Od svih mjesta na otoku Rabu, jedino Lopar ima jedinstvene maškarane, mesopusne običaje – smatra se starije od stoljeća i pol.

Loparski maškari ovih su dana uvršteni na Listu nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalna kulturna baština – to doznajemo od etnologinje dr. sc. Lidije Nikočević, ravnateljice Etnografskog muzeja Istre, koja je ove maškare etnološki istražila i opisala.

Kao članica Povjerenstva Ministarstva kulture i medija RH za nematerijalnu kulturnu baštinu kaže da je kod takvih odluka, među ostalim, važno da je riječ o autentičnoj baštini koju ljudi smatraju dijelom svojeg identiteta, da ta tradicija živi i prenosi se s generacije na generaciju. Loparski maškari imaju sve to, i puno više.

Lice pokriveno vizerom

– Ovaj pokladni običaj nije postavljen na scenu, nisu ga preuzela kulturno-umjetnička društva već živi u originalnom kontekstu. Još uvijek pokazuje antagonizam između dva dijela Lopara, Sajužana i Samorčana, što je iznimno zanimljivo, a tu dihotomiju i danas još pokazuje i raspored ljudi u crkvi – Sajužane na jednoj, a Samorčane na drugoj strani crkve. Opisala sam ophod loparskih maškara, njihovu vizeru i klobuk, odijelo, njihov značaj u zajednici. Opisala sam i povijesni dio; od kazivača sam doznala da su nekada postojale i ženske maškare i grube, ružne maškare koje su također imale svoj ophod. Uz njih su nastale i lijepe maškare, ove koje vidimo danas, i to je kontrast maškara koji je postojao u sjevernoj Italiji, ali i drugdje. Sve to, i mnogo drugog, potvrđuje koliko je taj običaj u Loparu potpun, koliko je običaj povezivanja i identifikacije zajednice, što mislim da je njegova ključna kvaliteta.

Kod velečasnoga / Foto TZO Lopar

Maškare su doživjele i promjene jer nekada su u njima bili samo neoženjeni muškarci, mladići, što je bilo dio procesa odrastanja, poznate su slike ljubavne tematike na njihovim klobucima, a sada sudjeluju i oženjeni muškarci. Sve to govori o ideji zajednice i povezivanja unutar zajednice. Danas je ta ideja jako važna jer se zajednice raspadaju u individualnim težnjama, a slično se događa i sa zvončarima i mnogim drugim običajima koji su nekada imali neke magijske i druge funkcije i značaj. Promjene koje su se dogodile samo dokazuju da se taj običaj uspješno prilagođavao promijenjenom načinu života, objasnila je dr. Nikočević.

Tjeranje negativnih sila

I ona potvrđuje da su loparski maškari i prvorazredni vizualni doživljaj, od »uzimanja« bora u šumi, jednoga Smorčani, drugoga Sajužani, i postavljanja na različita mjesta, do njihovih pjesama i ophoda kućanstava. Kaže da su sve to arhaični momenti koji aktualiziraju i potvrđuju i zajedništvo i identitet. Loparski maškari su tako jedinstven godišnji događaj toga mjesta.

– ‘Ako nisi maškar, nisi čovik’ ili ‘Ako nisi domaćin, nisi čovik’, uzrečice su u Loparu koje ilustriraju današnju važnost ovog običaja za lokalnu zajednicu. One govore i o maškarama i o njihovim domaćinima, o njihovom komplementarnom odnosu koji pokazuje da je u maškare uključena cijela zajednica.

Kao i kod mnogih sličnih običaja, i u Loparu se nekada vjerovalo da se radilo o tjeranju negativnih sila. No, za današnje Loparane važnija je ideja obnove lokalne zajednice, koja se kao i drugdje događa kroz naglašavanje svih sastavnica kvalitete društvenih odnosa. Za malenu otočku skupinu to je od iznimnog značaja, kao što je i ova tradicija značajna u kontekstu hrvatske tradicijske baštine, zaključuje etnologinja Nikočević.

Inicijativa za pokretanje postupka upisa na listu došla je od Centra za kulturu Lopar, a Marin Mušćo, direktor TZO Lopar – koji je, kako je i red, maškar od najranije mladosti – rado nam je iz vizure maškara približio loparski mesopust. Prije svega, kaže da su Loparski maškari ponos Lopara i da u Loparu nema važnijega dana u godini od mesopusta.

