Vrije na Cresu! Kako pokazuju najnovije konzultacije i previranja, nema uzmaka po pitanju zahtjeva za eliminacijom divljači s tog otoka, štoviše najavljuju se i vrlo konkretne prosvjedne akcije ne krene li se u eliminaciju divljači!

Već smo izvješćivali kako je divljanje divljih svinja, ali i goleme populacije jelena lopatara i njihovog podmlatka do te mjere ugrozilo tradicionalno stočarstvo kao i cjelokupni ekosustav sjevera otoka Cresa da ono malo preostalog stanovništva više nema, s pravom, ni malo razumijevanje za čekanje.

Kako ističu, godinama se baš ništa ne radi po tom pitanju. Lovačkim društvima, logično, nije stalo do značajnog smanjenja divljači, da o o eliminaciji ni ne govorimo, a svojim nečinjenjem i šutnjom na ruku im idu i institucije koje su zadužene za pokretanja akcije koja bi razriješila aktualnu situaciju. Štoviše, kao ističu, “očigledni cilj svih koji su zaduženi za rješenje ponižavajuće situacije prije je istrebljenje ljudi, stanovnika Tramuntane, ne svinja i visoke divljači”.

Stanovnici Cresa gube bitku s divljim svinjama i jelenima: “Ovakva kataklizma se ne pamti, dosta nam je!”

Mi smo pak pitanje o aktualnoj situaciji na Cresu uputili Toninu Piculi koji je kao hrvatski europarlamentarac znao pokretati akcije za razrješenje problematike otoka, Visa i Lastova primjerice i to po pitanju opstojnosti zaliha pitke vode, dakle njihovih ekosustava. Kako je k tome riječ o osobi rođenoj u Malom Lošinju, problematika bujanja divljači na Cresu trebala bi mu biti bliska. Prije deset dana uputili smo mu pismo u kojem smo uz pojašnjenje situacije zatražili informaciju o mogućoj pomoći od strane članica EU koje su prošla slična iskustva. Za sada odgovora nema, nadamo se kako će ipak u dogledno vrijeme stići. Samo da ne bude prekasno jer kako smo istaknuli na Cresu – vrije!

Odgovorilo nam je pak po istom pitanju poslalo Ministarstvo poljoprivrede. Istina, riječ je o “općim mjestima”, dijelovima zakona kojima nam se pojašnjava više manje – poznato.

Ponajprije po pitanju odgovornosti: “S obzirom na to da su se štete od divljači istaknule kao jedna od većih prepreka održivosti kako poljoprivrede tako i gospodarenja s divljači, novi Zakon o lovstvu iz 2018. prenio je određene ovlasti na izvršno tijelo županija. Prema ovom Zakonu, županije donose mjere za sprečavanje šteta od divljači, dopuštaju provedbu sanitarnog ili redukcijskog odstrela te izlučenja divljači s površina na kojima ugrožava sigurnost ljudi i imovine, donose rješenja o smanjenju brojnog stanja pojedine vrste divljači koja ugrožava zdravlje ljudi, stoke, druge divljači, drugih životinjskih vrsta ili čini drugu štetu te odobravaju lovnogospodarske planove za zajednička lovišta.”

Ministarstvo pojašnjava i to da je prije više od 15 godina otočkim lovački društvima dozvolio praktično neograničenu uporabu sile kako bi se eliminiralo inkriminirajuću divljač s otoka.

“Ministarstvo je još u travnju 2007. godine donijelo Naredbu o smanjenju brojnog stanja pojedine vrste divljači kojom je lovoovlaštenicima u lovištima ustanovljenim na području otoka Cresa, Krka, Raba, Malog i Velog Lošinja, dopušten odstrjel svinje divlje, jelena lopatara i čaglja tijekom cijele kalendarske godine, bez obzira na spol i dob, do potpunog uklanjanja iz lovišta…čime se propisalo svođenje brojnog stanja navedenih vrste divljači na nulu, odnosno propisalo se potpuno uklanjanje tih vrsta iz lovišta.”

Jasno dakle da jasnije ne može biti. Županijske vlasti su dakle trebale lokalnim lovačkim društvima dati zeleno svijetlo kojim se trebalo krenuti u vraćanje broja alohtne divljači na stanje prije 1986. godine kad se, eto, lokalnim moćnicima divljim svinjama i jelenima htjelo obogatiti lovišta. Za osobnu pucnjavu kao i za onu koja se stranim lovcima imala naplaćivati u uvijek dragim devizama, njemačkim markama, austrijskim šilinzima i talijanskim lirama.

Situacija s divljači je izmakla kontroli. Ne bi čudilo da se slično u skoro vrijeme dogodi i s ljudima. Ma koliko apsolutno bili protiv bilo kakvih nasilnih reakcija, kad egzistencijalna priča stigne do kraja, kad dođe do situacije “mi ili oni”, možda ih ipak možemo ne prihvatiti, ali da – shvatiti.