Povijest barkarijola otoka Raba je duga, a početci te povijesti možda su povezani s početcima turizma na otoku, a tome je više od 130 godina. No, moguće je ta povijest počela još i ranije dok su otok pohodili rijetki putnici namjernici koje je trebalo brodom na vesla i jedra nekuda nedaleko prevesti.

Današnji barkarijoli, a možda ih je tridesetak, većinom su privezani u gradskoj luci, par njih na Prvoj Padovi, par na Trećoj kod autokampa, poneki na Škveru s odredištem Frkanj, možda je jedan u Supetarskoj Dragi, poneki u Loparu i poneki u Suhoj Punti.

Posao im je uvijek isti: dočekati i prevesti gosta, putnika, svakoga koji želi ili treba negdje nedaleko preko mora, bilo na odredište na Rabu ili do Paga, Luna.

Barkarijoli su, kako je jednom sažeo jedan od njih »neizostavna karika koju gost na Rabu očekuje«. Od njih se više ne čuje pitanje ili poziv, »Barke fahren« ili »Bitteschön, barke fahren«, kako je davno, 1974. godine, u poznatoj mikovskoj pjesmi pjevala Beti Jurković, a nije to ni potrebno, jer turisti sami prilaze i pitaju o prijevozu, i jer je na brodu svakog barkarijola jasno istaknuto da je riječ o taxiju.

Velika konkurencija

Još ima barkarijola s drvenim brodom, ali već i među njima počinju prevladavati plastični brodovi, jeftiniji i lakši za održavanje. U gomili ponude u rapskoj luci, brodovi barkarijola su prepoznatljivi po natpisu Taxi, i po tome što su uvijek na istim mjestima, privezani kod nekadašnjeg hotela Istra i nedaleko Trga Municipium Arba.

Već ujutro na stanici kod Istre upoznali smo jednog od starijih rapskih barkarijola – Šima Keka, kojemu je i otac bio barkarijol, dok se on tim sezonskim poslom počeo baviti od kada je otišao u ugostiteljsku mirovinu.

Uz rivu, i njegov neveliki drveni brod, privezani su, jedan iza drugoga, brodovi još nekolicine njegovih kolega, kaže nam, također uglavnom umirovljenih ugostitelja. Dalje na rivi nakon neprekidnog niza većih i manjih izletničkih brodova i onih za rentanje, druga je gradska stanica barkarijola, i tamo ih je ovog ljeta desetak.

– Barkarijol sam sedam godina, od kada sam umirovljenik. Ova godina je bolja nego prethodna, ali više nije kao prije, a i gosti su slabije platežne moći. Velika je konkurencija – ima nas barkarijola, onda drugih velikih izletničkih brodova koji voze na Lošinj, Pag, oko otoka, veliko je i rentanje glisera.

Iz godine u godinu je sve više nautike, a čini mi se da je među njima dosta onih sa slabim poznavanjem mora i ponašanja na moru. Dolazim raditi po potrebi i tu sam u 8 sati, jer u godinama sam i bilo bi mi previše.

Vozim ljude na plaže i nazad, eventualno ponekad na cijeli dan na Pag, Lun ili u Gonar. Novac nije prioritet i posebna motivacija, nego uvijek treba dati sebe da Rab napreduje, govoriti ljudima o našem otoku.

Barkarijol mora biti uslužan i ljubazan, komunikativan, poznavati jezike, upoznavati ljude sa svojim otokom, predstavljati svoj otok – ukratko, profesionalno raditi svoj posao. Barkarijoli su naša stara tradicija i treba je održavati, a ipak ju se pomalo zapostavlja, iznio je svoj barkarijolski pogled Keko, s vremena na vrijeme zastajući kako bi ljubazno odgovorio na pitanja turista.

Barkarijola odavno nema na Punpureli, koju Rabljani pamte kao njihovu staru stanicu s koje su u par minuta, u starini i s tek stotinjak zaveslaja, prevozili u grad Rab. Današnji barkarijoli kažu da ljudi svejedno dolaze na Punpurelu pa odatle zamašu barkarijolu na suprotnoj strani luke ili onome na Prvoj Padovi, i tako začas dobiju prijevoz kojim izbjegnu 20-ak minuta hoda do staroga grada.

Pristojni i zabavni

To potvrđuje i Nikola Gulić, barkarijol od 2007. godine, koji je naš sugovornik bio na barkarijolskoj stanici na Prvoj Padovi.

– Kako je bit barkarijol? Dobro je, lipo je, ali i teško jer se radi po cijeli dan. Specifičnost Raba je da ima puno uvala u koje se ljudi idu kupati, malo izdvojeni od drugih. Vozimo svuda, iz grada, iz hotela, oko otoka po cijeli dan, vozimo ljude na plaže, u uvale pa ih popodne vraćamo natrag, vozimo i na Pag.

