U gradu Cresu na inovativan se način planira razvoj nekoliko ključnih gradskih lokacija kojima bi trebalo poboljšati nekonsolidirane javne prostore, sportsko-rekreacijsku i maritimnu zonu te budući areal najsuvremenijega stanovanja, stoga je na poziv Grada arhitekt dr. sc. Alen Žunić, docent na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu i stručnjak za urbane preobrazbe, projektirao integralnu viziju ovoga otočnoga mjesta i s timom osmislio kreativna arhitektonsko-urbanistička rješenja na tragu »pragmatične utopije«.

Ona bi trebala nastati u simbiozi s prirodom na ekološki osviještenim principima, pa arhitekt predlaže jednostavne, ali dojmljive oblike prilagođene mjerilu otočnog prostora. Osim idejnih rješenja koja su nastala kao izravna želja Grada, osmišljen je i dodatni projekt, a o tim inovativnim prijedlozima, inače javnim gradskim investicijama koje bi u budućnosti na suvremeni način trebale unaprijediti prostor i za lokalnu zajednicu i za turiste, saznajemo u razgovoru sa Žunićem.

Holistički razvoj

Sam naziv projekta »La Citta Felice 2.0 – Sretan grad 2.0« implicira sreću njegovih stanovnika, u ovome slučaju otočana. Koji je osnovni koncept projekta i zašto je nazvan tako?

– Vjerojatno prvo ime koje vežemo uz grad Cres jest Frano Petrić, renesansni filozof koji je rođen ondje, iako je većinu života proveo u Italiji gdje je i napisao brojna djela o raznim područjima, od medicine do trgovine. Za nas arhitekte najvrednija je njegova knjiga o sretnome gradu, koju nam sugeriraju za čitanje već na prvoj godini studija, a ona pokriva ne samo urbanističko-arhitektonske opise idealnoga mjesta, nego i ekonomske, socijalne i političke aspekte skladnog života. Upravo se ta mala knjižica koja je objavljena u Veneciji 1553. ponekad smješta u kategoriju utopijske književnosti ili filozofije, u djela koja opisuju ne-mjesta, idealiziranu zajednicu ili grad. Međutim, za razliku od »Utopije« Thomasa Morea, Petrićev tekst ne ostaje samo na fiktivnim maštanjima, već ulazi u konkretne, pragmatične deskripcije o izgradnji takvoga grada i one djeluju izrazito realno i ostvarivo. Iako nije školovani arhitekt, Petrić je uspio tekstualno ponuditi »nacrt« holističkog razvoja grada, od cjeline do detalja, od fizičkih karakteristika do upravno-financijskih i društvenih obilježja. Tako nastaje gotovo oksimoronski spoj koji se u nekim osvrtima na njegovo djelo naziva pragmatičnim utopizmom, što je nama onda postalo polazište za projektni koncept.

Alen Žunić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Kako se ideje iznesene u Petrićevom djelu »Sretan grad« mogu primijeniti u suvremenom kontekstu, odnosno kako se Petrićev koncept »pragmatičnog utopizma« primjenjuje na projektu za grad Cres?

– Vjerujem da se Petrićev pristup gradu može promatrati na razini principa i osnovnog htijenja, da se za budućnost grada osmisle progresivna razmišljanja koja su na tragu spone toga »pragmatičnog utopizma«. Cilj je ne koristiti njegove ideje doslovno, već primjereno 21. stoljeću interpretirati koncept stvaranja koji se nalazi na idealnoj sredini između funkcionalnosti i racionalnosti te utopijskih vizija koje imaju namjeru pomicati granice, što znači da je u arhitektonskom smislu potrebno ponuditi smjele i kreativne projekte koji na prvu djeluju možda i nemoguće, a onda se kroz razradu, razgovor s gradom i uvođenjem realnih ograničenja ublažavaju i dovode na idealan spoj naizgled nespojivog, fikcije i stvarnosti, realnog i utopijskog. Na dobro balansiranom dodiru ovih krajnosti leži tajna uspješne arhitekture i urbanističke vizije.

