Otok Cres poznat je po svojoj bioraznolikosti – na njemu je zabilježeno gotovo 1.400 biljnih vrsta (više nego na cijelom britanskom otočju!), a i njegova fauna je vrlo bogata.

Na otoku žive 24 vrste gmazova, 35 vrsta sisavaca, 87 vrsta danjih leptira i više od 200 vrsta ptica, od čega je gotovo polovina gnjezdarica. Među njima je najpoznatiji bjeloglavi sup, čuvar creskog neba, kritično ugrožena vrsta o kojoj na otoku skrbi Centar za posjetitelje u Belom s oporavilištem za bjeloglave supove.

Suvremeno uređeni prezentacijski centar otvoren je cijelu godinu i svima koji ga posjete otkriva niz fascinantnih činjenica o tim veličanstvenim pticama.

No, netko se treba brinuti i o drugim, manjim pticama, naročito tijekom proljeća i ljeta kad ptići prvi put iskušavaju svoja krila. Ako precijene svoju sposobnost letenja, najčešće ispadaju iz gnijezda i vrlo često završavaju tragično.

Smije li ih ekološki osviješteni prolaznik spasiti, uzeti svojoj kući ili vratiti u gnijezdo? Kako ih othraniti, gdje smjestiti? Puno je pitanja, ali postoji netko tko zna sve odgovore.

Obratiti se treba specijaliziranim udrugama, a jedna od njih je Društvo za zaštitu, pomoć i proučavanje ptica Ornitološki laboratorij koji vodi Zagrepčanin Manuel Jacmenović.

Društvo ima web stranicu, Facebook profil i YouTube kanal na kojima se može dobiti mnoštvo informacija o pticama, njihovom spašavanju i hranjenju. Ako ste našli ozlijeđenu ili premladu ptičicu koja sama ne može opstati, od Manuela i njegove ekipe saznat ćete o kojoj vrsti se radi te kako treba postupati s tom vrstom ptice ne bi li joj se omogućio oporavak i povratak u prirodu.

»Na sva pitanja ćemo vam brzo odgovoriti jer svaka ptica je bitna«, stoji na web stranici društva.

Prijateljica Čava

Ljetne mjesece Manuel provodi na Cresu, u kampu Kovačine od kojega je na korištenje dobio mobilnu kućicu, a zauzvrat održava edukativne radionice za goste kampa. Već dok prilazite njegovoj kućici, čujete cvrkut ptica iz mnoštva krletki kojima je okružena.

Tu je Manuelova višegodišnja prijateljica čavka Čava, medijski poznata jer zajedno šeću okolicom Zagreba. Ima i uobičajenih kućnih ljubimaca kao što su papigice tigrice, ali tu je i vrabac Žarko, jedna čiopa, zlatni fazan i druge vrste.

No nisu sve ptice u krletkama, golubovi slobodno lete, odlaze i vraćaju se, japanska prepelica petlja se gostima pod nogama dok čupka travke, a kao pravi pas čuvar ponaša se Sofija, mlada galebica koja glasnim krikovima upozorava na posjetitelje, a zatim izražava negodovanje što više nije u središtu pozornosti.

Manuel Jacmenović se spašavanjem ptica bavi već 37 godina, od kad je bio dijete. Prije se više zanimao za gmazove, a zatim je pozornost usmjerio prema nebu. Točnije, počeo je uočavati kako puno ptica pada iz gnijezda i bez pomoći ne može preživjeti.

– Uvijek bih uzeo neku pticu da joj pomognem. Jednog dana mi je mama rekla: »Manuel, ne uzimaj više ptice jer te ne mogu gledati kako plačeš!« A ja sam plakao za svakom pticom koju nisam uspio spasiti, prisjeća se svojih »ornitoloških« početaka.

Kasnije je istraživao načine na koje bi mogao biti što uspješniji u svom poslu spašavanja ptica te je konačno osnovao udrugu Ornitološki laboratorij kroz koju danas djeluje. No, njegov odnos s pticama ima i jednu posebnu dimenziju.