Ova je godina malo bolja nego prošla, predsezona je isto bila solidana, a nadamo se da će i posezona biti u redu. Ja sam zadovoljan. Plovidba do Paga, do Luna u jednom smjeru košta 300 kuna za četiri osobe, a ako je više osoba, onda nešto više, dok najkraća relacija, od rive na Prvoj Padovi do grada stoji 10 kuna.

Obično se misli da je to lagani posao, ali baš i nije. Treba cijeli dan bit na suncu i moru, nekad i više od 12 sati. Ja sam prvi barkarijol iz moje obitelji, a i iz moje generacije. Zimi sam u Češkoj sa suprugom i djecom, blizancima, koji su još male bebe.

Moja je supruga iz Češke, a upoznali smo se ovdje na mojoj barki dok sam vozio kao barkarijol. Bili su ovdje na godišnjem odmoru i tako je počelo. Četiri godine smo već skupa, a prije dvije godine smo se oženili, dobili blizance.

Ovdje ljeti radim kao barkarijol, a supruga i djeca dođu ovamo na godišnji. Na početku tamo nisam radio jer je supruzi bilo teško uz blizance, ali kad smo se uhodali, pomalo sam počeo i tamo raditi, predstavio se barkarijol Gulić.

A na pitanje kakav treba biti barkarijol odgovorio je slično kao ostali:

– Važno je da govori strane jezike, da bude dobre volje, uvijek ljubazan, pristojan. S gostima treba biti zabavan, uvijek im nešto novo pokazati, objasniti što pitaju o Rabu.

Redovita linija

Jedna od najboljih ideja u smislu priloga sadržajnosti i kvaliteti turističke ponude otoka Raba, ali i života na otoku – koja je upravo svakome po volji – svakako je Rab Line, prošlog ljeta uvedena redovita brodska linija koja sa sedam dnevnih linija ljeti povezuje Barbat i Banjol s gradom Rabom.

Linija je pokrenuta na inicijativu Grada Raba, i toga odgovornog posla prihvatio se cijenjeni i poznati brodograditelj Denis Brnabić. U zahtjevnom poslu brodograditelja Brnabić je od početka, već niz godina, zajedno sa suprugom Marinom, i postigli su rezultate vrijedne divljenja.

A redovita linija Rab Line kroz Barbatski kanal zapravo je svojevrsni povratak na dobro staro, pa i određeni povratak otočana moru, iako je to čudno i reći.

Odlična je to obnova onoga što su stari Barbaćani činili desetljećima prije redovitom linijom, brodom Barbat i više drugih brodova prije i poslije njega, u vrijeme dok još gotovo nije bilo auta na otoku i dok su barbatska i poneka banjolska djeca u školu u grad Rab putovala brodom.

– Počeo sam raditi kao kooperant brodograditelja Zdravka Pičuljana, a poslije nekog vremena sam otkupio njegove modele, kalupe i počeo proizvodnju. Sad na temelju toga broda radim nove modele.

Do sada smo proizveli dva modela, jedan je veći, više radni brod, za prijevoz putnika i ribarstvo, a drugi je tradicionalna gajetica. Onaj veći je Sampa 740, a drugi smo nazvali Sampa 6. Sad modeliram novi model – Sampa 8, i bit će možda gotov krajem ove godine.

A brod »Bora«, koji prevozi putnike kroz Barbatski kanal kupili smo u Italiji: bila je to jahta koju sam u potpunosti modificirao za prijevoz putnika, predstavio se ukratko Brnabić.

Po struci je brodski mehaničar, ali je uz posao u brodogradnji položio još majstorski ispit za brodograditelja u drvu, metalu i plastici. Tako je odavno već i brodski mehaničar i majstor brodograditelj.

Sezonci ili penzioneri

Rab Line nema nikakve veze s tradicionalnim barkarijolima, ali Denis Brnabić je barkarijol bio godinama prije. Stoga je naš sugovornik i o toj rapskoj tradiciji. Pitamo ga o iskustvu rada kao barkarijola, a onda i kako je došlo do ideje o redovitoj liniji Barbat – Rab – Barbat. I naravno razgovarali smo malo po domaći, pa malo na standardu.

– Grad Rab je zamislio vratiti brodsku liniju koja je nekad postojala. Željeli su tako rasteretiti promet, i raspisali su natječaj. Mi smo se javili i dobili taj posao. Počeli smo 1. kolovoza prošle godine i linija je odmah dobro prihvaćena.

Od 2006. godine sam uz brodogradnju, kojom sam se bavio po zimi, ljeti vozio taxi boat, dakle radio sam kao barkarijol i to 15 godina. Mi doma nikad nismo imali svoj kaić, ni otac, ni ded u Banjolu.

