Prvog radnog tjedna u ovoj godinu nekoliko medija, papirnatih i elektronskih, bavilo se istom temom.

Zacijelo je objavljeno i više tekstova, nemoguće je sve pratiti. Nije ni važno, tema je zanimljiva, dosta da je objavljen i jedan tekst.

Povod je bio oglas kojim se na prodaju nudi jedan otok. Ne negdje daleko, u nekoj egzotičnoj državi, slabo organiziranoj i bez odgovarajuće zakonske regulative.

Otok se prodaje u hrvatskom Jadranu!

Konkretno, prodaje se otočić Veli Školj u Malostonskom zaljevu. Da bismo lokaciju približili onima koji slabije poznaju nacionalni zemljopis, dodajmo da blizu prolazi Pelješki most.

Veli školj ima površinu od 21.677 četvornih metara. U oglasu se navodi da je pogodan za razne turističke i gurmanske aktivnosti, između ostaloga, kušanje kamenica i posjete farmama kamenica, privatne zabave, team building, ekskluzivno dnevno iznajmljivanje…

Otok ima lijepu borovu šumu, izvor pitke vode, kamenu kuću izgrađenu prije 1968. godine. Postoji mogućnost gradnje još jedne kuće, sadnje maslinika ili neke druge kulture, zasnivanje OPG-a, navodi u oglasu postojeći vlasnik ili onaj tko ga zastupa.

Objavljena je i cijena, što nije uobičajeno u takvim oglasima. Kupiti se može za 3,25 milijuna eura.

Puno… ili malo? Ovisi, svatko gleda iz dubine svog novčanika, odnosno bankovnog računa.

Priča nije nova

Mnoge, međutim, ne zanima cijena, atraktivnost lokacije, te eventualna mogućnost biznisa na takvoj nekretnini. Njima je primarno, i razumljivo, pitanje: je li uopće u nas moguće trgovati s otokom.

Ipak, nije to obična zemljišna površina, tisuće kvadrata građevinskog ili poljoprivrednog zemljišta, možda šume, kamenjara i šikare. To je čitav otok, dio nacionalnog geografskog identiteta, jedinstvena cjelina sa svih strana okružena morem.

Otoci su uvijek, bez obzira na to bili veliki ili mali, nešto posebno, svijet za sebe. Jednako u Jadranu, kao i bilo kojem svjetskom moru. Ali eto, tko ima novaca može si priuštiti i vlastiti otok.

Pa na njemu biti »sam u svom svijetu«, bez da ga itko ometa.

Priča o prodaji otoka nije posve nova. Svojedobno sam nešto načuo, ne sjećam se detalja, o želji za prodajom, odnosno kupnjom otoka. Za jedan, u biti greben, uz obalu Cresa još za vrijeme Jugoslavije čuo sam da bi ga kupio neki Francuz. Koliko je u tome bilo istine nisam provjeravao.

Jasno je, nitko neće kupovati ili prodavati, na primjer, Rab, Ugljan ili Hvar. Ali neki mali otočić može, ima puno takvih što su u privatnom vlasništvu.

Ne znam kako je, i je li uopće, u nas zakonski regulirana takva transakcija. Ponavljam, nije to obična, svakodnevna kupoprodaja nekretnina.

Zaintrigiralo me, pa sam odlučio prelistati oglasnike. Nije puno trebalo, dovoljno je bilo prelistati neke od njih. I eto otoka na prodaju, po želji…

Negdje s cijenom, drugdje »po dogovoru« ili »na upit«.

Manje je to važno, glavno da se otok može kupiti. I ne samo jedan! Prenosim ponešto iz tih oglasa.

Usput treba napomenuti: otok shvatimo uvjetno, sve su to otočići, poneki možda spadaju i u kategoriju hridi.

Bunar sa živom vodom

Najprije ono što nam je bliže, ovdje na sjevernom Jadranu, moglo bi biti na Kvarneru ili Kvarneriću.

Prodaju se dva otoka kao cjelina ukupne površine 400.000 četvornih metara. Većemu je površina 360.000 kvadrata, djelomično je prekriven makijom te stablima masline i smokve. Ima i nekoliko manjih objekata, budući da je u prošlosti bio nastanjen, stoji u oglasu. Na njemu je i bunar sa živom vodom. Na manjemu se nalazi ruševna bizantska palača dimenzija 28 x 28 metara. Cijene nema, kao ni njihovih naziva te preciznije lokacije.

