Kako završiti ovu knjigu otočne i moje povijesti? – zapitao se Lošinjanin Julijano Sokolić pred kraj svoje autobiografske knjige, naslovljene »Živjeti za otoke«. I zaključio ju je pohvalom autoru »Narezinskog beseduara«, rječnika govora Nerezina, Onoratu Boniću i njegovim suradnicima. Zahvalio je za djelo koje je, kako je napisao, svjedočanstvo »neuništivoj volji za očuvanjem najvrednijeg blaga otočnog postojanja, jezika svojih predaka«. Samom Sokoliću je istraživanje i očuvanje baštine svoga zavičaja jedna od cjeloživotnih inspiracija, i sačuvao je mnoga blaga cresko-lošinjskg otočja. Autobiografiju, objavljenu 2024. godine, u svojoj 81. godini, u nakladi Zavičajnog i dobrotvornog društva »Sv. Frane Nerezine – New York 1898«, i tiskanu u riječkoj Tiskari Grafika Helvetica, Sokolić je završio ovim riječima: »Utakmica se produžuje. I dalje će mi misao vodilja biti stihovi nezaboravnog pjesnika – ‘Lip je život samo ontar, kad se prez straha žrtvuje’.«

Julijano Sokolić nije samo poznati i ugledni Nerezinac i Malološinjan, jer čitatelju ove knjige upravo se nameće misao da je svojim životom i djelovanjem na cijelom cresko-lošinjskom arhipelagu izrastao u instituciju. Kroz autobiografiju upoznajemo ga kao pomalo renesansnog čovjeka, mnogih znanja, širokih pogleda i interesa, a već naslov tih njegovih zapisa doista ga opisuje – Živjeti za otoke.

Između Nerezina i Garmožja

Sokolićev životni put, s podnaslovom Autobiografska kronistorija, čitatelj prati od njegova djetinjstva »između Nerezina na otoku Lošinju i Garmožja«, od redovnog školovanja do doktorata iz povijesti u poznim godinama, od godina plovidbe svjetskim morima do povratka na rodni otok i rada u brodogradnji, turizmu, u lokalnoj politici, u raznim udrugama, u mnogome što je život njegovih otoka moglo unaprijediti i zavičaj promovirati. Uz sve to, njegova je konstanta – istraživanje otočne povijesti, pa je autor čak 40-ak samostalnih knjiga kao i suradnik ili urednik brojnih zavičajnih publikacija.

Što je autobiografija? Lijepo je o tome napisao papa Franjo u svojoj autobiografskoj knjizi »Nadaj se«: »Autobiografija nije naše privatno pismo, nego putna torba. A sjećanje nije samo ono što pamtimo, nego i ono što nas okružuje. Ne govori samo o onome što je bilo, nego o onome što će biti…«

Sokolićeva autobiografska knjiga puna je faktografije – njegov životni put čitatelja vodi kroz priču, a nerijetko činjenice iz života Lošinja u zadnjih više od polovine stoljeća vode prema autoru i njegovoj participaciji u promjenama koje je Lošinj doživljavao. Sokolić je već u djetinjstvu i ranoj mladosti život shvatio kao davanje, ne samo svojim najbližima nego i svojoj zajednici.

Autor Julijano Sokolić / Snimio: Bojan Purić

Život kao davanje

Stoga je njegov »život za otoke« – život za druge, nastojanje oko zajedničkog dobra, oko istraživanja i očuvanja baštine odnosno identiteta. Tako je i ova njegova knjiga izraz ljubavi prema rodnom kraju, što kod njega uključuje i otvorenost za druge, za novo i napredak cijelog svog kraja, svojih otoka i otočana. Već uvodne stranice ponijet će čitatelja nježnošću kojom autor opisuje život svojih rodnih Nerezina u vrijeme svog rođenja, život svojih roditelja, svoje bake, skroman, težak život. Potekavši iz takve sredine, čim je stasao odgovorno se i požrtvovno brinuo za život, i svoj i svojih bližnjih, a onda je sve to nepresušnom energijom kreativno širio na zajednicu.

Tako je »putna torba« Julijana Sokolića puna i nedavne povijesti njegovog rodnog i životnog kraja, memorija na iskorake njegovog otočja, a mnogima od njih sam je bio inicijator, i uvelike i nositelj. Autora upoznajemo kao osobu ideja i vizija, i velikog, neumornog radnika. Moglo bi se reći da je iskoristio i umnožio sve svoje talente, pa s njima – živi svestranost. Spektar njegovih interesa je izvanredno velik, a takav je i spektar njegovih djelovanja.

