Ptice su čest motiv mitologija, baš kao i smrt i odlazak u vječni život, pa je zato logično pretpostaviti da će i supovi, kao strvinari koji se hrane mrtvim životinjama, pronaći svoje mjesto u mitološkom panteonu. Još od neolitskih kultura na području Eurazije, sup je simbolizirao duh smrti, vezu između neba, zemlje i podzemnog svijeta.

U drevnom je Egiptu Nekhbet, božica porodiljstva i zaštitnica grada Elkaba prikazivana u liku supa, dok je Mut, božica materinstva i žena Amona, prikazivana s krilima supa. Rimljani su svirali na frulama izrađenima od supove kosti, a supove su, kao i antički Grci, smatrali pticama proročicama.

Sve navedeno samo je manji dio supove mitološke povijesti, koju je zapisao ornitolog dr. sc. Goran Sušić, još 2004. godine u tekstu o bjeloglavom supu, “vladaru visina”, za hrvatsko izdanje National Geographica.

Foto: Tomislav Bandera Anić, CWR (Certified Wildlife Rehabilitator)

Raspon krila do 2,8 metara

Goran Sušić jedan je od pokretača sustavne brige za supove na Cresu, a koja je sada utjelovljena u Centru za posjetitelje i oporavilištu za bjeloglave supove Beli. Danas u Centru rade Tomislav Bandera Anić i Daria Martinčić, koji su nas, zajedno s Markom Modrićem, glavnim čuvarom prirode u Javnoj ustanovi “Priroda” koja upravlja centrom, dočekali u Belom, kako bismo iz prve ruke čuli o jednoj od najvećih ptičjih vrsta na svijetu, a najvećoj u Hrvatskoj. Jer, bjeloglavi sup ima raspon krila od 2,4 do 2,8 metara, visine je oko 1 metra, a težak je u prosjeku od 7 do 12 kilograma.

Može doživjeti do 40 godina, iako je u divljini duljina života češće kraća, do 20 godina.

– Početkom 20. stoljeća bjeloglavi supovi bili su rašireni gotovo na cijelom području Hrvatske – od Učke, Primorja, kvarnerskih otoka i Velebita, Biokova, pa čak i oko Dubrovnika i u Slavoniji. Danas se bjeloglavi supovi gnijezde samo na Cresu, Krku, Prviću i Plavniku pa se zbog toga njihova populacija zove kvarnerskom. Ona je jedinstvena u svijetu jer se na kvarnerskim otocima supovi gnijezde na liticama odmah iznad mora, dok se u drugim zemljama, poput Španjolske, Francuske, Italije, Grčke, Srbije gnijezde pretežno u planinskim područjima, kaže nam Marko Modrić.

Foto: Tomislav Bandera Anić, CWR (Certified Wildlife Rehabilitator)

Supovi se kod nas gnijezde nisko, zbog podizanja razine mora prije otprilike desetak tisuća godina, a najniže gnijezdo nalazi se na osam metara iznad razine mora! No, kako je napredak krenuo, supova je bilo sve manje i manje, a najveći uzrok smanjenja brojnosti je trovanje. Ne namjerno trovanje supova, već trovanje predatora poput vukova, lisica i medvjeda. Supovi su u tom planu bili kolateralna žrtva jer bi prvi otkrili zatrovanu meku namijenjenu predatorima te je populacija znatno smanjena.

Ostali su samo na kvarnerskim otocima jer ovdje nije bilo velikih predatora, pa tako ni razloga za trovanje, a bilo je hrane, ovaca koje su ugibale na pašnjacima. U Hrvatskoj je bjeloglavi sup strogo zaštićena vrsta i trenutno se na Kvarneru gnijezdi oko 125 parova supova te se izleglo oko 80 ptića koji će ubrzo krenuti na svoja lutanja. Jer, mladi supovi nakon prvih letova odlaze s Kvarnera i “lutaju” po Europi, pa i Africi te se oko četvrte ili pete godine vraćaju na Kvarner kako bi pronašli partnera i savili gnijezdo.

Foto: Tomislav Bandera Anić, CWR (Certified Wildlife Rehabilitator)

Prstenovanje

Ove je godine Udruga Grifon, koja se također bavi zaštitom supova, prstenovala 39 mladih u gnijezdima, a mnogi supovi koje naši sugovornici iz Centra spase dobiju GPS odašiljač kojim se mogu pratiti njihovi letovi, koji su doista raznoliki – od Bliskog istoka pa do Španjolske. Tomislav Bandera Anić nam govori kako nije uobičajeno da supovi lete iznad otvorenog mora, no kako su zahvaljujući GPS-u saznali da je jedan spašeni sup, kojeg su nazvali Kvarner, uz pomoć orkanske bure preletio sjeverni Jadran i s Cresa došao u Italiju.

