Ponekad mi bude teško. Uza sve što znam kako nas je napustio samo u materijalnom, ovozemaljskom smislu i što znam da bdije nad svakim našim korakom, nad svakom našom obiteljskom i poslovnom odlukom – zna mi baš jako nedostajati. Ali tada, kad bih oko sebe širila neke možda i teške, opterećujuće misli, naprosto se mičem. Povučem se na neko vrijeme u osamu, a tada kao da mi Franjo kaže – obitelj je ljubav, veseli se, budi s njima, daj im snage pa će snage dati i oni tebi. I onda se vratim, vidim sve to naše bogatstvo, svu tu našu divnu djecu koja tako brzo rastu i postaju ljudi pa opet postanem sretna.

Koliko god da smo svi mi ponaosob istinski jedinstvene pojave u univerzumu, Katarina Toljanić je ipak silno drukčija od svih nas. Majka jedne od najuzornijih hrvatskih obitelji, one koja je podigla dvanaestero djece. A sad već i Beatu, silno simpatičnu unučicu koja će 1. listopada zaokružiti prvu godinu života, kao i još jedno dijete s obzirom da je najstarija kći Kate, odnedavno diplomirana pravnica, opet u »blaženom stanju« pa će u veljači još jednom postati baka. Ali i udovica.

U dobi kad su ona i prerano, lani u svibnju, preminuli suprug Franjo trebali u nešto lakšem ritmu uživati u plodovima svog nesvakidašnjeg roditeljstva. Neka je viša sila htjela drukčije, Franjo je na žalost lani morao okončati svoje ovozemaljsko poslanje.

Ima li uistinu života nakon smrti? Čak i oni koji su u cijelosti uronjeni u vjeru znaju si postaviti to vječno pitanje. Za mnoge bez odgovora. Za Katarinu i Franju te njihovu najširu obitelj znamo oduvijek – oni istinski vjeruju u ponovno sjedinjenje u Bogu.

A mi ih znamo dugo, jako dugo. Sve tamo od vremena nastanka Gospoje, jedog od najsnažnijih brendova vina žlahtine, prvih restorana, pjenušaca za koje su dobivali nagrade na recentnim međunarodnim vinskim sajmovima, izgradnje vinotela, rođenja i krštenja 12. djeteta, male Luce kojoj su danas tri i pol godine…

Foto V. Karuza

Sve do kobnog tjedna u svibnju kad smo s Franjom u njihovoj riječkoj kušaonici razgovarali o smjerovima daljnjeg razvoja, pa i u kontekstu problema koje je donio koronavirus. Jer koliko god da su Franjo i njegove dvije sestre Marija i Ankica, kao zajednički vlasnici tvrtke Gospoja, i do tada bili investirali i postigli koliko većina od nas ne može i u nekoliko života, u razgovoru s Franjom uvijek se imalo dojam kao da je permanentno na nekom novom početku. Konkretno, Franjo je još 2019. godine pokrenuo izgradnju pršutane, a na za to pogodnom mjestu u središtu otoka Krka planirao je i osnivanje farme. Nevjerojatno, nepresušno vrelo ideja, čovjek na atomski pogon. Ali, netko je gore odredio kad je kraj.

Franjin projekt

l dok se opet pitamo – ima li života nakon smrti, nasmijan u njihovom pogonu smještenom na samom ulasku u Vrbnik, točnije na spoju mitskog Vrbničkog polja i ceste koja se spušta prema znamenitom gradu »nad morem«, dočekuje nas Anton Brusić. Najstariji od dvadesetdvoje djece koliko ih zajedno imaju Katarina, Marija i Ankica, tri silno jake žene ugledne Gospoje.

Foto V. Karuza

Anton je enolog s diplomom zagrebačkog Agronomskog fakulteta koji je uz i danas glavnog enologa Mladena Toljanića, supruga Franjine sestre Marije, najodgovorniji za kvalitetu njihovog vina. Anton i njegova braća i sestre, kao i mama Ankica, su također rano ostali bez oca i supruga Ivice, tako da je i toj obitelji borba sa svakodnevicom postala – navika.

