Kao kod praćenja neke beskonačne sapunice, u sad već zaredalom serijalu koruptivnih afera u kojem je, u najnovijoj a sasvim sigurno ne i njegovoj posljednjoj epizodi, po nalogu Ureda europskog javnog tužitelja uhićena voditeljica Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO), i to zbog sumnje da je namještala milijun kuna vrijedan natječaj tvrtki svog rođaka, javnost sad sa sve manje uzbuđenja, gledalačkog entuzijazma i iznenađenja prati jednako beskonačna obrazloženja muljanja koje se optuženicima stavljaju na teret. Iako bi se kod pokušaja krađe javnog, sve češće i redovitije od Europske nam unije bespovratno poklonjenoga novca očekivala pozamašna količina muljatorske sofisticiranosti, ispada da se glavnina takvih krađa ili njihovih pokušaja u nas odvija na prilično bazičan, reklo bi se čak i razočaravajuće nekreativan način.

I spomenuti slučaj pokušaja namještanja natječaja, sa sumnjom da mu je glavni cilj bilo nastojanje da se član šire obitelji okoristi nemalom svotom EU novca, pokazuje da se u nas glavnina raspoloživih nam financija iz »vanjskih« izvora koristi, ili barem nastoji iskoristiti samo u slučajevima kad netko od moćnika nanjuši da bi se i sam njima mogao okoristiti.

Gdje sam ja u svemu tome, ispada, prvo je i glavno pitanje koje si postavljaju brojne važne, u pravilu politikom instalirane »face« kad se pred njih stave milijuni ili milijarde subvencija, pomoći i potpora namijenjenih nekom projektu ili pak reformskom programu. Tako je i u ovom najaktualnijem skandalu milijunčić europskih kuna u korist rođaka za sad tek osumnjičene vinovnice ovog skandala trebao otići temeljem, pazite sad – tiska promotivnih materijala reformskog iskoraka povezanog s funkcionalnim povezivanjem i spajanjem jedinica lokalne samouprave. Već sad, moglo bi se ustvrditi, svima bi nam trebalo biti jasno da od te, objektivno gledano i više no potrebne reforme, neće biti – ništa.

Jer ukoliko nema ništa za nekog od vinovnika reformskih programa, neće biti ništa ni od same reforme! Što je, tu je! Isto naravno vrijedi i za pojedinačne projekte i programe koji, proizlazi, bez pojediničnog interesa ili koristi postaju neinteresantnima i nekorisnima u cjelini. »Krade, ali i nama dade«, očito, uistinu jest glavna odrednica mentaliteta dobrog djela onih kojima smo povjerili pozicije moći, ali i odrednica mentaliteta onih koji ih na takve pozicije svojom podrškom postavljaju. A tamo gdje nam, kao u slučaju »nesretnih« lučkih projekta poput lošinjske Mrtvaške, prema svemu sudeći sve neizglednije krčke Ribarske luke ili pak do neba prespore obnove potresom porušene Banovine propadaju od EU-a osigurani milijuni ili čak milijarde, ispada da jednostavno nema »privatnog interesa«. Na koncu se čovjek zapita, je li bolje da se projekti realiziraju i da se pri tom netko okoristi ili je ipak bolje da nesposobni poštenjaci stvar upropaste prije do li uopće išta pokrenu. Ili – gdje sam ja u svemu tome?