U poplavi narcisa koje mediji nemilice eksponiraju, troše i gase, užitak je naići na samozatajnu osobu koja cijeni svoju intimu i čuva dignitet profesiji s kojom se bavi. Stoga i ne čudi da intervjui s takvim umjetnicima obično prelaze u spontani, otvoreni razgovor.

Jedan takav upriličen je s Tinom Vukom, pjevačicom iznimna glasa i talenta te osvajajuće ekspresije. Upravo ta esencija njene interpretacije s kojom tako neposredno artikulira s publikom osvajajući ih doživotnim oduševljenjem, bila je povod susreta i ugodna razgovara po koncertu s Matijom Dedićem na Rab Jazz Festivalu.

U samo nekoliko pitanja Tina nam je otvorila vrata u svoj svijet emocija, promišljanja i želja. Tek naoko krhka i plaha, s puno oduševljenja i pijeteta govorila je o festivalu, Rabu, svojim planovima, suradnicima i glazbi u kojoj uživa i zbog koje iz nje, jednostavno, izviru one najčišće emocije…emocije koje tako opojno pretače u srca poklonika dobre glazbe.

Foto Ante Matijević

Prvi Koncert s Matijom pred dvadeset godina

Prvo pitanje uvijek vežemo za one trenutne postkoncertne dojmove: 

– Jako mi je drago da sam prvi put na Rab Jazz Festu, koji je ovdje već postao lijepa tradicija jer ovogodišnje izdanje je već osmo zaredom. Dugo sam godina dolazila na Rab, moji su tu imali vikendicu tako da me za ovaj kraj vežu lijepa sjećanja, ali sad već godinama nisam bila i moram reći da se puno toga promijenilo na bolje, oduševljena sam ovim novim Rabom kojeg sam vidjela. Predivna je atmosfera, ljudi su jako ugodni, a što se tiče nastupa bilo je divno, publika je stvarno dobro reagirala. Moram spomenuti i to da je prošlo dvadeset godina otkako smo ja i Matija prvi put zajedno nastupili u BP-Clubu, tada mi je bilo 14 godina i to je bio moj prvi javni nastup, a evo sad smo imali priliku ponovno nastupiti ovdje na Rabu i mislim da je bilo sjajno.

Foto Ante Matijević

Sa svega četrnaest godina nastupila si u klubu u kojem su nastupali samo najbolji! Petrović je bio poznati džez šmeker i znao je na prvu prepoznati kvalitetu. Vjerujem da je za tako malu djevojčicu to bio popriličan izazov?

– Tada nisam bila svjesna kultnog statusa BP-Cluba, naime, do tada sam nastupala samo po školskim priredbama, a onda sam odmah uskočila u BP s Matijom i to mi je bila super škola. Kad dobiješ tako dobru povratnu informaciju od publike, onda naravno rastu motivacija i polet za nove izazove. Premda nisam odrasla na Jazzu, zavoljela sam ga negdje u 15-oj godini, jako rano sam počela proučavat Ellu Fitzgerald, Billie Holliday…, sve te Jazz dive tako da je to meni sve jako blisko.

Nekako kao da sebe nalaziš u ”arhaičnoj” glazbi. Kao da ti predstavlja svojevrsno utočište? 

– Da, obožavam američku glazbu 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, ali i Broadway, iz nekog razloga to me jako fascinira i taj stari zvuk koji je onako produkcijski nečist, čuje se pucketanje ploče, daje izvjesnu dozu romantike. Ja zapravo kroz glazbu najbolje doživljavam svijet, u njoj su sabrane sve emocije i ona jest moje utočište. Kroz nju proživljavam sve, od tuge do sreće i tako je bilo od najranijih dana.

Foto Ante Matijević

Oduvijek sam bila usmjerena na stariju glazbu

Mjuzikli i opere?

– Volim sve što ima lijepu melodiju, a nju je moguće naći u svim žanrovima. Mjuzikli su kao stvoreni za takvu interpretaciju glazbe kroz duge note, prepoznatljive melodijske linije, a pored toga sadrže i scenski pokret, glumu, teatar…, oni su svojevrsna forma moderne opere, a operu također obožavam.

Najdraža mi je Madam Butterfly, pisala sam maturalni rad o Puccinijevim operama, toliko sam ga voljela i taj njegov romantični zvuk. Bio je majstor melodije i tragedije.

Foto Ante Matijević

A od suvremene glazbe, glazbenika?

– Ima dobre pop glazbe, draga mi je Billie Elish, ima zaista lijepe melodije i zanimljive tekstove, vidi se da je to što ona donosi autentično, a ne generičko, premda, baš i ne pratim previše modernu pop glazbu, nekako sam oduvijek bila usmjerena na stariju glazbu.

Matija nam je za tebe kazao da si unikatna osoba, za koju je šibenski cinik Arsen Dedić kazao: “Nek’ se drugi ne osjećaju napadnuti, ali ova je cura nešto drugo, drukčija je od svih.” I doista, pokazalo se da imaš jako vjernu i brojnu publiku, koja te i nakon tvojeg podužeg izbivanja sa scene voli i prati to što radiš. Što misliš, što tvoja publika očekuje od tebe?

– Teško mi je reći što publika očekuje od mene, vjerujem da svakako priželjkuje nešto kvalitetno, jer i meni je kvaliteta onoga što radim izuzetno važna. Nekako me najviše prepoznaju po pjesmama “Tuga dolazi kasnije” i “Il treno per Genova”. To su naime pjesme s mojeg prvog albuma koji je bio jako uspješan, tako da sam već na početku sama sebi ljestvicu postavila prilično visoko. Mislim da publika od mene očekuje nešto na tome tragu. Ja sama ne pišem tekstove, a teško je naći autore s kojim ćete se poistovjetiti, ali, evo, sad radim s izvrsnom ekipom, autoricama Ines Prajo i Arjanom Kunštek te aranžerom i producentom Ivom Popeskićem. U pripremi je nekoliko singlova, od koji prvi izlazi krajem mjeseca. Bit će nešto drugačije, mislim da će se ljudima svidjeti.

Foto Ante Matijević

Tvoj prošli album bio je vezan za pomalo zaboravljene hitove iz ere domaće evergrin glazbe prošlog stoljeća. Izbor je bio nadasve zanimljiv. Kao da je to sama esencije nekih tvojih unutarnjih glazbenih emocija?

– Ja sam odabrala sve svoje omiljene pjesme iz tog doba, naravno, bilo ih je više, ali sam morala suziti izbor. To doista jest nekako moja glazbena esencija, ali namjera mi je bila malo ih ponovno oživjeti, a sada nakon tog albuma, koji je također sjajno primljen, želim ići korak dalje u autorskom pravcu.

Rab Jazz Festival si otvorila s Matijom na najljepši mogući način, hoćemo li te uskoro opet moći vidjeti na Rabu?

– Bilo je zaista lijepo, a i lokalitet sv. Ivana u kojem je koncert održan je sam po sebi očaravajući. Drago mi je da postoji ovakav festival i to baš ovdje u predivnom gradu Rabu u kojeg ću se zasigurno ponovno vratiti.  Ovim putem, još jednom, zahvaljujem svima uključenima u organizaciji festivala, onima koji su prepoznali naš repertoar te nadahnjujućoj rapskoj publici.