More je posljednje slobodno mjesto na Zemlji, riječi su koje se pripisuju američkom književniku Ernestu Hemingwayu ili pak legendarnom Humphreyu Bogartu, koji je volio citirati spomenutog autora literarnih klasika »Starac i more«, »Zbogom oružje« i »Kome zvono zvoni«. I iako će za nas koji više volimo čvrsto tlo pod nogama ova izreka ostati romantična crtica koju ćemo iskusiti posredstvom literature, filma ili pak glazbe, ne nedostaje onih koji za more doista žive.

Možda ih je danas nešto manje nego nekad, ali istinski će pomorci posvjedočiti još jednu dobro poznatu izreku koju Plutarh pripisuje rimskom vojskovođi Pompeju Velikom – »Navigare necesse est, vivere non est necesse« – ploviti se mora, a živjeti ne mora. Pompej je te dobro poznate riječi navodno rekao prilikom jedne jake oluje, kada je naredio mornarima da dopreme hranu iz Afrike u Rim. No kako bilo, plovidbe nema bez plovila – broda ili barke.

Cinični će promatrač možda reći da su nekada brodi bili od drva, a ljudi od železa, a da su sada brodi od železa, a ljudi od drva. Ipak, ne ulazeći u istinitost te opservacije i ostavljajući »ljude od drva« za neku drugu priliku, recimo da i u današnje vrijeme ima zaljubljenika i entuzijasta koji se brinu da brodi budu od drva. Tradicijske barke, gajeta, pasara, guc, važna su pomorska baština duboko urezana u kolektivnu svijest primorskog kraja.

Foto: Vedran Karuza

Arca Adriatica

Tako će Mario Lipovšek pjevati o nonićevoj pasari, a guc će dobiti svoju kuću u Lovranu. Tu smo kuću posjetili, baš kao i prostorije udruge Naš Lovran, točnije, sekcije Lovranska lantina, koja organizira regatu tradicijskih barki »Nino Gašparinić«. Predsjednik Ivica Grbac i Mauro Tessitori, član Upravnog odbora i jedan od osnivača Udruge, ispričali su nam više o povijesti brodogradnje u Lovranu, a imali smo i jedan poseban privilegij.

Brodograditelj Gianfranco Sirotnjak, učenik Nine Gašparinića koji je začetnik brodograditeljstva u Lovranu, prisjetio se svojih radnih dana i brodogradnje drvenih barki. No prije no što krenemo u priču oko povijesti gradnje barki u Lovranu, zamolili smo jednog od zaslužnih za brigu oko pomorske tradicijske baštine za razgovor. Redoviti profesor na riječkom Pomorskom fakultetu dr. sc. Robert Mohović, također i predsjednik Koordinacije Udruga za očuvanje i revitalizaciju pomorske, ribarske i brodograđevne baštine Kvarnera i Istre ispričao nam je o najnovijem projektu Arca Adriatica.

– U sklopu projekta obnovljeno je osam barki na Kvarneru, šest pod paskom Primorsko-goranske županije i još dvije u Malinskoj. Kad se barke obnavljaju, ideja je da sve ostane autohtono i da se zadrži originalan izgled. Naravno, materijali su nešto suvremeniji, ali svi moraju biti korišteni tako da barka zadrži tradicijski izgled, kaže Mohović. Jedna od obnovljenih barki je i guc »Maretin« izgrađen 1945. godine u Kraljevici.

Zaljubljenici u male barke na 12. smotri i regati tradicijskih barki u Lovranu, Foto: Vedran Karuza

600 radnih sati obnove

Guc je remek-djelo brodogradnje i za obnovu je brodograditelj Sebastijan Superina potrošio oko 600 radnih sati, reći će nam Ivica Grbac. Mohović će pak dodati nešto više o obnovi.

