kaže da je za školu više nego spremna.

– Znam matematiku i spremna sam. Sve sam nabavila. Još samo knjige u školi moram dobiti. Znam čitati i pisati, napravila sam svoju slikovnicu o jednom dječaku koji želi raditi sve što i tata, kaže Tara.

Nije ona jedina koja polaže autorska prava na slikovnicu, jer i Anja i Ivan otkrivaju da su napravili slikovnice. Ivan o životinjama, a Anja o čovjeku i psu.

Za sve njih učenje čitanja i pisanja stvar je prošlosti, jer, kako objašnjava Ivan, čitati i pisati odavno zna, a čita se svašta i to samostalno.

– Čitam knjige o morskim psima, mačkama, psima, svim životinjama i Alan Forda, otkriva Ivan.

On će u ponedjeljak prvi put sjesti u klupe OŠ »Kozala«, a školski mu je sustav jako dobro poznat, jer spremno nabrajajući sve predmete koji ga čekaju objašnjava kako se drugi strani jezik počinje učiti tek u četvrtom razredu.

– Najviše se veselim prirodi i društvu, jer mi je to najbolji i najzabavniji predmet. Znam da ćemo u prvom razredu učiti matematiku, čitanje i pisanje, objašnjava Ivan.

Planovi za budućnost

Zbrajanjem i oduzimanjem, kaže, odavno je ovladao, ali i množenjem. Tablica množenja svima im je bliska pa Petar spremno množi brojeve, a Ivan viče:

– To je lako!

Petar množi, ali i puno čita pa nabraja naslove Sherlocka Holmesa i Pauline P. Štivo namijenjeno učenicima viših razreda razredne nastave za njega je šala, a u sve tajne školskog života, otkriva, uputila ga je starija sestra Nira.

– Ona će sada u četvrti razred i pozna osmašice pa jedva čekam u školu da ma upozna s osmašicama. Sestra mi je rekla da je u prvom razredu lako, otkriva Petar.

On je prvašić OŠ »Vladimir Gortan«, a znaju oni svi da su u školi i odmori jako važni pa Tara objašnjava:

– U školi su veliki, mali i jako mali odmor. Kad je jako mali odmor onda je doručak.

Sve četvero za školu su više nego spremni, imaju i slobodne aktivnosti kojima se već bave i od kojih unatoč školskim obavezama neće odustati.

Tako Ivan otkriva da se bavi nogometom i plivanjem, Petar karateom, a Tara atletikom. Iako su vrtićki dani iza njih ipak još za vrtićem osjećaju nostalgiju, ali, tvrde, tek malu.

– Malo mi je žao vrtića, ali sam sretna što krećem u školu i najviše se veselim učiteljici i novim prijateljima, kaže Anja.

Tara pak dodaje da joj je malo žao što više neće vidjeti tete iz vrtića, ali i kod nje je veselje zbog škole nadvladalo nostalgiju za vrtićkim danima.

Planova imaju puno, a neki sežu i u daleku budućnost, jer kako otkriva Tara želja joj je postati doktorica kako bi pomagala ljudima, dok Ivan dodaje da želi biti istraživač morskih pasa, ali onda i brzo objašnjava:

– Tko zna. To možda bude, a možda ne. Možda se još i predomislimo.

Na što Petar dodaje:

– Ne znam što želim biti. Pa moj tata s 18 godina nije znao koji će posao raditi!

Bez obzira na to koje će zanimanje u budućnosti odabrati, svi će oni zajedno s 35 tisuća svojih vršnjaka sutra napraviti prvi korak na tom putu prema budućem zvanju i svi oni jedva čekaju da putovanje počne te da ovladaju novim znanjima, ali i pokažu ona koja su već i prije prvog školskog zvona stekli.