– Bio je sam i dezorijentiran pa se počeo zaustavljati na mjestima koja inače nisu baš prikladna za supove, po crkvama, zvonicima, kućama. Bio je u lošem stanju, spasili su ga u južnoj Italiji s jako malom kilažom jer nije jeo cijeli taj prijeđeni put. No, to je zanimljiv primjer kako supovi, kad su u lošem stanju, potraže pomoć čovjeka, govori nam Tomislav. Marko Modrić potvrdit će kako se zna dogoditi da supovi, kada su dehidrirani ili izgladnjeli, potraže pomoć kod ljudi.

– Prije nekoliko godinu jedan je sup ušetao u trgovinu u Pavlomiru, nedaleko Novog Vinodolskog. Ljudi su stajali i gledali, a naš suradnik Andrej Radalj izašao je na teren te supa našao kako sjedi na vagi za pršut. Tako da je odmah vidio da ptica ima 5,2 kilograma i da je iscrpljena. Ima svakakvih situacija, i ovakvih komičnih, ali i opasnih, kada sup upadne u more pa ga treba spašavati.

Moli se prolazak u tišini

A zašto se dogodi da sup upadne u more?

– Načelno postoje dva razloga. Jedan je prirodni, jer je ptica mlada i neiskusna te mora naučiti letjeti. No, kako se supovi kod nas gnijezde blizu mora, to njihovo neiskustvo, pojačano možda lošim vremenskim uvjetima, zna rezultirati time da ptica završi u moru. Drugi je razlog – ljudski faktor, kada čovjek uznemirava pticu i njeno stanište. Ovdje na Cresu imamo veliku fluktuaciju brodova, privatnih, turističkih, koji plove preblizu litica s gnijezdima što stvara određenu razinu stresa za mlade supove, ali i za roditelje. Tako se dogodi da mladi znaju biti preplašeni pa skoče prije vremena i završe u moru. Zato bismo i ovom prilikom uputili apel svima koji će dolaziti u Beli i na Cres da drže odmak od litica na kojima se gnijezde supovi i da onuda prolaze u tišini, govori Tomislav Bandera Anić.

O supovima u Centru brinu Marko Modrić, Daria Martinčić i Tomislav Bandera Anić; Foto: Vedran Karuza

Suživot

Suživot je važan dio cijelog životinjskog svijeta, pa tako i supa, i čovjeka, a na Cresu nam naši sugovornici kažu da stvarno imaju pozitivna iskustva. I starosjedioci i turisti otvorit će oči i odmah im dojaviti ako se neki sup nađe u neprilici, u moru.

– Velika nam je pomoć Mario Sintić, koji cijeloga svoga života spašava supove. U svakom trenutku možemo uskočiti na njegovu barku i pomoći supovima. Treba napomenuti da čim ugledate supa u moru odmah nazovete 112 pa će oni nas, jer se ptica već nakon 40 minuta u vodi utapa, govori nam Tomislav Bandera Anić.

Broj spašenih supova u centru fluktuira, no recimo da je uz pomoć Marija Sintića te dojava Cresana i turista od 2016. godine otkad Centar vodi Javna ustanova “Priroda” s Primorsko-goranskom županijom, u Centru zbrinuto pedeset bjeloglavih supova! Ako posjetite Centar i dogodi se da je nedavno sup spašen, vidjet ćete ih u velikoj volijeri, koju su, kada smo mi posjetili Centar, dijelila dva supa. Daria Martinčić nam govori kako su imali najviše 13 supova u volijeri u isto vrijeme, ali to supovima ne smeta. Oni su jako društveni i sve što rade, rade grupno.

– U družbi traže hranu, zajedno se odmaraju i uvijek ćete vidjeti više gnijezda na litici. Iako su trenutačno samo dva supa u velikoj volijeri, vidite da su na pola metra jedan od drugog. Koliko god mjesta im dali, približit će se jedan drugomu, govori nam Daria Martinčić.

Foto: Vedran Karuza

… to je priroda

No, kako hrane supove u Centru, pitamo se. Znamo da su supovi lešinari, strvinari te da nikad ne napadaju druge životinje, već samo jedu uginule. Međutim, ako su supovi na oporavku, treba li im strvinu posebno “pripremiti” na manje komadiće?

– Ako su ptice jako loše, onda nisu u volijeri, nego u sobi za promatranje i meso im dajemo u komadićima.