– Mladen je glavni, no nesebično mi pomaže. Kao što je to činio i Franjo u savladavanju tajni stvaranja najbolje žlahtine. Nije nam dakako bilo lako kad je Franjo otišao, no dobro nam je bilo i u takvoj situaciji poznato što činiti. Raditi. Jer rad, svakodnevni, potpuno predani rad, jedan je od naših najvažnijih svakodnevnih pokretača, pojašnjava nam s mladenačkim žarom, ali i s jako ozbiljnim i odgovornim mislima Anton.

Foto Vedran Karuza

I ne samo da je uspješan na enološkom planu, Anton se vrlo brzo iskristalizirao i kao glavni organizator, možda bismo čak mogli reći i reformator organizacije poslovanja Gospoje.

– Vidite, u studenom, za Martinje, otvaramo naš novi, 20 milijuna kuna vrijedan objekt. Riječ je o pršutani kapaciteta do devet tisuća pršuta godišnje, ali i objektu u kojem je velika sala za vjenčanja, kao i prostori u kojima će za početak biti kušaonica vina i pršuta, kasnije vjerojatno i manji restoran. Projekt je to koji je pokrenuo Franjo, a eto, iako u većini mladi i neiskusni, mi smo ga ovih dana dovršili, naglašava Anton, dok nas ponosno vodi u obilazak nove vrijednosti Gospoje. Iako smo dakako bili upoznati s podosta detalja tog projekta, još u vrijeme njegovog nastanka, nismo se mogli načuditi učinjenom. Riječ je o prostoru od 1800 četvornih metara što je razvijan u suradnji s eminentnim znanstvenicima sa zagrebačkih fakulteta, kao i kroz instrukcije i dobivanje osobnog uvida u rad sličnih objekata u Španjolskoj i Italiji, a koji će razvoju Vrbnika, ali i Krka u cjelini dati posebnu, novu vrijednost i energiju.

– Strogo se držimo svega što smo si postavili za cilj kad je Gospoja nastala, kad smo i kao uvijek kasnije imali pouzdanje i u Boga. Držimo se vinarstva i vinogradarstva kao temeljene proizvodnje na koju se nadovezuju turizam i ugostiteljstvo. Nastavit ćemo razvijati i unapređivati poljoprivredni dio našeg poslovanja, ali nikad se nećemo povesti za nekim od pomodnih trendova na tržištu, investirati u djelatnosti koje nisu u skladu s našim temeljnim vrijednostima, poručile su nam u glas Katarina, Marija i Ankica.

S njima se dakako slažu i djeca koje je za našeg druženja bilo po prilici polovica. Ostali su bili u školi, no kako su nam se pridružili i Kate, te Beata, kao i Antonova supruga Izabela s kćerkicom Julijom, pa i još neke od budućih nevjesta, i nas je na okupu bilo dvadesetak.

Optimalna sezona

No, da nastavimo s ozbiljnom organizacijom poslovanja koju je uz odobravanje svih triju obitelji osmislio Anton. U sektoru ugostiteljstva i hotelijerstva liderska je uloga dodijeljena Josipu Gavljaku, suprugu najstarje kćeri Kate, i to ne u nekom »protokolarnom« procesu, nego zbog činjenice da je u Vinotelu Gospoja itekako »iskovao« ugostiteljski zanat. Treći krak priče ide u distribuciju i organizaciju prodaje, ali i skrb o naplati. Nju pak vodi Ivan Toljanić, sin Marije i Mladena. I četvrta u toj novoj upravljačkoj strukturi je Ljubica Toljanić koja je na FMTU Opatija stekla formalna znanja za upravljanje turističkim dijelom poslovanja, točnije ona je zadužena za welness. Svakako, ne smije se zaboraviti ni na financijsko-knjigovodstveni dio poslovanja koje niz godina vodi Josipa, najstarija kći Mladena i Marije.

– Franjo je silno mnogo radio. Sve je procese u najvećoj mjeri sam vodio. Nemoguća je to bila misija za jednog čovjeka, no on je bio ta nevjerojatna snaga koja je mogla sama. Mi nismo takvi, ne vodimo se takvim razmišljanjem u poslovanju, već želimo disperzirati pojedina područja rada onima koji su za to danas najspremniji. Svakako, s obzirom da smo i najstariji, da smo od svih nas upravo mi radno aktivni, kroz neko vrijeme to će biti ovako složeno. Kako budu rasli i obrazovali se ostali, naravno da ćemo ih s veseljem uključiti u sve naše poslove, pa tako i one koji tek dolaze, a uglavnom su u vezi s tehnologijom proizvodnje pršuta i mesnih prerađevina, ali i primjerice Anu Toljanić koja studira grafički dizajn i zadužena je za kompletno grafičko rješenje Gospoje, njezinu ambalažu, etikete, reklame…- pojašnjava nam Anton.

