Iako se slučaj, prema svemu sudeći na zakonu neutemeljene općinske prodaje državnog zemljišta čijim smo repovima jučer svjedočili u Puntu može promatrati kroz prizmu političkog obračunavanja međusobno suprotstavljenih lokalnih političkih strana, eksces koji nažalost to zapravo i nije može se gledati i kroz onu staru, toliko puta dosad u praksi potvrđenu tvrdnju da je država najlošiji gospodar. Kako drukčije tumačiti činjenicu da ni nakon više od tri desetljeća postojanja ove države, isti oni koji je na terenu predstavljaju nisu po pitanju skrbi o državnoj, odnosno javnoj imovini uspjeli učiniti niti maleni dio onog što su neki koji su na njihovom mjestu bili prije stotinu ili više godina, bez problema i u vrlo kratkom roku uspijevali napraviti »od nule«, s kudikamo manjim tehničkim i kadrovskim mogućnostima. Kako tumačiti činjenicu da se u nas, usprkos mogućnostima korištenja satelita ili pak avionskih ortofoto snimanja, unatoč svoj sili suvremenih mjernih uređaja i geoinformacijskih alata, kao i novca koji nam za takve »strateške zadaće« stoji na raspolaganju iz EU izvora, dan danas gotovo posvuda koriste zubom vremena već nagrižene stoljetne katastarske karte i s njima povezane, krasopisom davnih državnih službenika pisane zemljišne evidencije.

Kako je to davnim predstavnicima nekih organiziranijih i uređenijih država od naše, uz raspolaganje iz današnje prespektive smiješnim mjernim uređajima i drugim tehničkim pomagalima, u samo nekoliko godina po zaposjedanju naših krajeva polazilo za rukom tako precizno, točno i sveobuhvatno inventurno popisati, a potom i ažurno voditi sve ono što se ticalo oblika i vlasništva nad zemljišnim resursima? Općinska prodaja državne zemlje koja je u trenutku prodaje neažurnošću i nedosljednošću vođenja zemljišnih evidencija »uredno« bila upisana na jedninicu lokalne samouprave, a koja nije usamljeni takav primjer, samo je crtica s liste posljedica koje sa sobom nosi nered u državnom inventuriranju vlastite imovine, a slijedom njega i manjak pažnje u kvalitetnom upravljanju vrijednim resursima. Sličnoj praksi svjedočimo u svemu, ili gotovo svemu što u svome naslovu ima titulu hrvatskoga ili državnoga. Malo što je u tri desetljeća postojanja naše države učinjeno u evidentiranju, a još manje u učinkovitom korištenju imovine. Primjer za to je i danas u najvećoj mjeri neodređeno, odnosno precizno nedefinirano pomorsko dobro, neriješeni status turističkog zemljišta, kao i mnogih drugih sličnih vrsta »javnog kapitala«. Iz toga se da naslutiti da je nered i improvizacija zapravo način djelovanja našeg sustava, posebice državnog.

Baš kao u obnovi Banovine, novac za »popravak sustava« najmanji je problem jer ga je, posebno za nakane koje doprinose pravnoj sigurnosti i učinkovitom upravljanju vrijednim resursima (koji pritom sutra mogu donositi i nemale prihode), iz »vanjskih izvora« zapravo lako pribaviti. Moglo bi se zaključiti da je, baš kao u aferi nepropisne dodjele financijskih potpora zbog koje ovih dana padaju ministri, nesređena terenska situacija uz fleksibilnu mogućnost postupanja »po babi i stričevima« u nas zapravo stanje kojem težimo i kojim smo, posebice kad je u pitanju upravljanje javnim i državnim resursima, svi i najzadovoljniji. Ili barem oni koji imaju babe i stričeve na pravim pozicijama.