Nedavno je u Martinšćici na otoku Cresu otvoren Muzej Andrije Linardića, a prema izjavama mještana, radi se o prvom takvom događaju u mjestu od otvorenja Dopolavora, društvene prostorije uređene još u vrijeme talijanske uprave. Najzaslužniji za pokretanje Muzeja je Ivo Saganić, umirovljeni pomorski kapetan koji ni u penziji ne miruje – otkad se prije devet godina vratio na rodni otok, izdao je dvije knjige i otvorio dva muzeja.

Na početku razgovora, pitamo ga kako se uopće, nakon cijelog života na brodu, počeo baviti poviješću svoga kraja.

– Još dok sam plovio, skupljao sam dokumentaciju o svojoj obitelji kako bih djeci napravio rodoslovlje. Stalno me kopkalo, ki smo mi, otkuda smo prišlì. Polako sam uvidio da o mom rodnom kraju ima puno zanimljivih podataka i događanja, koji povezuju mnoge obitelji, te da bi bilo šteta da sve to blago ostane nezabilježeno. Iako mi je prvotni cilj bila izrada rodoslovlja svoje obitelji, debelo sam zaglibio u taj posao. Nakon više od 10 godina rada, nastala je monografija »Naši stari Vidovšćani« u kojoj su opisane životne priče 462 osobe iz 95 obitelji samo iz tog sela, jer sam odlučio pisati o svakom tko je živio u Vidovićima u posljednjih 150 godina i današnji naraštaj u njoj može naći 10 do 12 generacija svojih predaka. Nije to samo povijest tih obitelji, već povijest našega kraja, naših Vidovića koji su nedavno ostali bez zadnjeg autohtonog stanovnika, Đina Kučića-Gašpićevoga, komu sam posvetio posljednju knjigu.

Posebna vrijednost knjige je u tome što je pisana na dijalektu – po našu. Pa kako ću o svom nonu pisati na književnom hrvatskom jeziku, moj nono to neće razumet. Dijalekt je to koji se polako gubi, ni moja djeca ga ne govore, zato ova knjiga ima trajnu vrijednost. Sumještanin Ivo Saganić-Meštrov, koji je bolji od mene u dijalektu, sve je to pregledao i napravio prvu lekturu, a nakon toga je Bernardo Balon napravio završnu lekturu i akcentuaciju na čemu sam im jako zahvalan.

Materijal sam prikupljao metodom »oral history« kako su me naučili da se to zove. Intervjuirao sam ljude, otišao sam čak u Ameriku kako bih razgovarao s unucima naših iseljenika. Dan-danas sam povezan s tim ljudima. Rekao sam im da mogu biti ponosni što su Saganići i da svi Saganići na svijetu potječu isključivo s otoka Cresa.

Knjigu sam javnosti predstavio 10. srpnja 2016. i okupilo se oko 250 mještana i otočana. Osobno prisustvujem na skoro svim prezentacijama knjiga na otoku, ali veći broj okupljenih ljudi nisam vidio. Žao mi je što u tome nisam imao podršku lokalnih institucija, ali je zato projekt Europske unije SIMRA (Social Innovation in Marginalised Rural Areas) prepoznao moj rad te sam u dva navrata pred europskim znanstvenicima prezentirao svoj »Vidovići project« o socijalnim transformacijama u tom otočnom selu na vrhu brda iznad Martinšćice. Prvo u lipnju 2018. na univerzitetu u Padovi, a potom u studenome 2019. na James Hutton Institutu u Aberdeenu, i to kao jedini projekt iz Hrvatske. SIMRA je izdala moju knjigu u sažetom obliku i na engleskom jeziku, pod nazivom »Rural life revival«, a u prijevodu Bernarda Solisa. Prošle godine doveo sam delegaciju SIMRA-e u kojoj su bile dr. Tatiana Kluvankova i dr. Jirina Jirkova u Grad Cres na sastanak s dogradonačelnikom Marinom Gregorovićem i dr. Ugom Toićem kako bismo razgovarali o budućoj suradnji. Tom prilikom smo pregledali prostorije novoobnovljene palače Moise kao mjesta održavanja budućeg summita SIMRA-e.