– Pojačana je kobilica, mijenjana su rebra i oplata, dakle jedan veliki dio. I cijeli gornji dio je napravljen nanovo, ali tako da je ostao onakav kakav je bio. Kako smo rekli, ideja je da sve bude napravljeno autohtono. Malo jest novije, iako je i toga bilo već od 50-ih godina prošlog stoljeća, da je gornji dio barke lakiran. Nekada stare težačke barke nisu bile lakirane, nego samo popiturane. Guc je ojedren oglavnim jedrom i flokom od prirodnih materijala. Bokobrani su također pleteni i mislim da je to sve vrlo dobro uspjelo. Vrlo je teško napraviti da sve bude sto posto originalno, ali je vrlo blizu, opisuje Mohović. Guc je u odnosu na druge barke prepoznatljiv po tome što ima pramac izrazitije zašiljen, a razlikuje se i po zašiljenoj krmi.

– Vidite tu formu trupa koja je zašiljena na pramcu i krmi. Sami bokovi mogu biti malo jači ili malo slabiji, to ovisi od barke do barke. Izvedba gornjeg dijela također razlikuje barke, pa je na primjer guc »Maretin« opalubljen u prednjem dijelu, a otvoren je iza, s jednom poprečnom i uzdužnim klupama. Drugi gucevi možda neće imati palubu, nego samo klupe na krmi, na sredini i na samome pramcu. Postoji više varijanti. »Maretin« je dug 5 metara i 10 centimetara i spada u malo veće guceve za naše područje. Inače su gucevi kod nas od četiri do pet metara, govori Mohović.

Razlike u gucevima

Kako smo se našli u Lovranu, kada se pripremala 12. regata tradicijskih barki »Nino Gašparinić«, Mohović nam je pokazao i razlike među gucevima, koji su također bili na regati.

– Ovi su gucevi najčešći na Kvarneru, pa smo ih na neki način nazvali kvarnerskima. Ima ih i drugdje, ali najviše su zastupljeni upravo kod nas. Za njih su također karakteristični zašiljeni pramac i krma, no stariji su gucevi imali još više zašiljenu krmu, ovi već nemaju toliko. Govorimo o dobu otprilike iza 1900. godine, kad se kod nas pojavila ta malo šira krma.

No imamo i kasnije barke koje su rađene 30-ih godina pa još uvijek imaju jako zašiljenu krmu. To je dosta ovisilo i o brodograditelju, nastavlja Mohović. Prosječni gucevi su oko 4.7, 4.8 metara, kaže, a zatim nam pokazuje još jednu barku koja se najčešće zove “lovranski guc”. No kaže da bi točnije bilo zvati je gajetom.

– Ovo je mala gajeta, vidimo oblik trupa s pramcem koji je, ajmo reći, nešto manje zašiljen. Ima eliptičnu krmu, nešto manje široku te ima palubu sve do jedne trećine njezine dužine. Podignut je i ovaj dio koji zovemo »mrtva banda« te ima krmenu klupu. Dakle, po nomenklaturi, po tipologiji, barka zapravo spada u manje gajete, zaključuje Mohović.

Na sjevernom Jadranu većina je barki opremljena oglavnim jedrima, za razliku od Dalmacije gdje su češća latinska jedra, a što se tiče namjene, barke su se, logično, koristile za mali ribolov, mreže, palingari, vrše, a neke su čak bile i pomoćne brodice za takozvane tratarice. Malo veće barke koje su lovile mrežom tratom. Kasnije su se naravno koristile za prijevoz tereta pa i ljudi. Nije bilo prometnica pa se, na primjer, iz Mošćeničke Drage ili Brseča veslalo do Rijeke. Kasnije je došao turizam pa su se barke koristile za razonodu, kao popularni »taxi brodovi«, a što se nastavlja i danas.

– Nasreću smo stare barke uspjeli staviti u funkciju na tradicijskim regatama, pa ih na taj način čuvamo od zaborava. Mislim da ovim obnovama ipak uspijevamo nešto napraviti, pomoći ljudima, ali to nije dovoljno ako se barke ne budu održavale, podvlači Mohović. A da tradicijska brodogradnja ne bi zamrla, na regatama i manifestacijama održavaju se radionice tradicijskih zanata i brodogradnje, koliko se može.