Kad se počnu dobro oporavljati i dođu u stanje da mogu sami jesti, onda ih preselimo u volijeru te im bacimo mrtvu ovcu. To je prirodni i najbolji obrazac hranjenja jer se sup nastavlja hraniti onako kako to čini i u prirodi. Sup pomoću savitljivog vrata uvlači glavu duboko u lešinu ovce i to je najbolji način da ostane pripremljen za ono što ga čeka u divljini, govori nam Daria Martinčić. Dok će Marko Modrić nadodati “možda to izgleda malo surovo…” No, potpisnik ovih redaka, ima majku biologa, pa već zna da nakon prvog dijela rečenice slijedi nastavak “ali to je priroda”.

I to jest priroda. Što ima surovo u tome što životinja jede drugu životinju, k tome još mrtvu? Moderni čovjek toliko se udaljio od prirode i biljnog i životinjskog svijeta da je zaboravio kako on funkcionira. Biološki je to krug, jedni se rađaju, drugi umiru, a neki će eto biti i pojedeni. Nema tu ničeg surovog. No, da ne ulazimo previše u tu problematiku, pitamo Dariju Martinčić koliko često moraju hraniti supove.

– Ovisi koliko je ptica i koliko brzo jedu. Pratimo intenzitet hranjenja i prilagođavamo se. U prirodi supovi pojedu oko pola kile mesa dnevno, a zanimljivo je da imaju volju, proširenje jednjaka. Supovi jako brzo jedu, jer je kompeticija velika, pa u volji skladište hranu. Mogu čak do kilogram i pol hrane “spremiti” u volji, i onda je polako puštati u želudac ili odnijeti tu hranu mladima. Kad se supovi najedu, volja postaje vidljiva, a može biti velika poput rukometne lopte. Tako sup u prirodi može biti bez hrane čak i do petnaestak dana, ali već tako duga razdoblja bez hrane mogu biti pogubna za ptice, govori nam Daria Martinčić.

Neprekidno uz ptice na oporavku

Ona, osim što radi u Centru, ima i jedan vrlo specifični privilegij – iz njene kuće puca pogled na stijene na kojima se gnijezde supovi, a jednom je prilikom i čuvala supa u kući na pola dana.

– Tada u Belom još nije bilo letnice i supovi nisu tu stalno boravili, već smo ih vozili u Orlec, gdje su supovi čuvani. No, dok se nismo organizirali kako ga otpremiti, bio je kod mene, govori Daria, čija je priča počela još početkom 1990-ih kada je ornitolog Goran Sušić došao na Cres i osnovao Udrugu Eko centar “Caput insulae” u Belom. Počela je s njima volontirati, a prije točno 20 godina se zaposlila i radila u tadašnjem Centru u Belom do 2011.

Kratko ju je put odnio drugim smjerovima, ali kada je Javna ustanova “Priroda” preuzela i uz pomoć Primorsko-goranske županije, Grada Cresa i Ministarstva turizma obnovila Centar za supove, vratila se i nastavila rad s bjeloglavim supovima. Kako je rođena na Cresu, Daria Martinčić od malih je nogu bila sa supovima, promatrala ih, bilježila koliko ih je kuda lete. Mislim da možemo reći da utjelovljuje onu poslovičnu – tko radi što voli, ne mora raditi ni jedan dan u životu. Iako, kada naše sugovornike pitate kako izgleda jedan radni dan u Centru, romantični privid zamijenit će iskustvo.

Foto: Vedran Karuza

– Kada imate divlje životinje na oporavku, u ovom slučaju ptice, morate biti uz njih bez obzira na radno vrijeme. Morate biti prisutni za tu pticu. Pogotovo ako je u lošem stanju, onda se uz pomoć naših kolega i suradnika veterinara posebno brinemo o njoj te pazimo da joj se može pružiti pomoć u svakom trenutku, govore nam Tomislav i Daria. Naravno, kako smo rekli na početku, osim brige za supove rade i edukativne radionice za školarce, sudjeluju u akcijama spašavanja te odlaze na teren u obilaske staništa, vode turiste kroz Centar… Zato, svakako posjetite Centar za posjetitelje i oporavilište za supove u Belom. Ako već niste, upoznat ćete se s navadama najveće ptice u Hrvatskoj i vrste koja je još od davnih dana bila važan dio čovjekova života. Jer, najstariji crteži na stijeni koji prikazuju supove u letu, nađeni su u grobovima južnoafričkog naroda San i datirani su oko 24.000 godina prije Krista!