Postoji li savršenstvo? Može li se kroz novinski tekst, kroz zbirku objava, pa čak ako hoćete i kroz knjigu makar okrznuti savršenstvo? I hoće li u materijalu ukoričenome i spremnome za publiku biti rečeno baš sve i ples riječi uspjeti zadovoljiti baš sve čitatelje i kod svih redom postići »wow« efekt? Ako govorimo o knjigama, jasno je da uglavnom ne nastaju od danas do sutra, već ih propitivanjima skloni autori, s morem pročitanih knjiga ispod naočala, vrlo često i godinama pripremaju i prekrajaju. Potraje to ponekad i pokoje desetljeće, da ne kažemo baš cijeli život, dok se ne odluče da je finalna verzija konačno dostojna za put prema publici.

U novinarstvu, međutim, nema toliko vremena da bi se svaku objavu ušminkavalo do neprepoznatljivosti. Također, u utrci s portalima i društvenim mrežama, ali i preužurbanim stilom života koji melje čovječnost i narušava mediteranski mentalitet »vrag zel prešu«, tiskani mediji kako bi zadržali publiku koja cijeni šuškanje novine uz jutarnju kavu i težinu »opipljive vijesti« koja se može izrezati i spremiti u album, trebaju puno strpljenja i »rudarskog posla«.

Od osoba koje su voljom birača odabrane na specifična mjesta, do kojih se teško dolazi i koja se u pravilu izrazito nevoljko napušta, od onih koji trebaju bezrezervno zastupati interese zajednice u kojoj žive i čije građane zastupaju, očekuje se i da na pitanja koja su novinari postavili »jer ste vi to tražili«, dakle osluškujući što putem medija treba razjasniti, odgovore što kvalitetnije i hitrije. Dnevna novina živi od dnevnih vijesti, pa joj za vjerodostojnost trebaju provjereni i brzo dostupni podaci.

Da se na postavljena pitanja moralo odgovarati direktno u mikrofon, pred kamerom na televiziji ili pak samo glasom u eter, traženi bi se odgovor, kakav-takav, dobilo odmah i možda bi bio i najpribližniji istini, ili onoj riječi iz prve rečenice. Ali kada se, najčešće putem e-pošte, zalažući se u dnevnom novinarstvu za brze, dnevne odgovore, pokušava dobiti pa i najkraću verziju »službenog stava« svih onih koji će se makar u dijelu ovog teksta prepoznati, tada to traje baš kao da je pisanje romana u pitanju. Nema savršenih pitanja, pa niti savršenih odgovora, no dojam je da političari, kojima je i svakodnevna komunikacija s medijima u opisu posla, svaku rečenicu koju smatraju važnom za objavu, baš dugo, predugo važu.

»Do kada vam treba odgovor?« Na takvo pitanje jednako besmislen odgovor mogao bi zazvučati drsko: do jučer! Međutim, nije, jer spuštati se ispod razine profesionalne i korektno odrađene komunikacije sa zaduženima za krojenje lokalne politike vjerojatno bi nas još dodatno udaljilo od ionako »čupavog« puta do istine.

Ako za tu »savršenu« objavu crno na bijelom treba baš toliko strpljenja, živi li klasična novina onda doista samo jedan dan kao što se kaže? Ili poneki tekstovi, provjereni s više strana, još uvijek daleko od savršenstva ipak imaju i nešto dulji vijek trajanja?