Kako za dobre želje nikad nije kasno, onda mi i danas, s blagim danom zakašnjenja, možemo Gorskom kotaru čestitati 244. rođendan. Sretno ti bilo, Gorski kotare moj! Živili! I bar još toliko… s Goranima u tvojim šumama, na brdima i planinama i uz rijeke. Ili, vjerojatnije, bez njih. Jer demografsko je stanje takvo da se, ne za nove 244 godine, već i, nažalost, puno prije, neće imati čestitati kome doli planinama, rijekama, šumama i zvijerima.

No, ajmo ovaj svegoranski demo blues na tren ostaviti sa strane te udariti brigu na veselje, kako rođendanu – ma koji bio – i priliči.

Inicijativa koju je pokrenuo Ivica Knežević, jedan od najvećih zaljubljenika u gotovo sve što nosi pridjev goransko, itekako je vrijedna pažnje, logična je, u svojoj srži pozitivna i mogla bi donijeti korist Gorskom kotaru, pa nam ne preostaje nego poželjeti da ovog ljeta predstavljena javnosti zaživi – kad već nije ove – naredne jeseni kad će Gorski kotar brojiti velikih 245 godina. Nakon što je prihvati svih devet goranskih općina i gradova, ta bi se inicijativa – takav je okvirni plan – trebala pretvoriti u manifestaciju kojom bi se svakog 7. studenoga u jednoj od goranskih sredina slavio rođendan Gorskog kotara. Uvod u to bile bi razne aktivnosti u školama i vrtićima, aktivnosti kojima bi cilj bio jačanje spoznaje o vrijednosti, ljepoti i povijesti svog zavičaja. Taj je koncept dobro zamišljen i zaista bi bilo dobro da se i ostvari.

Koristi od goranskog rođendanskog slavlja su evidentne i sigurno nadilaze trošak koji će zahtijevati organizacija same obljetničke rođendanske priredbe. Prva i najočitija korist svakako je u tome da se sustavno i planski kod Gorana, posebno mladih, čuva sjećanje na prošlost, što će automatski dovesti do pojačanog proučavanja i razumijevanja svih razdoblja prošlosti ovog prekrasnog planinskog dijela Hrvatske. Druga korist tek postoji kao mogućnost, i na njoj treba raditi. Naime, rijetke su regije – i to u svijetu, a kamoli u Hrvatskoj – koje se mogu pohvaliti podatkom o točnom nastanku svog imena. Gorski kotar to ima i to treba iskoristiti. Ponajprije, naravno, turistički. Drugim riječima, rođendan Gorskog kotara mogao bi, uz pomoć lokalnih samouprava i zajedničkog TZ-a Gorskog kotara, biti sjajna prilika za novu zanimljivu i potencijalno vrlo kvalitetnu turističku manifestaciju kojom bi se Gorski kotar predstavljao široj javnosti.

Bitno je pritom i to da je ovaj datum po svemu baš dobar, jer dolazi nakon ljeta koje Gorskom kotaru donosi sve veći broj turista i jesenske atraktivne vrbovšćanske Bundevijade, a uoči sve poznatije Delničke adventske bajke i fužinskog podnevnog oproštaja od Stare godine. Uvrštavanjem ove priredbe u kalendar turističkih zbivanja na goranskom području, turizam bi sigurno profitirao.

Napokon, slaviti treba i zbog razloga navedenih na samom početku. Zato što nas je sve manje. I baš zato pojačano treba čuvati svijest i znanja o prošlosti. Jednostavno, nek’ se zna. Jer, davno, davno prije no što je velika carica Marija ovaj planinski prag između kontinenta Hrvatske i plavog Kvarnera nazvala Gorskim kotarom, Rimljani su mu dali puno zvučnije i opasnije ime – Hortus Diabolicus, iliti Vražji vrt. Tako su ga imenovali jer se kroz njega zbog gustih šuma, slabih putova, visokih snjegova, jakih kiša i divljih zvijeri te malobrojnih isto tako divljih ljudi, jako teško prolazilo. Budući da se, dojam je, nekako vraćamo u te »rimske« dane, bolje je da slavimo koliko god možemo, prije no što se ovaj prostor iznova pretvori u Hortus Diabolicus.