Velikih i lijepih 150 godina postojanja Hrvatskog planinarskog saveza ove je godine već obilježeno nizom zanimljivih aktivnosti, a nedvojben je vrhunac, za sada, uspon na neke od planinskih vrhova u čuvenoj Patagoniji. Taj dio Južne Amerike, govori nam Zagrepčanin Boris Čujić, jedan od inicijatora i organizatora ove ekspedicije, u svijetu alpinizma jedna je od najatraktivnijih i najzahtjevnijih destinacija za penjanje.

– Mnogo teških i zahtjevnih smjerova smješteno je u »ludom« ambijentu i po svemu predstavljaju velik izazov, a to što do sada naši penjači tamo nisu djelovali bio nam je dodatni, i to velik motiv. U osvajanje patagonijskih vrhova krenulo je sedam članova HPS-a – uz mene bili su i Igor Čorko i Ivan Vitez iz Varaždina, Siniša Škalec iz Zagreba, Marko Kalčić iz Pule te Elvin Sindičić i Marko Buljan, dečki iz Rijeke – rekao nam je Čujć.

Ekipa u punom sastavu

Životna želja

S jednim od riječkih sudionika, Markom Buljanom, porazgovarali smo o ovom nezaboravnom penjačkom podvigu.

– Ideja o ekspediciji u Patagoniju je nastala vrlo brzo i jednostavno, nakon jednog rutinskog penjačkog dana u Paklenici, na večeri kod »Dinka«, Boris Čujić je okupljenima ukazao kako se ove godine obilježava 150. godišnjica organiziranog planinarstva u Hrvatskoj i da je HPS spreman pomoći u financiranju neke kvalitetne ekspedicije dostojne takve obljetnice.

Patagonija je odmah izabrana kao cilj pošto tamo još nitko iz Hrvatske nije ostvario alpinistički uspon, a svima nam je dugogodišnja želja. Odabir tima je također bio vrlo jednostavan – svi prisutni na tom slučajnom sastanku su među trenutno najaktivnijim i najuspješnijim hrvatskim alpinistima, tako da je tim bio oformljen doslovno na licu mjesta.

Ja nisam taj dan bio prisutan, ali bili su moji redoviti penjački partneri Marko Kalčić i Elvin Sindičić pa su me odmah nazvali ako bih se pridružio.

Naravno da sam odmah pristao, Patagonija mi je bila visoko na listi životnih želja.

Priroda je na tom »kraju svijeta« stvarno čudesna, a planine među najatraktivnijim penjačkim ciljevima na svijetu. Ići samo vidjeti Patagoniju bila mi je obavezna životna stanica, a kamoli probati se i popeti na neki od tamošnjih poznatih vrhova!

Mislio sam da je to nešto što ću doživjeti jednoga dalekog dana, a kad sam čuo da bi se mogli tamo zaputiti već iduće godine, nisam mogao vjerovati. Pridružiti se ekspediciji je bio jedini mogući odabir!

Cerro Torre, Foto: Marko Buljan

Snaga, kondicija i iskustvo

Koliko su trajale pripreme i što ste sve radili da bi došli u što kvalitetnije psihofizičko stanje?

– Pripreme su meni trajale praktički 13 godina, otkako sam počeo penjati. Ostalim članovima ekspedicije i dulje.

Alpinističke ekspedicije poput ove u Patagoniji, osim vrhunske planinarske kondicije, zahtijevaju i vrlo specifičnu penjačku snagu, kondiciju i iskustvo koje se ne može dobiti drugačije nego godinama kontinuiranog penjanja. Nije to nešto na što se čovjek može utrenirati u godinu dana, već se polako dobiva kroz stotine uspona.

Svi smo mi neprekidno u sportu i treningu već dugi niz godina – na planini ili stijeni smo više-manje svaki vikend, naravno koliko vremenski uvjeti i ostale obaveze dozvoljavaju, a preko tjedna nakon posla treniramo ili na lokalnim penjalištima kad su dugi dani ili na umjetnoj stijeni, trčimo, planinarimo.

Osobno, imam sreće da živim u odlično pozicioniranoj Rijeci, na predivnom Kvarneru, pa mogu vrlo često nakon posla ići trčati na Učku, Snježnik, Hahlić… Tako da je naš sportski dio života izgledao isto kao i prije nego se rodila ideja o Patagoniji.