A prvi naš kaić bila je jedna batana koju smo načinili u garaži, i to je bil neki naš početak. Posle toga san renoviral neki kaić, a 2006. smo kupili brodić i opremili ga za vožnju turista. Tako san 15 godina bil barkarijol.

Većinom san bil u gradu ili kod hotela Padova i u autokampu na Trećoj Padovi. Bilo je to dobro, to je lipi posal. Dok radiš ko barkarijol, većinom ti se vraćaju ljudi koje voziš nekamo na celi dan, na izlete, vraćaju se i dogodine. Barkarijoli voze cjelodnevno, i većina ih tako i radi, jer drukčije ne može.

Naši barkarijoli su svi sezonski obrtnici ili penzioneri, većinom nekadašnji ugostiteljski radnici, i svi rade sa svojim brodovima i sami za sebe, ukratko je to svoje iskustvo opisao Brnabić izdvajajući da je Rab Line nešto drugo.

Tu liniju su supružnici Brnabić organizirali upravo odlično: brod Bora, koji nosi ime njihovog sina – Franko, registriran je za 12 putnika, a kada se dogodi da svi putnici ne stanu, njihov drugi brod za čas dolazi po njih.

– Već znamo na kojim linijama ljudi u većem broju idu u grad, i kad su u povratku – tako da naši brodovi voze jedan za drugim. Karta je 20 kuna, relativno povoljna, a Grad Rab i Turistička zajednica Grada Raba subvencioniraju razliku. Ljeti imamo tri linije ujutro i četiri popodne.

Prva kreće u 8 sati od vele rive na Kaštelu u Barbatu, a zadnja iz Raba u pola noći. Rab Line s ljetnom varijantom rasporeda vožnje, sa sedam linija dnevno, počinje 15. lipnja i završava 15. rujna, a u ostatku godine vozi jedanput tjedno, nedjeljom s polaskom iz Kaštela, i povratkom u podne iz grada.

Prošle godine kada smo počeli, krenulo je baš dobro, i tako se i nastavilo. Interes je dobar, ljudima se to sviđa, zadovoljni su. Ne treba im parking u gradu, relativno je povoljno, linije su redovite i točne, vožnja traje 35 minuta.

Zna se kad je brod na kojoj stanici, rivi. Stanica je pet: u Barbatu – Kaštel, hotel Barbat, pa Barbat 1 kod kafića Gabi, zatim kod restorana Banjol u Banjolu i Grad Rab. Zaposlili smo dva studenta, domaće dečke koji su odrasli na moru i uz more, koji rade svaki svoju smjenu, opisali su supružnici Brnabić.

Mukelaj i crvena marama

Najpoznatiji rapski barkarijol, bar među Rabljanima, i danas je ostao pokojni Mukelaj, Petar Matušan, došljacima na otok prepoznatljiv po crvenoj marami oko vrata, karanfilu za uhom i svome drvenom brodu kojega bi uvijek okitio zelenilom i cvijećem.

Prvo je, prije više desetljeća, ljude prevozio na jedra i vesla, kasnije i na motor, a tako su otprilike napredovali i drugi tadašnji barkarijoli. Po cijele dane i cijela ljeta prevozili su preko Punpurele do grada Raba, do bližih i daljih plaža i uvala, gostionica i restorana uz more.

Naši sugovornici o barkarijolima otoka Raba upućuju da je ponekad barkarijolstvo i obiteljska tradicija, pa je tako Mukelaja naslijedio njegov sin, a odavno i unuk.

Pametan način za upoznati grad

Svoju svrhu Rab Line dobro opisuje kratkom porukom ispisanom na brodu Franko: Smart way to visit the town. Ta linija nije baš nikakva konkurencija barkarijolima, već je jednostavno potreba, tradicija koja ponovo živi, i to uspješno, i zaista atraktivna karika u organiziranoj turističkoj ponudi otoka.

Tom su linijom zadovoljni baš svi, i turisti i domaći ljudi. Za svakoga je ta 35-minutna vožnja uvijek ponovo doživljaj, a za malo starije Rabljane i vrijeme sjećanja i promatranja kako se silno otok promijenio i mijenja.

Kuće, kuće, kuće, apartmani uokvireni nekom novom arhitekturom, brodovi, brodovi, brodovi, pa i marine u kanalu, u kojem bi se ljudi trebali bezbrižno kupati…

I mnogim domaćima se sigurno roje misli ne samo o postignutom dobru, nego i o tome dokle će izgradnja ići, i tko to planira, dokle će se betonirati i more, o održivom turizmu – jer živjeti na ovom lijepom otoku i od njega trebaju i oni koji će doći poslije današnjih generacija.