Kad jednome smrkne, drugome svane. Tako bi se otprilike mogla opisati situacija u kojoj su se sad našli nasljednici onih kojima je prije pedesetak ljeta podruštvovljeno zemljište, a koji su se prije sedam, osam godina osladili inkasirajući dvadesetak milijuna kuna, koliko im je slijedom sudskih presuda obročno isplaćivano iz proračuna Grada Krka. Gradska uprava koja je tijekom 2014. i 2015. godine grcala pod težinom financijskog pritiska rezultata »grijeha« davnih vremena sad se, nakon što su u međuvremenu sudske instance promijenile ploču, iz svoje nekadašnje pozicije davljenika našla na mjestu onog kojemu su u narednom periodu smješka popriličan financijski bonus. I dok će oni kojima su te naknade isplaćivane (a ako nisu disciplinirano čuvali za slučaj »ne daj Bože« novčana sredstva koja su im umeđuvremenu na račune sjela), morati razmišljati kako namaknuti novac koji su već pozvani vratiti u proračun Grada, oni iz redova Gradske uprave s druge će pak strane brinuti slatke brige o tome kako najbolje i najkorisnije taj izvanredni proračunski prihod investirati u komunalne i društvene projekte i programe.

Koliko su velika i značajna sredstva o kojima je u ovoj, u najmanju ruku neobičnoj priči riječ, najbolje govori podatak da se upravo oko tolike cifre svojevremeno kretala cijena izgradnje krčke osnovne škole. Velebno zdanje koje je i danas ponos Krka i Krčana, prije no što su nas pogodile razne krize, inflacija, a s njima i sveopće divljanje cijena, koštalo je tek neznatno više od iznosa koji bi se uskoro trebao sliti u proračun Grada Krka iz novčanika onih koji će, dobrovoljno ili prisilno, uskoro morati vratiti isplaćeni im novac. Takva, nekom bolna i frustrirajuća, a nekome pak optimistična vijest, bez obzira na pozicije s koje se na nju gleda, sasvim sigurno ni za koga nije sretna. Na koncu, sve će strane u toj »čas imaš, čas nemaš« zavrzlami završiti s točno onoliko novca, ili uzme li se u obzir protok vremena i troškove samih provosudnih postupaka, pokojim eurom manje u odnosu na stanje svojih (pro)računa na samom početku priče. Grad se obveze vraćanja financijskih sredstava na koje aktualnim sudskim presudama sad ima, ili će tek imati pravo, ne može niti smije odreći čak i da želi, baš kao što niti obveznici vraćanja protupravno stečenih, od Grada naplaćenih naknada za »kvadrate« njihovim precima oduzimanih zemljišta ne mogu, niti smiju pobjeći od obveze vraćanja tog novca.

Je li uopće do svega toga trebalo doći, drugo je, a zapravo i temeljno pitanje. Da su u startu sudbene vlasti primjenjivale zakon na koji ih sad upućuje mjerodavna presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji je poništio prethodne presude i usmjerio slučaj ukazom na regulativu po kojoj su se postupci u samom startu i trebali voditi, ni do plaćanja naknada od strane Grada, a posljedično niti do potrebe njihova vraćanja u proračun, ne bi niti došlo. Ovakvim raspletom, moglo bi se reći, profitirat će samo zagovornici one da je bitno jedino da se lova vrti! Tko god bili.