Marijan Orlić Senkić osoba je godine otoka Krka. Marijan Orlić Senkić je krčki sopac, kantur, graditelj sopela, i već niz godina i učitelj njihove svirke kao i domaćeg kanta. Točno na Božić, postao je je trinaesti po redu nositelj te prestižne i laskave titule, u akciji koju zajedničkim snagama provode i dodjeljuju predstavnici Multimedijalne udruge Krčka beseda i nezavisnog internetskog portala otok-krk.org.

To da je Marijan Orlić postao dobitnik najnaslova u konačnici i nije veliko iznenađenje, prije svega stoga što ga svojim višedesetljetnim angažmanom nedvojbeno zaslužuje, tako i zbog toga što u ovogodišnjoj akciji zapravo nije imao konkurenciju. On je naime bio jedini predloženi kandidat pa je osobom godine proglašen odmah nakon što u predviđenom roku na njegovu kandidaturu nije pristigla nijedna primjedba.

Marijan Orlić Senkić iz Krasa na otoku Krku rođen je 1959. godine. Djetinjstvo provodi u Puntu, uz kanat i sopnju koji ga oduvijek privlače. Od oca Ivana, od rane mladosti pomalo uči kantat i sost. Aktivno sudjeluje u društvenom životu svoga mjesta i otoka, a posebno se ističe u folkloru, odnosno KUD-u Punat, koji je i danas jedno od najvećih i ponajboljih takvih udruženja. Orlić je aktivni član KUD-a Punat od njegova osnutka sve do danas. Godine 1998. počinju njegovi prvi pokušaji izrade sopila. Tada jedini majstor izrađivač sopela na otoku Ivan Radić iz Gostinjca iznenada umire, a da vještinu izrade sopela nije prenio na mlađe naraštaje. Marijan se samoinicijativno hvata tog zahtjevnog posla te na teži način – učeći, sam istražujući i usavršavajući umijeće izrade sopela, tog tradicijskog instrumenta našeg kraja – s vremenom postaje njihov vrsan i produktivan graditelj.

Foto Mladen Trinajstić

Zahvaljujući apsolutnom sluhu, velikom iskustvu i upornosti, Orlić Senkić potpisuje gradnju više stotina pari sopela ali i piskova bez kojih sopele, naravno, ne mogu svirati. Danas više ne postoji nitko osim njega tko bi mogao izraditi sopele, što zapravo znači da sva folklorna društva otoka Krka ali i našeg šireg kraja danas ovise o njegovoj vještini i znanju, stoji u obrazloženju kojim su svoju odluku na božićno jutro predstavili iz Organizacijskog odbora te tradicionalne akcije.

Nagrada za životno djelo

Iz uredništva otočnog portala koji organizira taj izbor, predstavljeno nam je i da je Orliću Senkiću priznanje i nagrada ove godine – osim zbog njegovih zasluga u gradnji i svirci sopela – zasluženo pripala i zbog njegova zapaženog i velikog angažmana u organiziranju i provođenju škole kanta. Ta škola se najprije u Korniću, a sad već i u nekim drugim otočnim mjestima, unatrag nekoliko godina, provodi u organizaciji Udruge sopaca otoka Krka. Škola kanta postigla je zapažene rezultate upravo u ovoj godini te se kanat, nakon višegodišnjeg zatišja, sad ponovo čuje na svim važnijim otočnim događajima, tradicijskim manifestacijama i posebno na Festivalu folklora otoka Krka, poručuju organizatori akcije.

Glavni urednik i inicijator izbora osobe godine Milovan Kirinčić pritom je ocijenio da je najbolji dokaz da je titula osobe godine i ove godine pripala »pravome« uz ostalo i činjenica da je Orlić Senkić pred koji tjedan postao dobitnik nagrade za životno djelo Općine Punat. K tome, malo prije toga dobio je priznanje za pet desetljeća dugo djelovanje u KUD-u Punat, a početkom prošle godine i nagradu Katedre Čakavskog sabora Novi Vinodolski – Novljansko kolo.