Priča za film

Dakle, prepoznati ste kao povjesničar-amater?

– Budući da sam radio nešto novo u svom životu, pitao sam stručnije ljude od sebe radim li to dobro, napredujem li u pravom smjeru. Drago mi je što je moj rad priznao i podržao dr. Julijano Sokolić i na tome sam mu vrlo zahvalan.

Osim knjiga koje sam izdao, član sam Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj, a tri godine uzastopce aktivno sudjelujem na međunarodnom skupu Creski anali, na kojima sam održao izlaganja »Potrebe pisane povijesti jednog naselja«, »Pomorske veze creskih brodovlasnika s lukom Ancona tokom 18. stoljeća« i »Kamaldoljanski samostan iz XI. stoljeća u uvali Tiha«.

Muzej Andrije Linardića nije prvi muzejsko-izložbeni prostor koji ste uredili?

– U Vidovićima sam 2013. uredio jednu urušenu kućicu u centru sela gdje su moji noni pekli kruh, a otac kuhao rakiju. Nisam htio napraviti još jedan apartman ili kuću meni za uživanje, već sam uredio mali muzej u kojem sam izložio razne predmete vezane uz to selo.
Vidio sam da postoji veliki interes, posebice turista, za takvom kulturnom ponudom, pa sam odlučio u Martinšćici otvoriti muzej posvećen Andriji Linardiću, vizionaru, neukom seljaku koji se je još 1903. zadužio te iz Drezdena u Njemačkoj nabavio skupe kotlove i tako pokrenuo prvu parnu industrijsku proizvodnju eteričnoga ulja na otoku. Tri godine je nudio Europi svoje proizvode te doživljavao samo poniženja. Tek na austrijskoj izložbi u Londonu 1906. dobiva priznanje, prvu diplomu i kolajnu. Prvi je na svijetu još 1908. proizveo eterično ulje od smilja, magriža kako ga mi zovemo, a 1912. je u Martinšćici izgradio veliku zgradu destilerije i djelovao na tri kontinenta. Njegova životna priča materijal je za film o tome kako se strpljivim i upornim radom može uspjeti na otoku. Tri godine sam bezuspješno u tome tražio pomoć lokalnih institucija, pa sam u rujnu 2019. zajedno s grupom mještana osnovao udrugu Magriž. Uz pomoć mještana, malih donatora i simpatizera moje inicijative te uz podršku Primorsko-goranske županije, započeli smo šestomjesečnu obnovu derutnog skladišta, u što smo uložili 650 sati volonterskog rada. Otvorenje Muzeja Andrije Linardića, unatoč epidemiji, okupilo je veliki broj ljudi što je bila najveća pohvala našem radu. I tako je naše malo mjesto dobilo svoj muzej dok ga još mnogo veća mjesta od nas nemaju.

Dakle, otkad ste otišli u mirovinu 2012., nakon 47 godina na moru, stigli ste otvoriti dva muzeja i izdati dvije knjige. Više puta ste istaknuli da ste u mirovinu otišli kako biste pomogli svojoj supruzi u vođenju obiteljskog »biznisa« – iznajmljivanja apartmana.

– Kad sam došao doma, ja sam svojoj ženi Zorici rekao da sam sad ja prvi oficir, a ona kapetan, jer bolje vodi taj brod. Sa suprugom Zoricom već 20 godina uspješno vodim dva obiteljska objekta, jedan u Martinšćici, a drugi na Vidovićima i time nastavljamo obiteljsku tradiciju iznajmljivanja kuće u turizmu, tradiciju koji su moji roditelji Ana i Ivan započeli prije više od 70 godina.

Pomorstvo u genima

Iako ste posljednjih godina na otoku poznati po svom istraživanju povijesti, u duši ste pomorac, potomak pomorske obitelji.