Klobuk ljepotan

– Maškari su za naš identitet vrlo važni. Takvih maškara nema nitko na otoku, ni u bližoj i ni u daljoj okolici, ni drugdje – jedinstveni su. Često puta su nas drugi otočani smatrali zaostalima, ali udaljenost Lopara od ostalih mjesta na otoku bila je i plus, jer smo uspjeli sačuvati izvornost i svoje običaje. Loparani jako drže do toga običaja i žive to zajedništvo. Ta tradicija se nije prekidala ni u vrijeme ratova. Loparski maškar bio je moj djed, pa moj otac, a odavno sam i ja. Uobičajeno je da kad sin počne hoditi u maškare, otac više ne ide. Otac je održao tradiciju, a sin tradiciju nastavlja kada stasa do neke zrelosti. U zadnje vrijeme se zna dogoditi da i otac i sin nekoliko godina idu u maškare, ali ne zajedno, nego u grupi s onima koji su njihovo društvo, generacijski ili po zaseocima. Kad se mladić priprema poći u maškare, pogotovo prvi put, to je za njega veliko uzbuđenje i iščekivanje. Sjećam se sebe kad sam bio dečko: od uzbuđenja prije maškara ne možeš cijelu noć zaspati, jedva čekaš da svane. A dan prije, pa i više dana, su velike pripreme: peglanje robe, farbanje perja za klobuk i to tintanom olovkom rastopljenom u vodi, pa sušenje… Sve su to procedure. Naše su maškare zaista posebne, kaže nam Mušćo, zaljubljenik u tu loparsku tradiciju.

Marin Mušćo i mali maškar / Foto TZO Lopar

Jedna od posebnosti loparskih maškara je klobuk, poseban ne samo vizualno i ne samo po načinu njegovog nastajanja, nego i po odnosu koji maškar ima prema njemu. Slično je i s uniformom koja mora biti čista i ispeglana kao za posebnu svečanost: bijele hlače i bijela košulja, kravata, crna halja – sako, crne cipele, oko pojasa zvunčić – zvončić, u ruci šćap – štap od željezne šipke, a na licu vizera – maska od bijeloga platna, oko očiju, usta i nosa obrubljena crvenom platnenom trakom.

Francuski facol

– Izrada klobuka je poseban ritual. Mladić mora pripremiti kartonsku šablonu, imati razglednice ljubavne tematike s kojima će oblijepiti prednju i stražnju stranu klobuka, mora osigurati i ofarbati perje od kokoši ili peteha, koje ide na prednji dio klobuka, i perje fazana koje je na klobuku otraga, na tzv. diži za koju je obješen facol – marama. U povijesti – jer ljudi su živjeli teško i siromašno – facoli su dolazili od muškaraca koji bi odlazili u svijet trbuhom za kruhom, najviše od pomoraca, pa ih se možda zato naziva francuski facol. A razglednice ljubavne tematike, s motivima mladića i djevojke, dvoje zaljubljenih, srca i slično, zapravo znače da dečko izrasta u muškarca, iako su neki, šaleći se, znali i pretjerati.

Kad su dečki mlađi, kad prvi put idu u maškare, obično im klobuk pomognu napraviti mame, a kad su već stariji i ako imaju cure, onda se i cure u to uključuju.

Klobuk za nas ima veliku sentimentalnu vrijednost, pogotovo za nas starije jer nekada je bilo jako teško nabaviti taj veliki francuski facol, pretežito crvenih boja, koji visi od klobuka preko cijelih leđa, zajedno s kurdelicama – platnenim, često svilenim, trakama raznih boja. Danas je to lakše, jer i odgovarajućih facola i kurdelica ima lako dostupnih.

Nekoliko puta su stariji na Loparskoj noći izrađivali klobuk, pa se danas i gotov klobuk već može nabaviti. Ali kada sam sa svojima napraviš svoj klobuk, onda to ima posebnu vrijednost. Ja moj klobuk iman od kad san prvi put šal va maškari, a već san bil više od dvajset puti. Načinili smo ga mama i ja zajedno, priča nam Mušćo, i sasvim je logično da nam dio te priče približava na čakavštini.

Na Melu i Mućelu

Loparski maškari imaju svoj jedinstveni i simbolični hodogram. Dan prije mesopusta na Melu i Mućelu podižu barjake – Smorčani svoj na Melu, a Sajužani svoj na Mućelu. U daljoj prošlosti podizali su ih na tim istim mjestima, samo što su stupovi za barjake u to vrijeme bili 10-15 metara visoki borovi koje bi mladići po noći “ukrali” iz obližnje šume i iste noći, uoči mesopusta, podigli. I danas su ti stupovi za zastave visoki borovi, samo što se više godina koriste isti.

