Vino Trojišćina koje je iz donedavno gotovo pa izumrle istoimene sorte grožđa počeo proizvoditi vrbnički vinar, vinogradar i rasadničar Ivica Dobrinčić, nije posebno samo po izuzetno zanimljivoj priči koja ga prati, već i po svojim očitim kvalitativnim karakteristikama.

Potvrđuje to vijest da je upravo to nesvakidašnje vino iz Dobrinčićeve vinarije »Šipun« proglašeno najboljim rose vinom s područja Istre i Kvarnera na nedavnom Vinart Grand Tasting festivalu održanom u zagrebačkoj Laubi. Osim spomenutog naj-naslova koji već sam po sebi sve govori, vrbnički vinar posebno je ponosan na činjenicu da iza te prestižne nagrade kojom se njegova Trojišćina okitila na »godišnjem okupljanju vinskih profesionalaca i ljubitelja finih vina«, prve koju je dosad osvojilo to njegovo vino, kao glavni kušač i procjenjivač stoji Saša Špiranec – vrhunski vinski stručnjak kojemu je ove godine pripala čast suditi i na prestižnim Decanterovim svjetskim vinskim nagradama.

– U jakoj i probranoj konkurenciji hrvatskih vina, moja je trojišćina zasjala i potvrdila smislenost poduhvata u kojeg sam se pred koju godinu upustio i koji, na neki način, nije imao garanciju uspjeha, kaže nam Dobrinčić podsjećajući da je njegov, sad prestižnim naslovom jednog od ponajboljih takvih vina u Hrvata nagrađeni rose, vino dobiveno od gotovo u potpunosti nestale autohtone kvarnerske sorte.

Povratak sansigota

Osim te sorte koju je Dobrinčić, kao zapravo jedini proizvođač tog vina u svijetu, sad doslovce »vratio iz mrtvih«, isti je otočan zaslužan i za povratak na vinsku scenu drugog takvog, donedavno također gotovo nepostojećeg vina – sansigota iliti sušćana kojeg je, nakon petnaestak godina intenzivnog rada na pronalasku kvalitetnih loza pogodnih za razmnožavanje cijepljenjem, s priličnim uspjehom uspio vratiti u vinograde ovog dijela naše zemlje, a s vremenom i u čaše istinskih zaljubljenika u kvalitetna vina.

– I sansigot koji s razlogom više nije nepoznanica, a sad i trojišćina kojoj se nadam namijeniti istu sudbinu, autohtone su sjevernojadranske sorte koje porijeklo vuku s otoka Suska, objašnjava naš sugovornik ističući da je njegova, prije tri godine zapravo prvi put, gotovo eksperimentalno proizvedena trojišćina, osim na tom pješčanom otoku u prošlim stoljećima bila poprilično raširena i u vinogradima susjednih kvarnerskih otoka, poglavito Lošinja i Cresa. – Prvi »kontakt« s tim, do jučer zaboravljenim sortama, ostvario sam radeći na jačanju svog rasadničarskog posla. Interesirajući se i istražujući sve ono što ovaj kraj čini, ili bolje rečeno što ga je u prošlosti činilo posebnim i prepoznatljivim u enološkom smislu, nabasao sam na neke zaboravljene sorte u nastojanju očuvanja kojih sam, u suradnji sa stručnjacima sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta i Županije, pomogao uređenje i ustrojavanje Kolekcijskog nasada autohtonih sorti vinove loze PGŽ-a, u međuvremenu podignutog u Risiki, kazuje nam Dobrinčić.

Prednosti tehnologije

Nakon što je uz pomoć starih, domaćih vinogradara najprije na terenu »detektirao« loze trojišćine, vinoljupcima donedavno zapravo potpuno nepoznate sorte koja se na sreću, iako skrivena u kupažama kvarnerskih vinara ipak uspjela očuvati u obliku loza, cijepljenjem sam je uspio razmnožiti u vlastitim nasadima, kazuje nam Dobrinčić. Njegova trojišćina ružičasta je iliti opolo sorta iz koje se sad dobiva, ocjenjuje naš sugovornik, kao i kušači koji su je imali prilike kušati, izuzetno je zanimljivo i kvalitetno rose vino koje potvrđuje moju fiolozofiju da se i od sorti koje su zbog nekog razloga naši preci »zagubili«, primjenom suvremenih vinarskih tehnologija i znanja može proizvesti odlično vino. Možda je kod nekih takvih sorti u prošlosti za njihovo zapostavljanje bila odlučujuća osjetljivost na neke bolesti, kod drugih možda i činjenica da se od njih u konačnici i nije dobivalo bogzna kako kvalitetno vino, možda nešto treće… U svakom slučaju, kod moje odluke o potrebi njihova vraćanja u život povodio sam se stajalištem da moderna tehnika, odnosno vinarska tehnologija, vinarima danas omogućava značajno veće mogućnosti »oblikovanja« finalnog produkta, pa tako i rješavanja svih onih problema i eventulanih manjkavosti pojedinih sorti, ističe naš sugovornik siguran da mu je s donedavna zaboravljenom trojišćinom upravo to i uspjelo.

Stvorena »matica«

Dobrinčić dodaje i da je njegovo netom nagrađeno vino tek druga berba s kojom je, nakon dovršetka rasadničarsko-vinogradarskog revitaliziranja te sorte, izašao na tržište. Zasad govorimo o još uvijek vrlo malim, zapravo simboličnim količinama tog vina kojim godišnje uspijem napuniti svega tisuću butelja.

Ipak, potencijala za rast i razvoj uzgoja te sorte ima, tim više što sam uspio stvoriti »maticu«, odnosno bazu iz koje se ta sorta sad može širiti i u vinograde svih ostalih vinara koji se budu poželjeli baviti njenim uzgojem, ispričao nam je Dobrinčić. Govoreći o prošloj berbi koja je, ocjenjuje, bila iznimno dobra i u kvalitativnom, i u kvantitativnom smislu, naš sugovornik tvrdi da razloga za zadovoljstvo i optimizam po pitanju očekivanja od berbe 2020. ima i više no dovoljno. Koliko god nam je, zbog svima nam znanih okolnosti, ova godina bila čudna, teška i ružna, u vinogradarskom smislu protekli je period bio upravo savršen, s dovoljno sunca, ali i kišom koja nam je padala »na botun«, odnosno točno kad je trebalo. Izostale su i bolesti i nametnici te, sve u svemu, vjerujem da je pred nama dobra berba te da ćemo i dogodine, i to ne samo po pitanju trojišćine, iznova govoriti i o nagradama, i o pohvalama koje će, baš kao i ove godine, vina s Kvarnera posvuda dobivati, završio je Dobrinčić.

Direktno u čašu, bez odležavanja

Trojišćina Šipun nema potrebe odležavati i dozrijevati, već se pije svježa, kaže Dobrinčić, ističući da su to njegovo nježno i svježe ružičasto vino, zbog ograničenih količina, dosad prigodu imali kušati tek malobrojni vinski znalci. Karakteriziraju ga voćne arome lubenice, breskve i maline te lijepa trajnost. Idealno je za aperitiv, ali i više no dobro prati i krčki pršut, salate s morskim plodovima te pržene inćune, kažu nam upućeni.