Kada mi je Branko Šuljić, novinar i urednik Sokolićeve autobiografije darovao tu knjigu, otprilike je rekao: »Mi otočani razumijemo se na neki poseban način. Po toj sam se liniji odmah razumio i s Julijanom Sokolićem. Zauvijek nas je povezao fluid što struji samo među otočanima, pa s Julijanom prijateljujem već gotovo 50 godina.«

U predgovoru knjizi, Branko Šuljić je među ostalim zapisao: »Od vježbenika na parnom stroju do doktora znanosti. Ova kratka rečenica karakterizira životni i profesionalni put Julijana Sokolića. Sve što se događalo između te dvije odrednice njegova života, ali i prije i poslije, pohranjeno je u ovu knjigu. Da ostane trajni dokument jednog maksimalno ispunjena života i putokaz budućim generacijama, ako one takve životne odrednice uopće budu prihvaćale. Čitajući Julijanov rukopis više puta sam zastao, zamislio se i postavio sebi pitanje: zar i to, pa čime se taj čovjek u životu nije bavio, što je sve radio? I dalje, kada je stigao, kako je uspijevao sve uskladiti, kada je nalazio vremena za odmor, za obitelj… Takav je Julijano! Gotovo da nema životne pore na lošinjsko-creskom otočju u koju nije utkano njegovo sudjelovanje… Julijano se s 19 godina našao na pučini, morskoj i životnoj. Zaplovio je, a plovi i danas, duboko u stažu umirovljenika, i kako sam kaže, ne namjerava stati, jer još mnogo toga mora istražiti i napisati, trajno sačuvati od zaborava. Godinama već plovi Julijano kroz povijesne knjige, arhive, muzeje, istražuje dokumentaciju, stare zapise. I sve to pretače u knjige što ostaju vječno svjedočanstvo budućim pokoljenjima… Isključivo u službi promocije rodnog otoka, odnosno čitava arhipelaga što tvori jedinstvenu cjelinu. Pa ne treba čuditi što je svoju autobiografiju naslovio »Živjeti za otoke«.«

Mentalitet i identitet

A u razgovoru za Otočni Novi list 2016. godine, naslovljenom »Ploviti se mora, ali i pisati«, vođenom u povodu trojezičnog izdanja knjige o brodu »Marina« – podsjetio je u autobiografiji Sokolić – novinar Walter Salković postavio mu je i ovo pitanje: »Zašto vas toliko fascinira povijest? Želite li jednostavno zapisati razne događaje i činjenice da se ne bi zaboravile ili smatrate da se iz povijesti može puno naučiti za budućnost?« Sokolićev odgovor je glasio: »Rekao bih da je moje pisanje proizašlo iz potrebe da se pokuša mladim generacijama, ali i svima drugima, protumačiti naš identitet. Povijest se odvijala kako se odvijala, više smo bili objekti nego subjekti, ali smo obrađivali zemlju, živjeli s ovim otokom i ovom klimom, živjeli jedni s drugima, i to se oblikovalo u određeni mentalitet i identitet. Trudim se zabilježiti i sačuvati tu našu posebnost jer ako toga nismo svjesni, onda ne znamo koliko su muka i odricanja naši preci uložili da bismo mi mogli danas imati ovo što imamo. Zbog toga se ja bavim poviješću, da sačuvamo taj duh, taj mentalitet i taj identitet. Cresko-lošinjsko otočje prvenstveno živi od turizma i upravo zbog naših posebnosti i identiteta možemo biti zanimljivi turistima. O tome govorimo već desetljećima. Bečku šniclu imaju u Beču bolju nego što je mi možemo ponuditi. Ali tako svijet funkcionira. Danas se sve više priča o zaštiti identiteta, ali prije trideset godina malo je ljudi bilo svjesno važnosti očuvanja baštine. Zato je moj rad usmjeren tome da se zavičajne vrijednosti i baština sačuvaju u pisanom obliku. I to radim već gotovo četrdeset godina.«

Knjiga je pisana jednostavno, kao memoarska proza, u nekim dijelovima i divnim idiomom nerezinske čakavštine, upoznaje čitatelja i s otočnom brodogradnjom, s našim pomorstvom, s razvojem turizma. Među ostalim, ova knjiga može biti inspiracija kako dobro voditi svoj život, za to kako imati doista ispunjen život. Svojevrsnu krunu cjeloživotnog Sokolićeva davanja svojem otočju može se iščitati u zadnjem poglavlju, gdje je opisao kako su mu njegovi Nerezinjani potajno pripremili proslavu njegovih 80. godina od rođenja, naravno u Nerezinama. U zahvalnosti njegova rodnog kraja, rečeno je da je veliki sin Nerezina, ali i cijelog arhipelaga.