Nitko nema takvih maškara / Foto TZO Lopar

Rano ujutro na mesopust maškari su se u povijesti okupljali – a tako je i danas – svaki kod svojega stupa na čijem se vrhu vijori državna zastava. Zatim odlaze u centar Lopara, Samorčani i Sajužani svaki u svojoj povorci. Formiraju se u grupe i počinju obilaziti cijelo mjesto – sva kućanstva i najvažnije institucije. U tom obilasku nastoje nikoga ne zaboraviti, a putem rješavaju i međusobne razmirice iz prethodne godine, bar je tako bilo u prošlosti. Kuda god grupe maškara prolaze odjekuju stare loparske pjesme i zvone zvončići s njihovih pojasa. Nekoliko dana unaprijed za maškare se naveliko pripremaju i loparska kućanstva spravljajući za njih tradicionalna jela i kolače, a na mesopust su svi doma, i radosno svoje maškare i čekaju i dočekuju. Tako je to i jedinstveni dan velikog zajedništva.

Gulaš od peteha

– Posjet svakom kućanstvu znači da maškar iskazuje poštovanje domaćinu, a domaćinu je čast što može ugostiti maškara kao dio svoga identiteta i tradicije. Za domaćine je velika uvreda ako su maškari prošli pored njegove kuće, a da nisu u nju došli. Dogodi se i to, jer kuća je sve više, a maškara nema tako puno. Sva domaćinstva se pripreme i maškare dočekuju s hranom i pićem, obavezno s domaćim gulašom od peteha s makarunima, sa suhim mesom i krumpirom, domaćim pršutom i sirom, hrostulima i drugim tradicionalnim jelima. I dan-danas se starije kuće toga držu.

Danas su facoli i kurdelice lako dostupni / Foto TZO Lopar

Red je da se maškari va svakoj kući zadržu: prvo se obavezno mora nešto popit i zapivat loparske pisme, a onda i nešto pojist. Stari je običaj bil da ako je ki domaćin pušil, da mu maškari daju cigareti, a dici bonboni. To je bila sinergija domaćina i maškara. Maškar svojim dolaskom počašćuje domaćina, a domaćin daje sve od sebe da maškare čim bolje ugosti. Maškare imaju željezni štap pa je bila fora da maškar u kući djevojke koja je za udaju napravi neki dišpet, čime je htio iskazati prema djevojci simpatiju i skrenuti na sebe pozornost, dočarava i taj važni dio loparskog mesopusta Marin Mušćo.

Neopisivi ponos

Maškare Lopar obilaze u grupama po četiri do šest i svaka grupa posjeti oko 50 kuća. Zadnjih godina bude oko 20 grupa i nastoje posjetiti sva domaćinstva.
– Sajužani gredu prvo va školu i dječji vrtić, da se dicu uči i posjeti, i daruje bonbonima, a onda se gre kod velečasnoga, pa vazmorac po kućama, a popodne se vraćaju vazjugo. A Samorčani imaju suprotan smjer: prvo posjetu velečasnoga, vrtić, školu i općinu, a onda gredu vazjugo po kućama. Nakon veselog dana maškari se vraćaju na mjesto odakle su ujutro krenuli: Samorčani na Mel kod svog barjaka, Sajužani na Mućel. Onda sa svojim barjacima ponovno dolaze u centar mjesta, na igralište u blizini crkve i škole, gdje fešta traje do kasno u noć, ukratko nam je opisao naš vodič kroz loparski maškari.

Maškari od najranije mladosti / Foto TZO Lopar

Pitamo ga da li se u maškare treba pozivati.

– Nema šanse da se nekoga zove. Zna se da kad su maškari onaj ki ima volju gre, a onaj ki nima ne gre. Onaj ki to voli, gre bez obzira na sve, a raduje me da velika većina Loparana jedva čeka taj dan.

Primjećujemo da je mesopust za svakog maškara i veliki napor. Jer treba izdržati od jutra do kasno u noć; jer treba posjetiti sve kuće, počastiti svakog domaćina tako što će se u njegovoj kući ponešto jesti i popiti; pjevati i putem i kod svakog domaćina, i tako cijeli dan.

– Da, tako je to. Ali su radost i ponos neopisivi. Svi maškari gredu čisti, uredni, speglani, a drugo je kako se doma vraćaju, zaključuje naš sugovornik.

Samorčani na putu prema središtu Lopara / Foto TZO Lopar