CRES – Višestruko nagrađivani zagrebački fotograf i grafičar Nenad Martić, već gotovo 30 godina creski »vikendaš«, tek je ove godine odlučio Cresanima predstaviti dio svog umjetničkog rada. Izložbu fotografija i grafika postavio je u prizemlju palače Moise, a nazvao ju je »Hommage Cresu« jer je njome želio izraziti duboko poštovanje prema svemu onome što mu Cres znači.

– Apartman u Cresu kupili smo 1996. godine. Do tada smo ljetovali na Lošinju gdje je firma u kojoj je radila mama, Chromos, imala odmaralište. Preko Cresa bismo samo proputovali na putu do Lošinja, tu bi autobus nakratko stao, pa nisam nikad doživio Cres. Kasnije je jedan moj prijatelj kupio kuću u Cresu i pozvao nas je da budemo njegovi gosti četiri dana. Tada sam imao priliku prvi put upoznati Cres i odmah sam se zaljubio. Odlučio sam tu kupiti nešto, ali nisam htio kupiti stan u centru, u starom dijelu grada jer mi se činilo previše intimnim da svatko svakom »gleda u pijat«. Zato smo kupili apartman na Melinu, prepričava Martić svoj prvi susret s Cresom koji mu je ubrzo postao neiscrpno vrelo inspiracije.

Tek po dolasku na Cres intenzivnije se počeo baviti fotografijom.

– Inače sam grafički dizajner i ilustrator, a fotografija me počela zanimati upravo zbog ljepota Cresa, zbog ambijenta koji mi je bio interesantan. Meni je Cres bio pravo otkriće. Ljudi mi znaju reći: »Kako možeš uvijek ići na ista mjesta i stalno slikati iste stvari?« Ali, nikad ne slikaš isto. Ujutro je drugačije, popodne je drugačije, kad pada kiša je drugačije, drugi može biti kut snimanja… Na jednom objektu možete napraviti par tisuća fotografija, a da je svaka različita. Samo ljudi bez mašte mogu reći, kad su jednom nešto slikali, da je to gotovo i da ne mogu napraviti novu, drugačiju fotografiju, objašnjava Martić i nabraja koji su mu najdraži creski motivi.

»Storytelling« Pjaceta

– Jedna od najdražih mi je serija fotografija, takozvani »storytelling«, pod nazivom Pjaceta. To je mali trg u starom dijelu Cresa koji je ostao apsolutno autohton, nema ni jedne nove kuće, pa sam počeo snimati ljude koji tu dolaze na česmu. Tu, naime, ima jedna slavina na kojoj se možete napiti vode, ali i oprati veš. To mi je bila inspiracija da napravim cijelu seriju fotografija koja je na festivalu fotografije u Motovunu dobila drugu nagradu. To je za mene Cres koji još uvijek postoji, a takav je bio i stotinama godina unazad, kaže Martić.

No, promjene su neumitne, pa tako i u Cresu.

– Nije se Cres puno promijenio. Prije svega zato što je otok, donekle je izoliran pa svoju autohtonost poprilično čuva. Ali nemam ništa protiv nove gradnje jer ne možete konzervirati prošlost do beskraja. To radi Valun, ali on je mali i to mu može uspijevati. Cres je veći gradić, u kojem ljudi žive, koji pulsira kao mali velegrad, i on se mora mijenjati, širiti, uvoditi nove sadržaje. Imam knjigu u kojoj je sedam fotografija Toše Dapca kojeg obožavam, fotografije Cresa s ribarima, tvornicom sardina… Tog Cresa više nema, priča Martić.

Fotografirati u podne

Uz spomenutu Pjacetu, mnoge druge lokacije privlače oko fotografa.

– Arhitektura mi se jako sviđa, volim kale i ljude u njima. Fotografi uvijek čekaju zlatni sat, ali creske kale treba fotografirati u podne, kad nikad nigdje ne možete slikati, ali tu možete jer tek tada sunce prodire dolje do njih. Zato mi se posebno sviđa stari dio grada, njegove kale i ulice, nadsvođeni prolazi, a ljudi koji njima prolaze daju mu dodatnu draž. To je za svakog fotografa jako interesantno. Osim »običnim« fotoaparatom snimam i dronom, pa sam napravio neke fotografije koje prikazuju nove vizure, nešto što ljudi ni ne mogu vidjeti, osim kad bi mogli letjeti. Ja, stojeći na tlu, biram motive koji mi se najviše dopadaju, kaže Martić.