– Meni su otac, brat i nono bili pomorci. U muzeju u Martinšćici izložio sam nonov permesso di viaggio iz 1901. godine, danas bi to bila pomorska knjižica. Naime, naši iseljenici kad su odlazili u Ameriku imali su papire, točne podatke o rođenju, što mnogi drugi narodi nisu imali. Drugi bi eventualno znali na prste pokazati koliko imaju godina. Moj otac je bio pomorac u doba kad se doma išlo samo kad je bila potreba, oženiti se, sagraditi kuću, pomoći nešto obitelji. Veći dio života plovio je na talijanskim brodovima, a za vrijeme Jugoslavije doživio je pravi šok kad su ga poslali kući na godišnji odmor – pa zar svake godine moram ići doma, pitao je.

Kao dijete pomorca s ocem ste proveli malo vremena? Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

– Meni su mama i tata iz Vidovića, ali živjeli smo u Martinšćici, u maloj kući na Pojani gdje smo rođeni moj stariji brat Feručo i ja. Tata je skoro cijeli život plovio. Za vrijeme Drugog svjetskog rata brod mu je torpediran pa se vratio na otok i kraj rata je tu dočekao. Radio je na pošti i u Narodnom odboru. Moja mama Ana, rodom iz Vidovića, imala je vizionarsko, za to doba izuzetno napredno mišljenje o važnosti edukacije, tako da je odlučila svoju djecu školovati izvan Martinšćice, iako je tu djelovala škola s oko 40 đaka i jednim učiteljem. Prvo je poslala mog starijeg brata na školovanje u Lošinj, a 1953. godine, kad sam ja bio za prvi razred, otputovali smo malim drvenim brodom u Cres mama, tata, ja, brat i koza. Uvijek tu kozu spominjem zato što se bez koze nije moglo, davala je svakodnevno par litara mlijeka. Na kraju školske godine svi smo se vraćali sada već putničkim brodom u Martinšćicu. U Cresu sam živio od 1953. do 1961. kod crkvice sv. Jurja u Crvenoj kući na broju 53. Svih osam godina smo mama i ja živjeli u Cresu, a tata je već 1954. opet otišao na brod. Oca sam malo viđao jer je on bio vječito na brodu, ali to je bilo tako. Stariji brat Feručo je već 1957. otišao svojim putem, završio i on na brodu te ostao u Americi.

Nakon osnovne škole u Cresu, školovanje ste nastavili u Lošinju?

– Kad sam 1961. završio osmogodišnju školu u Cresu, sav namještaj smo spakirali na kamion i otišli u Lošinj gdje smo živjeli iduće četiri godine. To što djeca danas mogu putovati svakodnevno autobusom u školu je veliko bogatstvo. Ja bih došao u Martinšćicu samo preko ljeta i stalno sam čeznuo za svojim rodnim selom i prijateljima koje sam tamo ostavio.

Višu pomorsku sam završio u Rijeci 1970. godine i iste godine sam upoznao djevojku koja mi je poslije postala suprugom, tako da smo već 50 godina zajedno. Te sam godine sam pronašao ukrcaj na strani brod, a prvi ugovor mi je trajao 11 mjeseci, ali sam na brodu ostao 18 mjeseci. Plovio sam na Pacifiku, daleko od Europe te 18 mjeseci biti na brodu nije bilo lako kad je pismo putovalo mjesec dana i za to vrijeme ne znaš više jesi li još s djevojkom, čeka li te ona ili ne. Onda doma nitko nije imao telefon.

S konja na tovara

Ali djevojka vas je čekala.

– Čekala me i dočekala. Oženili smo se tek tri godine kasnije jer sam bio 18 mjeseci na brodu pa još godinu dana u vojsci, najmanje smo bili zajedno. Dva mjeseca nakon vjenčanja ja sam opet otišao na more, s ugovorom na godinu dana. Takav je život pomorca. Prije su se žene udavale svjesne da će im muž rijetko biti kod kuće. Danas je ipak drugačije, ugovori su kraći.

Kažu da kruh pomoraca ima sedam kora. Kakve uspomene nosite sa svojih putovanja?

– Pomorački život je lijep, ali svašta doživiš, sve to utječe na tebe. Pretpostavljam da moja ljubav za poviješću potječe upravo od tih mojih čestih odsustava od kuće jer sam stalno mislio na svoj kraj.