Foto Mladen Trinajstić

Marijanu Orliću Senkiću pobjednička je plaketa, zaslužena u akciji izbora osobe godine otoka Krka, uručena na blagdan Sveta tri kralja. Uručena mu je u Malinskoj, na svečanosti koja je njemu u čast održana u Interpretacijskom centru maritimne baštine DUBoak. Samo koji dan prije toga, s uvijek aktivnim i na poticanju i promicanju domaćeg krčkog kanta i sopnje angažiranim naj Bodulom poveli smo razgovor u kojem nam je predstavio svoj višedesetljetni sopački, kanturski, a sada i mentorski angažman, kao i rad na izradi sopela – tradicijskog instrumenta bez kojeg svega toga ne može biti.

Očuvanje glazbene baštine

– Sretan sam i zadovoljan jer se ovim priznanjem potvrđuje da ljudi vide, prepoznaju i vrednuju moj rad, trud i angažman na očuvanju naše glazbene baštine. Nije da sam se ikad na tom planu angažirao da bi mi se netko zahvaljivao ili da bi me nagrađivao. To sam oduvijek činio, a i činit ću dokle god budem mogao isključivo zbog ljubavi prema našoj glazbenoj baštini i tradiciji. Ali lipo je vidit da neki ipak osjete ča se i koliko dela te da pri tom prepoznaju i rezultate mog doprinosa ali i dela brojnih mojih kolega iz Udruge sopaca koja nas sve okuplja, rekao je laureat.

Posla kojeg se prihvatio, kako na planu izrade sopela, tako i na planu prenošenja svoga kanturskog znanja na nove generacije bodulskih kantura i kanturica, ima napretek. Orlić to ne krije navodeći da mu se sad već prečesto čini da sve čega se prihvatio i na se uzeo ne bi stigao napraviti čak i da dan ima 48 sati.

– Samo u ovom trenutku na listi čekanja na moje sopele dvadeset je pari tih instrumenata. Ča da van rečen? Čini mi se da su, kad su čuli da san dobil nagradu za životno djelo, sad valja svi počeli računat da ću brzo »partit« pa su svi navalili naručivat po još ki par ili dva sopela, kaže nam sa smiješkom na licu ovaj uvijek razgovorljivi, dobro raspoloženi i srdačni čuvar i promicatelj otočne glazbene baštine.

– Unatoč takvom »pritisku«, ja se i dalje trudim i upirem koliko god mogu, odgovarajući na sve ideje i inicijative koje za cilj imaju čuvanje glazbe naših starih i prenošenje na nove generacije tradicije koju ne smijemo izgubiti ni zaboraviti. Nažalost, ostao sam jedini na svijetu koji danas proizvodi sopele. Stoga ni ne čudi da se narudžbe redaju i da me za rukav vuku sopci i folkloraši iz svih dijelova otoka Krka ali i cijelog Hrvatskog primorja, pa i Istre, kaže naš sugovornik.

Foto Mladen Trinajstić

Opisuje nam da ga je izrada narodnih instrumenata oduvijek zanimala.

– Otkako sam kao mladić postao član KUD-a Punat, u okrilju kojeg sam zapravo naučio sost taj instument, godinama sam želio naučiti i izrađivati sopile. Nakon što je izrađivač sopela Ivan Radić iz Gostinjca preminuo, odnijevši sa sobom sve svoje znanje i iskustvo u izrađivanju sopela, od njegove sam obitelji unajmio njegov alat na mjesec dana, kako bih temeljem njegovih oblika i mjera dao izraditi svoj alat, nužan za oblikovanje i izradu ovih umnogome specifičnih instrumenata. Metodom pokušaja i pogrešaka počeo sam se zabavljati pokušavajući izraditi sopele, opisao je Orlić Senkić.

Uparivanje sopela

Pri tome je istaknuo da je na putu izrade kvalitetnih sopela, na kojima se uvijek muzicira u paru, tih pokušaja ali i pogrešaka bilo podosta. Prve koje su zasvirale »onako kako rabi« izradio je 2000. godine i od tada ih ne prestaje stvarati. Na pitanje što je prilikom izrade sopela najvažnije, odgovara nam da je uz dobro drvo i preciznost u izradi, zapravo najveća tajna u dobrome uhu.

