Medijski najeksponiranija goranska priča proteklih dana – zakup prostora bivšeg disko-kluba Satir u Radničkom domu Delnice – ovih je dana dobila svoj nedvojbeno iznimno duhovit komentar.

Naime, na društvenim mrežama pojavila se urnebesna fotomontaža – na fotografiji koja se širi mrežom »uslikani« su ispred Radničkog doma Delnice Rodney i Delboy, legendarni likovi iz briljantne i kultne britanske TV serije »Mućke«.

Rodus i Del Trotter ponosno stoje uz svoju Trotters indenpendant inc. trokolicu iza koje se vidi Radnički dom i ulaz u nekada popularni Satir. Ispod fotke je tekst: »Stigli i strani investitori. Kažu, bio je natječaj u novinama ‘London Today’«.

Sjajno! Svaka čast autoru. Možda je samo umjesto »London Today« trebao napisati »London Voice«. Da veza s Glasom Slavonije bude još čvršća.

Definitivno je u ovakvoj stuaciji najbolje šaliti se. Jer, inače bi preostajalo samo plakati i rigati bijes. Naime, natječaj – jedan od mnogih ovakve vrste u tridesetak godina postojanja slobodne i samostalne Hrvatske – i službeno je zaključen jer su svi svjesni činjenice da je sve po zakonu.

Zato i nije imalo smisla ići u poništavanje. Da ga se poništilo, aktualna zakupnica bi se žalila i – dobila sud. To je, kako se ono kaže, jedan kroz jedan. Sve je po zakonu.

I dok su se proteklih dana iz službenih i neslužbenih izvora medijima valjale optužbe, zamjeranja, kritike i prozivanja vezana uz nemoralnost, ama baš nitko (ispričavam se ako griješim) ni u jednom trenutku nije postavio možda i najbitnije pitanje. A ono je tako jednostavno i glasi: ako je sve po zakonu, pa kakvi su nam onda, ljudi moji, ti zakoni?

Jer, to je srž problema. Kako je moguće da zakon dozvoljava da se natječaj vezan uz Delnice objavljuje u Glasu Slavonije? I tu je odgovor krajnje jednostavan. Moguće je jer su autori tog zakona, donesenog još dok su glavni akteri ove delničke priče bili tek djeca, baš to i željeli.

Odnosno, željeli su prostor za manipulacije. I dobili su ga. Super lako i jednostavno jer je starim pravničkim mačcima politika i naložila da to tako bude. Jer se tako može pogodovati svojima. Ma tko oni bili. I to je strašno.

Strašno je da pravni sustav dozvoljava ovakve i slične (a ima ih!) mogućnosti poigravanja sa zakonskim okvirima koje oni koji znaju i snađu se iskoriste, a drugi izvise i ljute se. Strašno je da pravnici to jako dobro znaju, ali se ne bune budući da i njima to donosi korist.

Jer uvijek će se naći neki drčni ljubitelj pravde koji će »poluditi« i krenuti pravdu tražiti sudskim putem. I nastradat će. Pravo je, u osnovi, u službi nepravde. I to zaista jest strašno.

No, ima nešto još strašnije. Način na koji svi na to reagiramo. Svi, baš svi, čak i oni koji su se najžešće bunili, stalno su kao mantru ponavljali – sve je po zakonu. I nije to samo u ovom delničkom slučaju, već u svakom sličnom natječaju koji se objavljuje u krajevima iz kojih ljudi pojma nemaju gdje je to mjesto iz kojeg je objavljen natječaj.

»Sve je po zakonu« jače je čak i od papine poslanice ili božićnog govora nekog našeg kardinala, političke »ikone« poput premijera, predsjednika ili sličnog prodavača magle.

Sve je po zakonu, automatski već svima nama znači da je sve u redu. A nije. Debelo nije. S tim pomirljivim »sve je po zakonu« svi mi dozvoljavamo i legaliziramo dvoličnost i nemoral.

I dok nam tako bude, dok ne zatražimo promjenu zakona koji su više no očito stvarani sa zlom namjerom, neće nam biti bolje. Nažalost, o promjeni zakonskih odredbi odluke donose političari. I sad je sve jasno. Promjena neće biti.