Na moru sam proveo 47 godina. Već s 29 sam postao zapovjednik na novom brodu za prijevoz kontejnera njemačkog brodovlasnika i uglavnom sam bio na stranim brodovima. Godine 1978. sam se iz obiteljskih razloga odlučio vratiti bliže kući, pa sam sljedećih 20 godina proveo na remorkerima u riječkoj luci. S kontejneraša sam prešao na remorkere pa mi je mama rekla da sam skočio s konja na tovara. Ali svaki je posao častan i lijep. Na remorkeru sam puno brodova asistirao u lučkom privezu, a i spašavao ih po svakom nevremenu. Bilo je to 20 godina najljepšeg rada u mojoj struci, a budući da sam bio najiskusniji jer sam došao već kao zapovjednik, slali su me na najzahtjevnije zadatke. Između ostalog, sudjelovao sam u gradnji mosta kopno – Krk, četiri dana rukovodio spašavanjem na Galioli nasukanog broda Volgobalt 167, a bio sam i zapovjednik broda Ecomar, prvog broda u Riječkom akvatoriju zaduženog za ekologiju i razvoz nafte.

Afričke godine

Nakon toga ste se ponovo odlučili na promjenu?

– Ukazala mi se prilika i odlučio sam otići u Afriku gdje sam prvo radio na suplajerima, brodovima koji su opskrbljivali platforme. Otišao sam u Nigeriju s namjerom da ostanem tri godine, a na kraju sam tamo proveo 14 zanimljivih godina. Od toga sam 12 godina proveo na američkoj platformi tipa Lift boat ili Juck up barge. Bio sam uvijek na istom brodu koji je u tom razdoblju tri puta promijenio ime i dva vlasnika. Bio sam dva puta proglašen za kapetana godine. Jedini sam zapovjednik po kojeg su na brod iz Warrija poslali helikopter kad sam svibnja 2012. odlučio otići u penziju i organizirali mi veliku proslavu umirovljenja.

Nigerijska obala poznata je po gusarima i drugim opasnostima, a vi o tom razdoblju svog života pričate s nostalgijom.

– Dan-danas imam prijatelje koje sam stekao tamo, raznih boja kože. Znam ljude koji su došli poslom, a ostali živjeti u Africi. Obuzme te to podneblje, taj način rada i života. Postojale su razne opasnosti, ali naučiš se živjeti s tim. Znao sam biti jedini bijelac s 40 crnaca na brodu. Mene je posada s kojom sam radio strahovito poštovala. Skrivali su me kad sam bio u opasnosti zato što sam bijelac, a ja sam njih štitio na brodu od svih problema. Posada je osjetila, prepoznala da sam i ja došao iz kraja u kojem se teško živjelo, gdje je vladalo siromaštvo. Mogu otvoreno reći da sam bio jedini na brodu koji nije zaključavao svoja vrata, smatrao sam da moram biti svakome na raspolaganju u svakom trenutku. Par puta sam se prepao kad bih se probudio usred noći i u mraku ugledao samo bijele zube i oči. Sjećam se jedne zgode kad nas je kombi sumnjivo dugo u Port Harcourtu noću vozio do cilja pa su me članovi moje posade sakrili, pokrili dekom, jer smo prolazili dijelovima grada opasnima za bijelce. Kad smo plovili između nigerijskih luka, od Port Harcourta do Warrija i Lagosa, imali smo na brodu od 5 do 10 vojnika za zaštitu, ali to nije ništa značilo jer su i ti vojnici bili isti kao pirati. I jedni i drugi pucaju iz straha, a mi smo bili između njih. Za vrijeme plemenskih ratova Ijaw i Shekiri na brodu sam imao pripadnike i jednog i drugog plemena, ali na brodu nije bilo nereda. Međutim, kad je po njih došao brod da ih odveze na kopno, pazilo se da odvojeno preveze pripadnike različitih plemena. Unatoč svemu uvijek sam se radosno vraćao u Afriku jer sam tamo stekao puno prijatelja, a s druženjima smo i dalje nastavili. Dva puta sam bio s društvom s kojim sam radio u Nigeriji na jedrenju po Jadranu. Bilo ih je iz Amerike, Južne Afrike i Slovačke.

Facebook stranica

Nakon što ste prošli cijeli svijet, upoznali različite ljude i kulture, vratili ste se u svoju malu Martinšćicu.