Jedino što sam dodatno radio uoči putovanja, što inače radim isključivo prije takvih ekspedicija, je penjanje iz Medveje na Učku s 20 litara vode u ruksaku. Idealan trening za onaj mrski dio ekspedicije – nošenje teškog ruksaka cijeli dan.

Vremenske neprilike

Kako je tekao uspon?

– U Patagoniji smo bili smješteni u gradiću El Chalten koji se nalazi u podnožju Fitzroy i Cerro Torre masiva. To nam je bio svojevrstan »base camp«, ali sa svim luksuzom moderne civilizacije. Od tamo smo, kad bi vrijeme to dozvolilo, kretali u planine gdje smo u više navrata boravili 2-3 dana, izveli planirani uspon, pa se vratili u gradić do idućeg »prozora« dobrog vremena.

A upravo su vremenski uvjeti jedan od glavnih faktora koji čine Patagoniju tako zahtjevnom destinacijom za penjanje.

Naime, vrijeme u Patagoniji je poznato kao jedno od najgorih na (naseljenom) svijetu – nevere s olujnim vjetrom i obilnim padalinama znaju trajati danima i tjednima, a pauze između dvije ciklone su rijetke, kratke i nepredvidive. Zbog toga smo na put krenuli s malim očekivanjima i dogovorili se da ako itko popne bilo što, ekspedicija će biti uspješna.

Nažalost, reputacija se obistinila i nismo baš imali sreće s vremenom, čak ni za standarde Patagonije.

Tamo smo bili četiri tjedna, a imali smo samo tri prilike za penjanje u velikim planinama. Između odlaska u prave planine, vrijeme smo kratili i formu održavali penjanjem manjih stijena u dolini. U prvom »prozoru« dobrog vremena, prvi dan uspona je prošao idealno, no već drugi dan se vrijeme pokvarilo unatoč dobroj prognozi pa smo morali odustati od daljnjeg penjanja. U drugom odlasku u planine smo imali malo više sreće.

Išli smo u Cerro Torre masiv, gdje smo se planirali popeti na dva susjedna vrha – Ivan Vitez i Siniša Škalec odabrali su vrh El Mocho, a Marko Kalčić i ja Aguju de la Medialuna. Marko i ja morali smo odustati svega 50 metara ispod vrha zbog iznenadnog dolaska jakog vjetra i snijega, ali Ivan i Siniša su se taman na vrijeme uspjeli popeti na malo zaklonjeniji El Mocho.

Treći odlazak u planine je bio potpun uspjeh. Prava treća sreća! Ivan, Siniša, Marko i ja uspjeli smo se popeti na vrh Aguja de l’S u Fitzroy masivu. Imali smo prognozirano točno 24 sata lijepog vremena između dvije nevere, tako da smo inače dvodnevni uspon morali odraditi u jednom dugom danu, 22 sata u neprekidnom pokretu.

Usponi koje smo ostvarili nisu oni najpoznatiji patagonijski vrhovi o kojima smo sanjali, ali s obzirom na uvjete koje smo imali, to je najbolje što se moglo napraviti.

Za neke veće ciljeve potrebno je imati barem 4-5 dana stabilnog vremena, a mi smo imali maksimalno dan i pol. Ali ono što smo dobili iskoristili smo najbolje što smo mogli, tako da smo zadovoljni postignutim. Postignuća na stranu, cijeli doživljaj ekspedicije je nezamjenjivo iskustvo koje je samo po sebi najveća nagrada.

Što čovjeku više treba

Kakvi su, nakon svega, dojmovi?

– Četiri tjedna penjanja i života u planinama, na drugom kraju svijeta, na mjestu koje sam oduvijek htio posjetiti, s odličnom ekipom – šta čovjeku više treba u životu? Ponovilo se još sto puta!

Vidjeli smo neke od najpoznatijih vrhova na svijetu, okušali se u penjanju legendardnih patagonijskih granitnih tornjeva i ono najbitnije – naučili sve što treba znati za idući dolazak. Glavna lekcija – ostati dulje u Chaltenu kako bi imali više šanse za uloviti lijepo vrijeme!

Što dalje, spremate li se na neki novi izazov sličan ovome?

– Planova ima tisuću, a vremena je uvijek premalo… Zasad sam zaokupljen nekim zanimljivim smjerovima u Alpama, nekoliko ću valjda uspjeti probati ove godine. Planiramo ići i do Prokletija u Crnoj Gori krajem ljeta. A za neke daleke ekspedicije u bližoj budućnosti nemam konkretnih planova, no volio bih sljedeće posjetiti planine centralne Azije.