– Shvaćao sam ptice, ali i ptice su prepoznale mene. Kao da se stvorila neka čarobna povezanost nevidljivim nitima života. Ponekad su mi divlje ptice prilazile iz posve nepoznatog razloga, vjerujem da su osjetile kako sam uz njih i da ih shvaćam. Danas mogu reći da spašavam ptice koliko mi to život dopušta, priča Manuel.

Pomak u svijesti

Zbog posebnog odnosa koji ima s njima, nazvali su ga »šaptačem pticama«.

– Ornitološki laboratorij prva je udruga u Hrvatskoj koja je specijalizirana samo i isključivo za pomoć pticama, ne u smislu pružanja veterinarske pomoći, već zbog oporavka i othranjivanja, a osim toga održavamo razne edukacije za sve uzraste.

Ovdje u kampu Kovačine radimo edukacije za turiste, a idemo i u druge kampove pa ćemo tako na Lošinju raditi edukaciju o izradi kućica za ptice. Pokušavamo napraviti pomak u svijesti ljudi jer je internet pun loših savjeta koji ubijaju ptice, kaže Manuel.

Na radionicama koje organiziraju u kampovima sudjeluju gosti od najmlađih do najstarijih. Većina stranaca je ekološki osviještena i rado žele saznati nešto novo, posebice o vrstama koje mogu vidjeti oko sebe.

Ornitološki laboratorij želi pokazati koje su ispravne metode spašavanja i hranjenja ptica, a može se naučiti kako napraviti kućice koje odgovaraju pojedinoj vrsti ptica, te kako od plastične boce napraviti hranilište ili pojilište koje im može spasiti život.

Na radionice, kako one koje organiziraju po školama, tako ove u kampovima, obavezno donesu i poneku pticu koja je trenutačno kod njih na oporavku. Na sljedećoj radionici planiraju pustiti čiopu koju su dobili iz Pule jer je ispala iz gnijezda.

Uspješno su je othranili što nije jednostavan zadatak jer čiopa ne smije imati ni gram premalo, ni gram previše da bi mogla letjeti. S obzirom na to da se u prirodi hrani isključivo insektima, morali su je othraniti nečime što je sličnog sastava, pa otkrivaju da su koristili juneće meso, brikete za pse i crve brašnare.

– Ptica mora biti divlja kad se pušta u prirodu, mora se bojati vas koji ste joj davali jesti i samo onda može ići van. Inače će prići nekome tko se prema njoj neće ponašati kako treba i može nastradati, kaže Manuel.

Mini birdwatching

Trenutačno je s Manuelom u kampu i Ivana Moguš, nastavnica biologije iz Čazme koja je rad Ornitološkog laboratorija upoznala tijekom radionica koje su organizirali u njezinoj osnovnoj školi. Željela je obogatiti svoje znanje o pticama pa se pridružila udruzi i sada obnaša funkciju tajnice.

Nakon radionica odlaze u mini birdwatching. Gosti dobiju fotografije ptica koje se mogu vidjeti u kampu pa uz pomoć Manuela i Ivane otkrivaju kosove, gugutke, žutarice, bijele pastirice, gavrane zebe, češljugare i čiope.

Iako Ornitološki laboratorij bazu ima u Zagrebu, šalju im ptice iz cijele Hrvatske, a zovu sa svih strana svijeta.

– Zvali su me iz Beča, Irske i Južne Amerike. Primjerice, jednom me nazove čovjek i kaže da je našao čavku. Kažem mu da nam je donese, a on će da ne može jer zove iz Irske. Iz Brazila me jedan čovjek nazvao kako bismo otkrili koju vrstu ptice je pronašao.

Riješili smo i taj problem. Naši podaci su na internetu pa nas zovu odasvud, ali trebale su proći godine rada dok nas ljudi nisu prepoznali i shvatili čime se bavimo, objašnjava Manuel.