– Kao što se sviraju u paru, one se tako i grade te se zapravo sopele iz različitih parova u pravilu ni ne mogu zajedno svirati. Vrlo je važno to što i sam sviram sopele te što sam ih po svome sluhu sposoban uštimati, odnosno upariti. Odmah po zvuku mogu procijeniti koja je dobra, a koja nije. Uzalud je da sopele lijepo izgledaju ako ne zvuče dobro i ako se vela i mala ne slože, upućuje Orlić Senkić naglašavajući da je upravo uparivanje vele i male, odnosno one tanke i debele sopele – ključ njihove kvalitete.

– Svaki par sopela svoja je priča i zasebna jedinka, i nijedna u potpunosti ne može biti nadomještena onom iz drugog para. U sopnji se njihovi tonovi moraju savršeno poklapati u terci koja je obilježje naše glazbe, što se može postići jedino preciznim ručnim radom širenja i produbljivanja rupa na njihovome tijelu. To je nemoguće postići strojnom izradom i bilo kakvim oblikom njihove proizvodnje »na traci« kod koje bi se zasigurno mogao dobiti željeni oblik i izgled, ali nikako i kvalitetan zvuk, ona harmonija male terce iliti vele sekste koju je svirkom vele i male sopile nužno postići, kaže Marijan Orlić Senkić spremno nam istovremenom sopnjom više parova sopila iz svoje kolekcije demonstrirajući njihovo zvučno poklapanje ili pak razilaženje, ako ih »raspari«.

Oko četiristo pari sopela

Iako ni sam ne zna točan broj, naš je sugovornik procijenio da je tijekom posljednja gotovo dva i pol desetljeća izradio možda već i četiri stotine pari sopela.

– Najbolji materijal za njihovu izradu naše su domaća maslina i žestila, a za svaki mi par treba oko tridesetak radnih sati, ne računajući vrijeme koje valja utrošiti na pripremu materijala i alata, odnosno njegovo održavanje, oštrenje… Tako vam je to, brže ne može. Sve u svemu, za par sopela računam da ću delat oko petnaest dana, a uz sopele, od trstike izrađujem i piskove čija je kvaliteta u postizanju pravog zvuka jednako bitna kao i kvaliteta samog tijela instrumenta. S obzirom na to da sam već neko vrijeme jedini graditelj tog tradicijskog instrumenta našeg kraja, može se reći i da su sve ili gotove sve sopele ili sopile, kako ih gdje zovu, posebice one koje se sad sviraju – mojih ruku djelo. I to ne samo na otoku Krku već i u cijeloj našoj regiji.

Čak i Istrijani koji sviraju svoje roženice sad već uglavnom koriste moje piskove jer su im se pokazali boljima, zvučnijima i dugotrajnijima od onih koje su donedavno sami izrađivali. Moje sopele danas koriste sopci svih ovdašnjih kulturnih, odnosno folklornih društava i uistinu su u svakodnevnoj uporabi, napominje s pravom ponosni Orlić Senkić, iz čije kućne radionice, osim sopela, povremeno izađe i pokoji drugi tradicionalni instrument, poput dvojkinja.

Osim na gradnji i sopnji sopela koje, što je posebno atraktivno, znade samostalno svirati u paru, Orlić je iznimno angažiran i cijenjen i kao jedan od učitelja, odnosno prenositelja znanja izvođenja domaćeg kanta. Već neko vrijeme njegov su rad, znanje i iskustvo ključ djelovanja škola domaćeg kanta koje se provode na Korniću ali i u njegovom današnjem mjestu prebivanja, u Krasu na području općine Dobrinj.

Škole krčkog kanta

Svjesni vrijednosti i značaja pučke pjesme, domaćega krčkog kanta, a još više i opasnosti njegova zaborava i nestanka poznavanja vještine njegova izvođenja, skupina otočnih zaljubljenika u glazbenu baštinu pred nekoliko je godina pokrenula vrijedan program provođenja škola krčkog kanta. Mahom iz redova sopaca, čuvari i promotori dvoglasja tijesnih intervala – tipičnog za područje Istre i Hrvatskog primorja, pa tako i otoka Krka – dali su si zadatak učiniti sve što je bilo u njihovoj moći da se kanat po domaću ne zaboravi, da se oživi i sačuva te da se, koliko je god to moguće, vještina i znanje njegova izvođenja proširi na čim širi i brojniji krug otočnih pjevača, kantura i kanturica.

