KRK – Redovnice benediktinskog samostana u gradu Krku obilježile su i prigodno proslavile 800. godišnjicu postojanja tog krčkog redovničkog kompleksa. Središnji dio proslave održan je u samostanskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, i to u vidu svečanoga euharistijskog slavlja koje je predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Misnom je slavlju prethodila trodnevnica tijekom koje je, nakon večernjih misnih slavlja, bio priređen niz predavanja. O povijesti benediktinskog samostana izlagao je dr. Franjo Velčić, o povijesnim datostima i suradnji franjevaca trećoredaca i bendiktinki u zadnjih dvjestotinjak godina govorio je fra Antun Badurina, a o monaštvu benediktinac s Pašmana, otac Jozo Milanović.

U predstavljanju povijesti tog krčkog samostana smještenog na sjeveru starogradske jezgre doznali smo da je to jedan od samo osam ženskih benediktinskih samostana u Hrvatskoj, od kojih su tri upravo u Krčkoj biskupiji (u Cresu, Krku i Rabu). Osnutak krčkog samostana veže se uz 1223. godinu, a neizravna potvrda postojanja samostana u tom stoljeću je i pismo pape Nikole IV. franjevca krčkom biskupu Lambertu (1290. – 1297.), također franjevcu, kojim mu daje dozvolu da smije radi propovijedanja ulaziti u samostan klarisa i druge ženske samostane, što je uključivalo i benediktinke, jer drugih samostana u Krku nije niti bilo. Skromna samostanska zgrada, stoji u materijalima koje su za ovu prigodu pripremili predstavnici Biskupije Krk, proširila se 1518. godine. Ta je godina zanimljiva i zato što je upravo tad navedeno ime prve poznate opatice – m. Gabrijele de Petris. Propali samostanski arhiv crkvenim je povjesničarima, nažalost, uskratio imena brojnih njezinih prethodnica.

Dodavanje krila

Samostan se i dalje nadograđivao pa je tako poznato da je 1680. godine dodano njegovo sjeveroistočno krilo, a 1780. godine i ono južno. Godina 1780. značajna je pak za samostansku crkvu koja je tada temeljito obnovljena i barokizirana te je dobila današnji naslov Uznesenja Blažene Djevice Marije. Iz te obnove potječe i vrijedan oltar koji je izradio riječki arhitekt i umjetnik Sebastijan Petruci. Prvi spomen crkve zabilježen je 1348. godine, a naslov joj je bio Sv. Marija Anđeoska. Stari dotrajali zvonik uz crkvu snižen je 1905. godine gotovo do temelja, a nadograđen je sadašnji, od klesanog kamena, po nacrtu ing. Derossija. Zapisano je da je klesar u toj prilici bio Nikola Žic Duminov, a izvođači s njim i braća Ivan i Klement Calligaris iz Krka.

U početku su u zajednicu primane isključivo krčke plemićke kćeri, a potom je samostan otvoren i za sve ostale djevojke, s time da je razlika bila u visini »miraza«. Krčanke su, naime, donosile 200 dukata, kandidatkinje s ostalih područja tadašnje Mletačke Republike 300 dukata. Djevojke koje su dolazile izvan granica Republike morale su pak samostanu pridonijeti s mirazom u vrijednosti četiri stotine dukata.

Broj se mijenjao

Broj sestara se tijekom proteklih stoljeća mijenjao pa je zajednica znala brojiti do dvanaest i više članica. Poznato je i da je 1964. godine u samostanu bilo trinaest sestara benediktinki, a dogodilo se i da je smrću opatice Ludovice Cikute 1600. godine samostan ostao bez ijedne koludrice, prazan i zatvoren sve do 1619. godine. Te je godine, naime, biskup Ivan IV. Turriani odredio da dvije koludrice iz Cresa pređu u Krk i tako nastave život ovog nakratko zamrlog samostana. Zbog siromaštva zajednica nije dugo vremena mogla živjeti u potpunom zajedništvu jer se svaka trebala brinuti za svoje uzdržavanje, bilo zaradom na raznim poslovima bilo uz pomoć rodbine. Tek je opatica Ana Šoić uspjela 1852. godine obnoviti puno zajedništvo. Život zajednice odvijao se prema poznatom benediktinskom pravilu – moli i radi.

Vjerski i društveni život grada Krka i okolice sestre benediktinke su stoljećima obogaćivale, prije svega molitvenim zagovorništvom, ali i odgojem ženske mladeži u kršćanskom duhu i radu. Samostan je stoljećima bio prava obrtnička radionica tkanja sukna, finog veziva, pletiva i drugih praktičnih kućanskih vještina. Dalekovidni biskup Ivan Antun Sintić, prvi biskup sjedinjenih biskupija osorske i rapske s krčkom, utemeljio je 1802. godine u samostanu žensku osnovnu školu na talijanskom jeziku. Škola je djelovala punih stotinu godina, do 1903. učiteljice su bile same redovnice. Time je krčki biskup preduhitrio napoleonsku sječu mnogobrojnih »društveno nekorisnih« samostana, kako je pisalo u njegovoj uredbi. Ipak, krčki biskup nije mogao spasiti susjedni samostan klarisa u kojem je general Gully naumio otvoriti vojarnu. Zadnje tri klarise premjestio je k benediktinkama, da ojačaju njihov učiteljski kadar. Od 1921. do 1935. godine u samostanu je bio konvikt. Danas mala samostanska zajednica u Krku nastavlja bogatu baštinu samostana, u služenju Crkvi i građanima, stoji u prigodnom materijalu koji je za ovu prigodu objavljen i na internetskom portalu ove posebne i samozatajne samostanske zajednice.