Koje su ključne lokacije obuhvaćene u projektu, te koji su zajednički »nazivnici«​ svih dijelova projekta?

– Naš projekt pokriva tri ključne gradske lokacije – za stambenu zgradu na sjeverozapadu grada, zatim slijedi obuhvat s novom sportskom dvoranom uz već postojeći nogometni teren, i na kraju treća točka, smještena na samom jugu grada, gdje je zadatak bio osmisliti veću sportsko-rekreacijsku zonu s atraktivnim maritimnim paviljonom u obliku kruga. Mi smo uz zadane lokacije sami pridodali i nešto što smatramo krucijalnim za budućnost mjesta – urbanistički prijedlog pod nazivom Cres Line, »aktivnu« pješačku liniju kroz cijeli grad koja bi povezala u suvremenu, integriranu cjelinu sve ključne javne sadržaje. Mogu se tako prepoznati dva osnovna principa koji su zajednički svim rješenjima, prvi predlaže radikalan smjer »građenja prirodom« dok drugi više na razini oblikovanja nagovještava da ponekad i jednostavnost formi može biti unikatnija od nikada viđenih ograničenih volumena.

Kako se projekt za Cres odnosi prema okolnom krajoliku i prirodi; što točno znači »graditi prirodom«?

– Interesantno je kako se sve tri lokacije nalaze na rubovima izgrađenog areala, u dodiru s creskim krajolikom, i od početka smo tražili način kako to »kapitalizirati«. Grad je dovoljno malen da se projekti koje smo radili izravno dotiču teritorija periferne bogate vegetacije i upravo to se pokazalo kao najveća prednost Cresa – njegova humana dimenzija. Veličina mjesta nam je omogućila da nove prijedloge ne baziramo isključivo na temi »čvrstoga« urbanizma, već da uključimo i komponente uređene prirode što će, uz očekivane sadržaje i programe, dodatno približiti Cres najsuvremenijim teorijama projektiranja održivih gradova. Pazili smo da svaka zona ima elemente biofilije i ekološkog urbanizam koji ovdje ne bi bili samo floskula, nego ostvariv, pragmatičan efekt, danas pomalo utopijske brige o okolišu i prirodi.

Zelene zone

To bi značilo da se ovakav pristup u osnovici temelji na činjenici da je arhitektura uklopljena u okoliš; možemo li u tome smislu govoriti o jednoj velikoj zelenoj zoni?

– Apsolutno, jedino što mi pokušavamo stvoriti urbano zelenilo. Umjesto da imitiramo okolnu teško prohodnu prirodu, osmislili smo kurirani landscape koji je savladiv, a i dalje zadržava elemente autohtone vegetacije i pozitivnih ekoloških učinaka. Iako na Cresu prirode i zelenila ima naizgled u obilju, vidljivo je da u urbanim dijelovima ipak ne postoje veće uređene perivojne zone. Ključan materijal otoka je kamen u podlozi, i vegetacija, ali ona prilagođena gradskom ambijentu nije u tolikoj mjeri prisutna, što nije problem samo grada Cresa, već gotovo svih današnjih urbanih prostora. Na taj način vezivno tkivo grada, koje bi trebalo služiti kao zelena javna oaza sa sadržajima i programima za građane ne postoji, već je prisutna isključivo podjela na prometne koridore i jedinične parcele objekata, a priroda je negdje izvan urbanog centra. Kako bi to korigirali, projektirali smo zelene zone kao krucijalan »prostor između«, odnosno kao »more« u kojem plivaju otoci zgrada i infrastrukture.

Koja je, prema vašem konceptu, uloga geometrijskih oblika u oblikovanju novih objekata na Cresu i zašto smatrate da bi bili atraktivni?