Motive koji ga najviše privlače publika ovog proljeća i ljeta može vidjeti u prizemlju palače Moise gdje je postavljena njegova prva izložba fotografija u Cresu, dok Martićeve grafike već godinama krase zidove hotela Kimen.

– Bila mi je to velika čast jer palača Moise je prekrasna. Međutim, mislim da bi Cres trebao imati svoju gradsku galeriju, a idealan prostor bila bi bivša galerija slikara Mate Solisa na glavnom gradskom trgu. Tamo bi mogli izlagati svi umjetnici koji su vezani uz Cres. Muzej nije prostor za takve izložbe, a palača Moise je izvan uobičajenih šetnica kojima prolaze ljudi. Na trgu je idealna lokacija i bilo bi deset puta više posjetitelja svake izložbe, smatra Martić.

Identificiranost s otokom

No, dok Cres ne dobije svoju gradsku galeriju, palača Moise nudi prostor za povremene izložbe, a svečano otvorenje Martićevog »Hommagea Cresu« bio je pravi kulturni događaj. Ženska klapa Teha izvela je pjesme »Moj Cres« autorice Aveline Damijanjević Draguzet i »Modra bajka« Enesa Kiševića, a biranim riječima publici se obratio creski gradonačelnik Marin Gregorović naglasivši da Cres nije tek sada dobio fotografa Nenada Martića, već da je on dugi niz godina prisutan kao zaljubljenik u Cres, što se i osjeti u njegovoj identificiranosti s otokom.

– Inspirirajuće je posvjedočiti iskustvu autora koji kontinuirano dolazi i odlazi s otoka, a mi, koji smo cijelo vrijeme ovdje, mogli bismo iskoristiti ovu priliku za novu perspektivu o našem gradu, rekao je gradonačelnik Gregorović.

No, najvažnije o izložbi izrekla je povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Branka Hlevnjak. Osim što je sažela autorov razvoj od stripa, ilustracija preko grafika do fotografije, istaknula je uravnoteženost estetike i boja, s povremenom nadnaravnošću koju autor postiže kombinacijom tehnika fotomontaže i snimaka iz zraka dronom, a Cresane je pozvala da kroz izložbu promotre svoj grad, otok i mještane iz novog kuta, okom nepristranog promatrača.

Osim toga, u katalogu koji prati izložbu zapisala je: »Velebni otok Cres i slikovit grad istog imena, dobio je s Nenadom Martićem svog privrženog umjetničkog fotografa. To znači da je sve ono lijepo, osobito, fotogenično, i neobično što taj otok, more i grad pružaju svojim stanovnicima i turistima/gledateljima, poprimilo nove slike i nove sadržaje jer ne vidimo svi istim očima. Na fotografijama Nenada Martića Cres je lijep, romantičan, suzdržanih boja i osobito mirnog ritma. Nenad Martić katkad unosi u te creske vedute kakvu duhovitost – režiranu ili zatečenu, a u suradnji sa Suncem hvata ljudske obrise u nasuprotnom svjetlu, sjene na neočekivanim mjestima ili sjene kakvog nebeskog promatrača. Ovom izložbom Nenada Martića dobili smo nove, originalne creske prizore -poetične, nadnaravne, duhovite i duboko promišljene te na svaki način karakteristične za ovo naše 21. stoljeće«.

Bogata karijera Nenada Martića

Nenad Martić diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za likovnu umjetnost. Na početku svoje bogate karijere radi kao ilustrator, a od 1990. godine pokreće vlastiti studio za grafički dizajn. Dobitnik je brojnih fotografskih nagrada na domaćim i međunarodnim natječajima. Godine 2020. dodijeljena mu je najznačajnija fotografska nagrada u Republici Hrvatskoj, nagrada »Tošo Dabac«, a od 2023. je primio i zvanje majstora fotografije prvog reda Hrvatskog foto saveza. Izlaže na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a creska je njegova osma samostalna izložba u domaćim galerijama.

Prizori 21. stoljeća

Likovna kritičarka Branka Hlevnjak zapisala je da Martićeva creska izložba donosi nove, originalne creske prizore – poetične, nadnaravne, duhovite i duboko promišljene, karakteristične za 21. stoljeće.