U drugom oglasu prodaje se »cijeli otok na Jadranu«, u akvatoriju Primorsko-goranske županije. Njemu je površina oko 370.000 četvornih metara, s time da je polovica privatno vlasništvo, dok je drugu polovicu moguće kupiti od države. Za taj državni dio sadašnji vlasnik ima koncesiju na 99 godina, i ona se prenosi na novog vlasnika. Ime otoka se ne navodi, tek da je na lošinjskom području, udaljen 1,6 kilometara od najbližeg naseljenog otoka te »3,5 nautičkih milja od naseljenog mjesta na otoku«.

U oglasu još stoji da je slatka voda na otoku, a struja se može dovesti podmorskim kabelom što bi stajalo oko 300.000 eura. Mogućnosti investiranja u turističko poslovanje specificirane su u oglasu, spominju se i prirodne pogodnosti, zdrava klima… I cijena – 20 eura po »kvadratu«, ukupno 7.500.000.

U istarskom akvatoriju »pronašao« sam otok u Medulinskom zaljevu površine 162.000 četvornih metara, od kojih su 102.000 u privatnom vlasništvu, a ostatak je državno. Na njemu se nalaze neke od najljepših plaža istarskog poluotoka, što ih ljeti posjećuju mnogobrojni turisti, stoji u oglasu. Na otoku se nalazi ugostiteljski objekt površine oko 300 četvornih metara te kućica od 40 »kvadrata« građena prije 1968. Cijene nema.

U kornatskom arhipelagu prodaju se dva otoka čiji se nazivi, također, ne spominju. Vjerojatno ih se nudi i više, ali sam se zaustavio na dva oglasa. Otok udaljen 12 milja od Murtera i osam od Biograda ima površinu 200.000 četvornih metara, prekrivenu niskim mediteranskim raslinjem. Njegova je cijena 16 eura po »kvadratu«. Drugi otok smješten je pokraj većeg Žuta, a površina mu je 450.000 četvornih metara, prekriven je također niskim mediteranskim raslinjem i ima kamenitu obalu. Prodaje se po 11 eura za metar.

Što s otokom

Nisam sve oglase iscrpio. Za ilustraciju teme sasvim dovoljno, a tko je zainteresiran za kupnju otoka pronaći će što želi ili što može platiti. I što s tim otokom kada ga se jednom kupi?

Čitajući oglase ovo pitanje nameće se logičnim. Može li se na njemu stanovati, pokrenuti kakvo poslovanje, a što drugo, osim turizma i malo poljoprivrede. Čak i da se pokrene neki »unosan« posao, isplativost investicije posve je upitna.

Jer, najprije treba uložiti milijune u kupnju praktički golog zemljišta, najčešće kamenjara.

Nadalje, budući vlasnik ne smije zanemariti pomorsko dobro, ono postoji na svakom otoku, naseljenom i pustom. Ta površina uz more u nadležnosti je države, s njom se ne trguje, niti se na njoj mogu graditi privatni objekti. Gradnja je moguća jedino uz dobivenu koncesiju.

Otok nešto veće površine nije čitav pod pomorskim dobrom, u njegovoj unutrašnjosti možda bi se mogla podignuti i novogradnja. Koliko bi to stajalo druga je tema. A trebalo bi izgraditi i kakav mulić na obali, na pomorskom dobru, za prilaz svom vlasništvu. Opet problemi!

Eventualno, ponegdje bi se moglo graditi na ruševinama davno građenih objekata, na temeljima kakve poljoprivredne ili ribarske kućice, te obnoviti kuće u kojima se nekad stanovalo, dok je na otoku bilo života.

Na otocima što se nalaze u sastavu nacionalnih parkova, na primjer Kornati, bilo kakva gradnja gotovo je nemoguća. Čini mi se da je najvažnije pohvaliti se otokom u svom vlasništvu.

Ili po onoj našoj, važno je kupiti, ostalo ćemo već srediti!

P. S. Pokušavao sam »identificirati« neke od otoka što su na prodaju, našao sam relativno kvalitetne izvore, ali nije išlo. Gabariti se ne podudaraju.