– U našoj struci jedna je zgrada iz 1997. prijelomna za suvremenu arhitekturu – Guggenheim muzej, kojem je uspjelo do tada malo poznato mjesto Bilbao postaviti na svjetsku kartu turizma. Posjetitelji su dolazili u grad ne zbog njegove tradicije ili spomeničke baštine, već zbog nikada ranije viđene, impresivne arhitekture, parametričkih krivulja i nekonvencionalnog materijala po cijelom pročelju. Frank Gehry, autor zdanja, stvorio je ono što je od tada poznato kao Bilbao efekt – ekonomski prosperitet i razvoj cijelog mjesta i regije nastalog zbog samo jednog komada ikonične arhitekture. Mnogi gradovi nakon toga su pokušali ponoviti takav »kvantni skok«, posebno na Bliskom istoku, neki s manje, drugi s više uspjeha. Međutim, ikoničnost ne mora nužno biti ekstravagantno skupa, uključivati dobitnika Pritzkerove nagrade ili postići zapaženost na razini mape svijeta. U slučaju Cresa odlučili smo se na oprečan pristup i umjesto lomljenih parametričkih formi ili skupih materijala ideju ikoničnosti novih objekata bazirali smo na osnovnim geometrijskim oblicima – krugu, pravokutniku i trokutu, koji zbog svoje jednostavnosti postaju neuobičajeni u današnjem kontekstu hrvatske obale i time se ističu kao atrakcije u moru uvijek istih, kićenih apartmanskih kuća i zgrada. Naša rješenja zgrada zbog svoje su jednostavnosti svediva gotovo na logo, a trebala bi minimalnom gestom postići maksimalan učinak – prepoznatljivost i budući identitet Cresa.

Alen Žunić / Snimio D. KOVAČEVIĆ

Koliko se razlikuje izgled stambene zgrade predviđene projektom, od onoga ustaljenog izgleda stambenih objekata koji prevladava na tome otoku?

– Stambene zone u gradovima na našoj obali često funkcioniraju kao spavaonice, s velikim predjelima rezerviranim isključivo za stanovanje. Puste su izvan sezone, a pojedinačne parcele su jasno ograđene i izolirane te s prolaznicima »korespondiraju« samo ako je unaprijed rezerviran i plaćen smještaj u apartmanu. Kako se naša zgrada nalazi na početku trenutno neizgrađene zone koja tek počinje s izgradnjom, htjeli smo organizacijom i postavom našeg koncepta posaditi »sjeme« koje bi bilo pozitivan primjer individualne intervencije za kolektivnu dobrobit. Osmislili smo ga tako da parcela sa svojim dodatnim sadržajima – parkom, trgom, dječjim igralištem, poslovnim prostorima i zelenim površinama – sudjeluje u javnom funkcioniranju grada. Minimalnim podizanjem zgrade od tla i stvaranjem zelenog krova kao javnog prostora dobiva se pomak pri korištenju privatnog dijela parcele kao javnog prostora, nešto što arhitektura »apartmanizacije« koja želi maksimizirati svaki kvadratni metar – ne poznaje.

Ukoliko se rješenje promatra i na razini arhitektonskog oblikovanja, također je primjetan odmak od uobičajene prakse. Među nebrojenim apartmanskim kućama i zgradama na hrvatskoj obali koje imitiraju (pseudo)mediteranski stil, lažirajući identitet, stvorena su, paradoksalno, upravo mjesta bez ikakvog identiteta, jer sve kuće izgledaju isto. Kao i na drugim otocima, tako je i creska novija arhitektura sklona repeticiji istih elemenata – lukova, kupa kanalica, rustičnog kamena, kosih krovova, lažnih grilja i balustrada. Ova nova zgrada svojim jednostavnim, ali smjelim oblikom izduženog kvadra odudara od očekivanih formi u gradu. U novom rješenju bijela, čista arhitektura na gornjim etažama, i zaobljena landscape topografija u prizemlju uvode novi jezik koji izrasta iz terena. Creska arhitektura stanovanja, za razliku od ostatka priobalja i jadranskog arhipelaga, ima priliku razvojem ovakvih rješenja biti drugačija i to bez ekstravagantnih formi i materijala, samo svojom elementarnom pojavnošću.