– Mala je Martinšćica. Zimi nas u Martinšćici ima oko 120, a ljeti, sa svim turistima, tu bude i do 4.000 ljudi. U mirovini ne mirujem. Uz sve ostalo o čemu smo razgovarali, obnovio sam djedovu kuću na Vidovićima i stavio je u funkciju iznajmljivanja, nakon 60 godina očistio sam zapušteni djedov maslinik i time spasio 50 starih maslina. Posadio sam i dva nova maslinika. Kada sam došao kući 2012. godine, nisam imao ni jednog stabla masline, a sada ih imam 75 od kojih sam samo lani dobio oko 500 kg maslina.

S četiri sumještana očistio sam stari i zapušteni put za selo Vidovići po kojem se nakon toga svake godine vozi biciklistička utrka »4 otoka«. Svake godine krajem svibnja organiziram i vodim čišćenje lokalne ceste Martinšćica – Vidovići. U više navrata tražio sam od grada Cresa i Turističke zajednice da se očiste i drugi lokalni putovi prema Lubenicama, Grmovu, kao i druge šetnice u blizini, ali nisam dobio odgovora. Na moj zahtjev je konačno selo Vidovići dobilo svoj putokaz na glavnoj cesti i ploču s nazivom pred selom, a do tada su turisti koji su rezervirali smještaj lutali tražeći naselje.

Nabrajanje vaših aktivnosti može ići u nedogled, ali kako se opuštate, čime se bavite u slobodno vrijeme?

– Istražujem lokalnu povijest. To me doista najviše opušta. Preko dana radim kućne poslove, a kad sunce padne, sjednem za kompjutor, istražujem i pišem. Vodim i Facebook stranicu »Zavičajna zbirka Martinšćice« kroz koju promoviram kulturu i baštinu našeg mjesta. Televizor nisam upalio od lipnja. Zimi pogledam vijesti, ali imam brdo dokumentacije koju trebam proučiti. Još ima jako puno materijala po arhivima i kad bih bar mogao potaknuti cresku mladost, mlade znanstvenike da prošvrljaju po tim dokumentima u Državnom arhivu u Rijeci kojih su pune kutije, a još nisu pregledani. Iz takvih arhiva planiram ispisati povijest Martinšćice, a »zanat« sam naučio upravo radeći na prvoj knjizi. Mogu reći da sam polovinu te povijesti Martinšćice već napisao.

Pucnjava i odbjegla posada

Još jedna dogodovština mi pada na pamet. Moj prvi časnik, Tarsdy se zvao (Thursday = Četvrtak na engleskom, djeca u Nigeriji imena često dobivaju pa danima u tjednu, op.a.) ispričao mi se što mora preko noći napustiti brod i otići do svog sela jer su se zaratili sa susjedima. Ujutro se vratio kao da se ništa nije dogodilo, doduše bile su vidljive posljedice tučnjave.

Drugom prigodom u Warriju smo upali u pucnjavu i sva posada mi je pobjegla. Na usidrenom brodu smo ostali samo ja, upravitelj stroja Dodo koji je bio s Grobnika i jedan crnac koji nije bio iz toga grada i koji je samo plakao i govorio “Samo nas bog može spasiti”. Pobjegao je i vojnik koji nas je trebao čuvati. Bili smo na sidru u luci, točnije u rijeci Warri, 10 sati vožnje do mora, nismo mogli nigdje otići, samo smo promatrali dalekozorom što se događa na obali. Ujutro se sva posada vratila kanuima. To je bila jedna od delikatnijih situacija. Bilo je još sličnih situacija, ali je to dio svakodnevice života i rada u Nigeriji.

Novi list prozor u svijet

Dok sam bio u Pomorskoj školi, redovito sam kupovao Novi list i kad bih vidio da piše nešto o mom mjestu, čudio sam se: »Pa ča oni znaju za našu Martinšćicu!?« Smatrao sam da je to malo selo negdje na kraju svijeta. Zato mi je drago što će i ova moja priča izaći u novinama jer će tako doći do brojnih pomoraca s kojima sam radio i više nismo u kontaktu, a čitatelji su Novog lista.