Lovranski guc OP 279 građen u Lovranu 1966., Foto: Vedran Karuza

Mala barka

– Na primjer, kroz jedan od prošlih projekata, Mala barka, učenici su odlazili kod brodograditelja Lorisa Rubinića, kod Franka Kraljića u Malinsku, pa i u Selce. No najnovije je održana akademija u Tehničkoj školi u Rijeci. Na radionici je napravljena nova barka, pasara od 4,3 metra, na čemu su učenici surađivali s brodograditeljima od početka do kraja gradnje.

– Ideja je da učenicima pokažemo kako se radi. I oni su to vrlo lijepo prihvatili jer je to nešto zaista konkretno. Njima nedostaje stjecanja iskustva u praktičnom radu. Jer ako ne radite s rukama, a pogotovo ako nikad niste radili, ili gubite osjećaj i motoriku ili ih i ne razvijete. Jasno je da se neće svi učenici baviti tradicijskom brodogradnjom, ali ako ih u jednoj generaciji zainteresiramo dvoje ili troje, to je već dobro i puno. Ako nemamo brodograditelje, tko će nastaviti s obnovama i gradnjom, pita se Mohović. Potpisnik ovih redaka još je prilikom predstavljanja spomenute pasare razgovarao s učenicima Tehničke škole i zaista su zadovoljni takvim projektima. Učenici Antonio Funarić i Fran Jančić rekli su da im je bilo odlično raditi.

– Stekli smo nova iskustva i svakog je petka bilo nešto novo. Inače bismo gledali na papiru i pisali, a ovako smo imali priliku vidjeti uživo i probati kako je to, rekli su nam. Dakle, uz malo volje i nastavka projekata, budućnost tradicijske brodogradnje trebala bi biti sigurna. Dobar je to trenutak da kontrastiramo sliku i vratimo se malo u prošlost. Dotaknemo se početaka tradicijske brodogradnje, ovoga puta u Lovranu.

Foto: Vedran Karuza

Barka »na milimetar«

Jer kako smo rekli, razgovarali smo s Gianfrancom Sirotnjakom, učenikom Nina Gašparinića, koji je začetnik brodogradnje u Lovranu. Sirotnjak ima više od 40 godina brodograditeljskog iskustva, izradio je desetak barki, a više je radio na popravcima i opremanju plovila, kao i izrađivao opremu za brodice.

– Završio sam zanat i nakon vojske se priključio Gašpariniću. Tada još nije bilo plastike, nego smo puno radili s drvom. Kasnije je naravno došla i plastika, pa se izgubio interes za drvo. Cijeli sam život u brodogradnji, a najveća barka koju sam izradio bila je do osam metara. Cijela je radionica imala tek nešto malo više od osam metara u duljinu tako da smo je jedva izvukli, na milimetar, prisjeća se Sirotnjak. Kao jedan od vrsnih brodograditelja on je istaknut i u Kući lovranskog guca, zajedno s Giovannijem Ninom Gašparinićem i njegovim sinom Brunom Vincenzom Gašparinićem.

Sirotnjak je i obnovio guc koji se danas čuva u Lovranu u Kući lovranskog guca, a koji je 1966. godine izgradio Nino Gašparinić. Uz Sirotnjaka je u obnovi sudjelovala Udruga Lovranska lantina, a predsjednik Ivica Grbac kaže da Udruga danas broji 15 opremljenih tradicijskih barki. Kad su kretali 2007. godine, nisu imali niti jednu opremljenu u današnjem smislu.

– Prepoznali smo da će se ta tradicija zatrti i odlučili smo krenuti s obnovom. Uspjeli smo spasiti te barke, koje inače ne bi završile nigdje, kaže Grbac. Na kraju ističe kako je Nino Gašparinić učio zanat na Korčuli pa je tako lovranski guc zapravo stilizirana verzija korčulanske gajete.

– On je poveznica, da tako kažemo, Korčule i sjevernog Jadrana. No te linije starih brodova su svakako posebne, neki kažu i gotovo savršene te da se današnjom tehnikom ne bi ništa bolje napravile. Također, naše su barke bile na Tehničkom fakultetu, gdje su snimane kako bi bile tehnički obrađene i kao takve zauvijek zapisane. Drago nam je da se i na taj način čuva tradicijska brodogradnja, zaključio je Ivica Grbac.