Kralježnica grada

Spomenuli ste i dodatni projekt koji ste predložili gradu – Cres Line; zbog čega je on krucijalan za budućnost samoga mjesta?

– Modernizam, prevladavajući stil dvadesetoga stoljeća, stvorio je u brojnim gradovima diljem svijeta, pa i kod nas, dva velika negativna trenda na urbanističkoj razini, a oni kontinuiraju do danas: striktnu podjelu prostora, svojevrsnu fragmentiranost na monofunkcionalne gradske zone (rad, spavanje, odmor), također i znatno gori doživljajni aspekt – ukidanje ulice. Srećom, 21. stoljeće pokazalo je da su dobro osmišljeni potezi uređenoga javnog prostora, s »landscape« elementima i grafičkim dizajnom važniji od samih objekata, a kvalitetno povezani dijelovi grada vredniji su od pukog zbroja dobro projektiranih pojedinačnih zgrada. To je bila nit vodilja i za naš dodatni prijedlog, Cres Line. Urbanističkim »skeniranjem« i analizom cijeloga grada prepoznali smo naglašeno zonski razvoj, što znači da je Cres do sada bio svojevrsna nakupina »urbanih otoka« složena od jezgre (povijesnog središta) i dominantno turističkog stanovanja različitih vrsta (»otok« apartmanske izgradnje, »otok« kampova, »otok« hotela). Našom novom javnom linijom kretanja bi se nadomjestili u gradu svi do sada nedostajući javni sadržaji, a prožimala bi sve ključne »gradske otoke« (stambene, sportske, turističke, povijesnu jezgru, marinu) i time bi bila provedena sustavna integracija »fragmenata« Cresa u jasnu urbanu cjelinu koja se više neće temeljiti samo na omeđenim monofunkcionalnim predjelima.

Takva linija javnih sadržaja rješenje je za nepovezani točkasti razvoj karakterističan za modernizam, ali može istovremeno odgovoriti i na klimatske promjene i ekološko-prirodne specifičnosti Cresa. Naime, linija kroz grad, s projekcijom funkcioniranja za narednih sto godina, funkcionirat će i u slučaju da zbog ubrzanog podizanja razine mora poplavi lungomare koji je trenutno glavna gradska šetnica.

Kako, prema vašem mišljenju, nadomjestiti Cres Lineom javne sadržaje koji su nedostajali u gradu?

– Cres Line bi svojim programima trebao ponuditi rješenje za hibridno nadopunjavanje gradskog tkiva deficitarnim gradskim sadržajima (urbanim džepovima, pocket parkovima i trgovima). Preuzeo bi ulogu kralježnice grada kao pješačka »avenija« koja ima jasno navigirano i dizajnirano kretanje kroz sve bitne gradske točke i zone (postojeće i tek planirane), od krajnjeg sjeverozapada grada gdje smo osmislili stambenu zgradu do budućeg projekta sportsko-rekreacijske zone na jugu gdje je smješten ikonični krug po kojemu bi suvremeni Cres bio i arhitektonski prepoznatljiv.

Na sebe Line može vezati razne nove programe i adekvatne elemente poput pametne urbane opreme, info-panela i koreografije javne rasvjete, što bi stvorilo privlačne mikrolokacije kojih za sada nema u rubnim dijelovima Cresa. U takvome novom »gradu dizajna« kao komplementarni prilog pojavile bi se i umjetničke intervencije i instalacije, a njihovim akupunkturnim postavom na strateškim mjestima moguće je uz minimalan trošak stvoriti mjesta okupljanja. Murali, art promenade, dizajn distrikti, park skulptura ili tek jednostavna tema vizualnih komunikacija praktičan su alat za podizanje svijesti o javnom prostoru.

Što predviđate na mjestu treće lokacije, na mjestu javnog prostora uz samu južnu obalu otoka, te kako vaš projekt može transformirati taj slabije pristupačan dio?