Foto Mladen Trinajstić

Jezgru te skupine zaljubljenika u pjevni oblik baštinjenja bogate povijesti svojih predaka činili su, i još uvijek čine, isti oni članovi Udruge sopaca otoka Krka koji su proteklih desetljeća kroz organizirane škole sopnje učili i naučili svirati sopele desetke mladih otočanki i otočana.

– Shvaćajući da se, za razliku od sopnje sopila, poznavanje kanta po domaću danas u nas nažalost svelo na tek nekolicinu nas, prije nekoliko smo godina u okrilju Udruge odlučili pokrenuti program kojem je cilj bio očuvanje kanta. Ugroženost našeg kanta, zahvaljujući onome što činimo, danas je nešto manja no što je bila do pred koju godinu, iako smo još daleko od toga da možemo reći da je krčki kanat spašen od nestanka i zaborava. Školu kanta, formalno i službeno, pokrenuli smo 2020. godine shvativši da ćemo ga, unatoč njegovoj općepoznatoj vrijednosti i značaju, činjenici da je dvoglasje tijesnih intervala kao nematerijalno dobro svjetske baštine zaštićeno i od UNESCO-a, naposljetku izgubiti odlaskom posljednjega kantura. Uz moj i angažman predsjednika našeg sopačkog udruženja Iva Kosića te nekolicine najaktivnijih članova Udruge sopaca, u svibnju te godine desetak se prvih polaznika tog programa počelo okupljati u Korniću, u Etnokući gdje smo tada i formalno pokrenuli Školu kanta. Na naše veliko zadovoljstvo, program se i danas uspješno provodi pa se u Korniću otad redovito okuplja, druži i kanta petnaestak kantura i nekoliko kanturica, kaže Orlić.

U međuvremenu je pokrenuo i novu kantursku »ekspozituru« u Krasu, gdje živi i gdje je uspio kantu privući nekoliko danas već iznimno dobrih kanturica. Sve u svemu, bez pretjerivanja i uveličavanja, danas se slobodno može reći da – kad je domaći kanat i svirka sopela u pitanju – cijeli Krk pleše onako kako Marijan Orlić Senkić svira!

Osjećaj za sopelu

– Dimenzije sopila su standardizirane, tu nema mudrovanja. Dužine i širine instrumenta znaju se jednako kao što se znaju i pozicije škujica na prebiralnici. To jednostavno mora biti tako kako je. Ono što igra ulogu i na čemu sopila »prolazi ili pada« konusno je oblikovanje svake škujice zatvaranjem ili otvaranjem kojim se dobiva željena nota. Ručno širenje i oblikovanje tih rupa ključna je faza izrade sopile. Ono što je najzahtjevnije i što teško može napraviti onaj tko sam ne svira taj instrument fino je »štimanje« para koji čine vela i mala sopila. Njihovi se zvuci, odnosno tonovi moraju složiti. Što se rupica više širi, to se dobiva viši ton. Za to treba imati i uho, odnosno sluh, ali i preciznu i mirnu ruku. Ja bih rekao, treba imati osjećaj za sopelu. Bez toga, ona će ostati samo lijepo oblikovan komad drva. Svaka sopela sastoji se od nekoliko dijelova: krila, kako se naziva najdonji dio koji je ujedno i rezonator, prebiralnice po kojoj se prebire prstima, špuleta, kako se naziva gornji dio koji je povezan sa špiljicom, i na koncu je tu i pisak koji mora biti izrađen jednako vješto i precizno, kao i sam instrument. Napravite li ga koji milimetar predugog ili prekratkog, zvuk koji će iz sopele izaći neće se slagati s onim iz instrumenta s kojim je uparen, upućuje Marijan Orlić Senkić.