Kad si umirovljenica, a u tim godinama ni zdravstveni problemi nisu rijetkost, kad si čitav radni vijek, dulje od 40 godina radila u ugostiteljskom objektu na mnogima dragoj, četverostaznoj boćariji Lučki radnik, smještenoj između Studentskog centra Ivan Goran Kovačić i “samačkog hotela” Torpeda, i kad sama živiš u komadiću kuće na Podmurvicama – e onda zaslužuješ da te nijedna gradska služba koja bi bila nadležna za održavanje gradskog zemljišta ne zarezuje ni za “suhu šljivu”. Tako bi se mogla opisati situacija u kojoj živi Ada Gržinić, u ulici, točnije na Stubama Antuna Marčelje Viškovića. Da, iako je to prostor svega koju stotinu metara udaljen od Učeničkog doma Podmurvice, nije ga baš lako pronaći. Čak ni uz danas svemoguću navigaciju. Idite ravno, sad skrenite lijevo… a gdje kad je to skretanje zarasli put koji, naizgled, ne vodi nikud. Ipak, nakon što smo obilazili tražeći adekvatni broj, zakoračili smo u taj odvojak Viškovićeve, uostalom i na službenoj karti Rijeke ide se upravo tim smjerom. Nismo pogriješili koliko god da je bila riječ o putu koji se ne bi mogao nazvati gradskim, ne, takvi se putevi susreću samo u davno napuštenim selima, onima koje je vegetacija “pojela”.

– Upozoravala sam i upozoravala, nitko ništa. A onda je došla ova zadnja bura i srušila veliku akaciju. Sva sreća da nitko tada nije bio ispred kuće jer sasvim se sigurno ne bi dobro proveo. U najboljem slučaju izvukao bi se polomljen. K tome, drvo je udarilo i u krov kuće tako da smo hitno morali sanirati štetu kako ne bi došlo do prokišnjavanja. Je ljeto, ali nikad se ne zna kad može udarit kakva nevera, pojašnjava nam Ada Gržinić svoju situaciju.

Kuća u kojoj živi stari je objekt gdje se prizemlje dijeli na dva manja stana, dok je kat prazan, u njemu nitko ne živi, čak ni povremeno. Spoj između njezine i okolnih kuća nekadašnji je put, dovoljno širok da bi njime prošlo vatrogasno vozilo ili ono hitne pomoći, ali toliko neodržavan, toliko zarastao k tome i s dijelovima srušenih suhozida da njime više nitko ne može proći. Savršen je za koćenje i gniježđenje svakakvih beštija, zmije i štakori su najčešći, pa ne da predstavlja komunikaciju što bi morao biti posebno zbog prolaska interventnih vozila, on je danas permanentna opasnost. S njega ili se ruše stabla, ili istrčavaju glodavci. U Gradu Rijeci, svega nekoliko stotina metara od najvažnijih ulica kao što su to primjerice Čandekova ili Vukovarska.

– Da, strah me tuda prolaziti. Kad se srušilo drvo koje je moglo napraviti i veliku štetu, odmah su interventno došli vatrogasci i ispili ga na komade. Ali od tada – više nitko. Bilo je rečeno kako taj dio odvoza preuzimaju gradske službe, ali nikog nema. Mada, s obzirom da je nemoguće bilo s kakvim vozilom doći do tog dijela dvorišta, možda mi je i jasno zašto ne dolaze. Jako sam nezadovoljna i osjećam se baš odbačenom, s nemalom dozom gorčine pojašnjava Gržinić.

Lijepo. I treba tako s onima koji su stvarali grad, s onima koji su gradili poslijeratnu Rijeku, s ljudima koji su sazidali sve one silne peterokatnice i nebodere na Podmurvicama, Turniću, Mlaki, u Giuseppe Duelli,… Treba. Neka im drva padaju na glavu neka im štakori prijete, neka si polome noge dok se probijaju prema svojim ulazima. Tko im je kriv kad nisu pazili za koga su Rijeku gradili i kome su je ostavili.

Antifašist

Antun Marčelja Višković bio je atifašist koji je sa samo 22 godine poginuo u bitkama na Obruču, u Grobničkim Alpama. Danas, 81 godinu kasnije, pol ulice pojela mu podmurvička džungla. Izgleda da je antifašizam u Rijeci često tek – politička dekoracija.

Depopulacijska tuga

Iako stalno pišemo o “podivljalim” cijenama novih riječkih “kvadrata”, ima i dijametralno suprotnih primjera. Jedan od njih je neposredno ispod kuće Ade Gržinić, žalosni podsjetnik na depopulaciju koja ubija grad.

– Dugo ovdje ne živi nitko. Zadnji je član te obitelji umro prije deset godina. Od tada se o ovom objektu nitko ne brine, postao je izvor opasnosti, smeća, zaraze,… mislim da se tu najviše i legu štakori, pojašnjava nam Ada.

Da, riječ je o privatnom vlasništvu koje nema tko naslijediti. Postoje mjere kojima se takve objekte drži u urednom stanju, zbog sigurnosti i mogućnosti širenja zaraze ali i zbog općeg izgleda grada, te da se nakon nekog vremena, upravo zbog troškova održavanja, pretvore u društveno vlasništvo. Istina, za tako nešto znamo uglavnom putem primjera iz Slovenije, dok je nama kombinacija urušavanja sa smetlištem mnogo draža.