Muke po veterini o kojima nam u tekstu uz ovaj komentar govori Ivan Žagar, koji već više od dva desetljeća »drži« veterinarsku struku na području Gorskog kotara, još su jedan prilog slici općeg košmarnog stanja koje vlada ovim područjem već tridesetak godina. U slučaju veterinarske struke stvari su, dojam je, dodatno zakomplicirane prilično maćehinskim odnosom države, a kad se taj odnos u kojem je, prema mišljenju veterinara, podrška premalo, prebaci na brdovito goransko područje, onda se problemi utrostručuju pa nije čudno da se u jedinoj goranskoj veterinarskoj ambulanti razmišlja o odustajanju od još donedavno gotovo pa temeljnog razloga postojanja veterinarstva – brige o krupnoj stoci.

Pogrešno bi pri tome bilo Žagarove riječi, kao i slične istupe pojedinaca (pa i političkih stranaka) vezanih za druge branše (poljoprivreda, stočarstvo, drvoprerađivaštvo, zdravstvo…), tumačiti tek primjerom nove goranske svakidašnje jadikovke. Žagar, kao i drugi, ne temelji svoj istup na poeziji, već na matematici. On spominje brojke koje su čiste, jednostavne i neumoljivo govore o propadanju. Ne tako davno na goranskim pašnjacima paslo je 22.000 goveda, sad ih je 400. Nekada su bile tri veterinarske stanice i petnaestak zaposlenih. Sad je jedna s petero uposlenika… Brojke. Samo brojke. Ako će ih netko tumačiti cmizdrenjem, neka mu. Ali ne radi se tu o tužaljkama, već o brutalnoj i gorkoj gorskoj istini.

Slične pogubne brojke lako bi se dale citirati iz svih drugih spomenutih, kao i nespomenutih područja ljudske djelatnosti, a zajednički im je nazivnik da jasno pokazuju da je sve ono što je u Hrvatskoj teško u Gorskom kotaru još teže. Troškovi života, uvjeti rada, klimatske prilike… sve je to teže i zahtjevnije u najplaninskijem dijelu Hrvatske. Zaključak koji se nameće je logičan, nije ništa novo i primjenjuje se u brojnim zemljama EU-a, a vezan je za poseban status planinskih područja, odnosno pogodnosti i olakšice za ljude koji žive u tim i takvim krajevima. Gorani takav status, unatoč silnim obećanjima i zaklinjanjima, nikako ne uspijevaju steći jer su, u osnovi, politički potpuno nebitni. Gorana je trenutačno manje od 18 tisuća. Od toga je, ako je, oko 13 do 14 tisuća birača. Na izbore ih ide oko pola. Dakle, oko sedam tisuća. I tu je kraj priče… u Utrinama ili Gajnicama više je birača no u cijelom Gorskom kotaru.

Zato Gorani domaćim političarima nikad i nisu bili pretjerano zanimljivi, a bit će još i manje. Sve će se, kao i do sada, svoditi na velika obećanja i povremene sitnije pomoći. Cjelovitog rješenja neće biti jer ono i ne donosi neke glasove. Nije tu problem čak ni u novcima jer bi poseban zakon o Gorskom kotaru iz državnog proračuna uzimao vrlo malo. Problem je što se za tih 5-6 tisuća glasova ne vrijedi truditi. Tim više što će ih biti sve manje. Kao i goveda kojih je bilo 22.000, a sad ih je samo četiri stotine…