– Treća intervencija je vjerojatno oblikovno i najprepoznatljivija. Smještena je na najjužnijem dijelu grada u dubini zaljeva, u ovome trenutku zapuštenom predjelu djelomično iskorištenom za pristanište manjih brodica. Transformaciju cijele zone projektirali smo gustim postavom sadržaja sporta, odmora, rekreacije, druženja i zabave, a osim njih uključeni su i dodatni, novi programi i sadržaji poput interpretacijskog centra (centar pomorske i maritimne baštine), sportskih terena, dječjeg igrališta, umjetne stijene za penjanje, skate parka i jedriličarskog kluba. U našem rješenju posebno se ističe ikoničan krug koji postupnom promjenom visine prelazi s kopna, gdje je uronjen u krajobrazno dizajnirani prostor, na more, gdje omogućava doživljaj kretanja po površini vode. Istovremeno šetnica i vidikovac za raznolike vizure prema povijesnom Cresu, okolnom zelenom pejzažu i moru, a na dijelovima se u prizemlju pretvara u paviljon. Bez obzira na planirane arhitektonske intervencije ostavili smo prostor dominantno prožet prirodnim terenom, s visokim i niskim raslinjem autohtonih vrsta (lavandom, kaduljom, smiljem). Sama priroda bi mogla u budućnosti, bez naše arhitektonske pomoći, stvoriti toliko potrebnu otpornost Cresa na vremenske promjene (i podizanje razine mora), a pozitivno bi nastavila utjecati na regeneraciju ekosustava i posljedično bi pridonijela podizanju svijesti o ekologiji u široj javnosti.

Kad govorimo u utopiji, s obzirom na semantičku razinu, povlači se pitanje vizije i budućnosti. U tom smislu, kako točno ovaj projekt, s obzirom na suvremene teorije projektiranja gradova, pozicionira otok Cres na kartu budućnosti te koje su prednosti takvoga projektiranja za ona nadolazeća vremena?

– Tri pojma, koji se redovito isprepliću u svim našim rješenjima za Cres, imaju priliku pozicionirati grad na mapu arhitektonske budućnosti – ikoničnost, ekologija i javni prostor. Kvalitetna i prepoznatljiva arhitektura bila bi atraktor za turiste iz svijeta koji u Cres ne bi dolazili više samo zbog sunca i mora; zatim, ekološki kriteriji ne bi bili korisni samo za floru i faunu, nego i za stvaranje klimatski prihvatljivog svijeta i boljeg okruženja za život ljudi; i treće, jednako bitno, svi dijelovi grada vratili bi fokus na pješaka što je danas moguće ne samo micanjem ograda oko parcele, nego i krovovima i javnim terasama koje su dostupne svima, ne samo onima koji koriste interijer zgrade. Svi prijedlozi koje navodim nude prednosti i gradu Cresu, ali i globalnim klimatskim i energetskim nastojanjima, a zagovaraju ih i sve ključne EU povelje, deklaracije, pa i Novi europski Bauhaus. Cres je našim projektom zamišljen kao poligon najsuvremenijih arhitektonskih i urbanističkih praksi, a da bi se ta naizgled utopijska htijenja ostvarila i dobila svoj pragmatični aspekt, potrebna će biti ne samo pojedinačna rješenja zgrada, nego i ranije spomenuta finalna nadogradnja – Cres Line. To smo nazvali milenijskim projektom jer zahtijeva dosta godina za realizaciju i izlazi izvan »komfora« izbornih ciklusa, ali bi se benefiti mogli osjetiti još puno desetljeća nakon izvedbe. Vjerujem da je grad Cres spreman tako dugoročno gledati na vlastiti razvoj, suradnja je zasad odlična. Našim prijedlogom »Sretnoga grada 2.0« razrađeni su prijedlozi za lansiranje utopija u svijet i testiranje njihove pragmatičnosti, pitanje je samo hoće li grad postati poznat po suvremenoj hrvatskoj verziji pragmatopije, ili će nastaviti dosadašnjim putem?