Udruga je osnovala prvo utočište za galebove u Hrvatskoj jer nitko to nije smatrao potrebnim budući da galeb nije zaštićena vrsta. Biolog dr. Zoran Pišl, voditelj udruge Živa priroda, izgradio je veliko umjetno jezero u selu Jagodno Kraj Velike Gorice.

Namijenio ga je prvenstveno za vodene životinje, ali ga je Manuel nagovorio da prihvate ozlijeđene galebove i ptice vodarice kojima to postaje zadnje utočište.

Manuel je dobio nadimak »šaptač pticama« jer komunicira s njima poput prijatelja i to »na njihovom jeziku«. Tijekom dugotrajnih boravaka u šumi slušao je njihovo glasanja i učio, kao da uči strani jezik. Ponekad taj »razgovor« prolaznicima izgleda čudno, ali funkcionira.

– Meni je bilo zanimljivo kako se ptica može naviknuti na čovjeka kao svaki drugi kućni ljubimac i odaziva se na zov vlasnika. Primjerice, Sofija nam je nedavno pobjegla i morali smo je tražiti po kampu.

Puhnuo je vjetar, napunio joj krila i osjetila je da je dovoljno jaka za let, priča Ivana.

Manuel se uključuje.

– Zvao sam je na pomalo smiješan način, uzvikivao sam »riba« jer sam je naučio na taj zov. Možete misliti kako su me ljudi čudno gledali. U potragu su se uključila djeca kampista i skupa smo je tražili.

Skoro smo odustali kad smo je vidjeli na plaži, prilazila je ljudima. Zazvao sam je, a ona mi je prišla i zagrlio sam je. Ne mogu vam objasniti kako mi je bilo srce veliko kad sam je našao, priča Manuel.

Konkretni savjeti

Ornitološki laboratorij surađuje i s drugim udrugama koje se bave zaštitom životinja, kao i s veterinarskim stanicama, a tijekom boravka na Cresu Manuel je posjetio i Centar za bjeloglave supove u Belom. Naglašava da su otvoreni za suradnju sa svima.

Najviše vremena Manuel ulaže u davanje savjeta pronalaziteljima ptića koji ispadnu iz gnijezda. Na web i Facebook stranici udruge i na YouTube kanalu objavio je mnoštvo informacija, a često konkretne savjete daje i putem telefona.

Ima i onih koji se ne usuđuju sami pomoći unesrećenoj ptici pa je odnose u Ornitološki laboratorij, koliko god to iziskivalo vremena i troškova. Dok je Manuel na Cresu, šalju mu ptice katamaranom iz Rijeke i posada već zna što im je činiti i kako se ponašati. Neki mu je i na Cres donesu osobno, pa su tako učinili Iva Jelčić i Petar Zlatar iz Labina.

U blizini svoje kuće pronašli su goluždravu gugutku koja je ispala iz gnijezda. Odmah su sjeli u automobil i donijeli je Manuelu koji ju je pregledao i nahranio.

– Od prijateljice smo čuli za Manuela i da je na Cresu. Kad smo već pronašli tu ptičicu, potrudili smo se da preživi, skroman je Petar.

– Ptica izgleda u redu, krila i noge su dobro, vidjet ćemo kakve će posljedice imati od udarca, procijenio je Manuel. Kroz špricu ju je nahranio pastom koju je napravio od briketa za pse i mala gugutka je odmah izgledala bolje. Još jedna ptica dobila je novu šansu.

Ivana Moguš: Manuel se javlja na svaki poziv i odgovara na svaku poruku

Dok Manuel priča isključivo o pticama, Ivana želi pohvaliti njegov dugogodišnji rad.

– Ovo što Manuel radi doista je hvalevrijedno, posebno zbog toga što sve radi volonterski. Udruga nema sponzora niti je sufinancira država, a Manuel ulaže puno vremena i truda u svoje aktivnosti. Ljudi zovu u svako doba dana, on se javlja na svaki poziv i odgovara na svaku poruku, primi svaku pticu koju mu donesu ili pošalju, kaže Ivana.