Kod kojeg se mogla osjetiti i nervoza zbog predugog zadržavanja u zajedničkim prostorijama. Jer njegov su prostor rada i najvećeg veselja, dakako uz obitelj koja odmah iza Božića također postaje bogatija za još jedno dijete, vinograd i vinarija.

– Sezona je bila baš optimalna. Bez suše, s padalinama u idealno posloženim intervalima. Nje došlo ni do preranog sazrijevanja kao kad smo znali krenuti s berbom čak i zadnjih dana kolovoza. Sve je spremno, u berbu krećemo, bude li lijepo vrijeme, odmah na početku druge polovice rujna, veselo nam pojašnjava Anton.

Gospoja je inače jedan od najozbiljnijih i najvećih proizvođača vina u Vrbniku, pa tako i u Primorsko-goranskoj županiji. Sami obrađuju 10 hektara vinograda, njihovi kooperanti grožđe uzgajaju na još 30 hektara, tako da je jasno kolika je snaga Gospoje. Ukupno, prosječno dakako jer sezone variraju, proizvode oko 400 tisuća litara vrlo cijenjene žlahtine. Većina se buteljira, no dosta ide i u popularne boxove kao što se nemala količina troši kroz vlastiti ugostiteljsko-hotelski lanac.

Foto Vedran Karuza

Neuništiva snaga

Kažemo – znamo ih godinama. Ali čak i nama koji smo se s njima družili djeluje nevjerojatno kolikom se brzinom transformiraju. Završavaju škole, mijenjaju fizionomije, od djece postaju majke i očevi. Gledajući ih i slušajući ne možemo se ne zapitati zbog čega je krilatica po kojoj su djeca naše najveće bogatstvo doživjela silnu, zastrašujuću inflaciju. Toliku da su obitelji s mnogo djece postale čuđenje u svijetu.

– Znam da je Franjo jako ponosan i da sve ovo što radimo pomno nadgleda. Otišao je, ali nije nestao. Kao što nije nestalo ni ono što nam je ostavio. Ne samo da nije nestalo, vidite da se svakim danom sve više razvija. Nije lako ni meni, baš kao ni ovom mojem malom anđelu Luci koja ovako sićušna ne može pojmiti da njezinog tate nema ovdje, s nama. Ali, svi smo mi tu onoliko koliko nam je dano. I baš zato, baš zato što nastavljaju tamo gdje mi stanemo, silno sam ponosna kad vidim kako život kroz našu djecu, sad već i unučice, neprestano nastavlja svoj nezaustavljivi put. Sretna sam, pa pogledajte ih – ima li, može li biti veće sreće, rekla je prigodom zaključivanja našeg posjeta i inspirirajućeg razgovora Katarina Toljanić.

Ima li dakle života nakon smrti? Ima! Itekako ima. Već i nekoliko novinarskih sati s obiteljima Toljanić i Brusić pokazale su da je snaga tih obitelji neuništiva. Lanjski je svibanj bio šokantan. Jer kako nazvati do šokom bolno nagli odlazak voljene, snažne osobe, čovjeka koji je poput lokomotive stalno unapređivao kako Gospoju, tako i Vrbnik pa i čitav Krk. Ali, ne samo vjerski, nego baš ovozemaljski Franjo istinski živi i nakon smrti. Malo je možda neobično, malo je možda i metafizički, ali dok sjedite i razgovarate s tom velikom obitelji, dok ih slušate ili naprosto samo promatrate, nevjerojatna moć zajedništva je sveprisutna. I onda, kad se silno bojite što će nam reći popis stanovništva, koje će poražavajuće brojke isporučiti, kad slušate vijesti kako je svake godine sve manje i manje prvašića, kako u svega nekoliko godina nestaje na tisuće i tisuće učenika, kako smo sve stariji, nemoćniji, kako… Kako na sreću imamo Gospoju. I tri obitelji okupljene u zajednički cilj. Franjo je stvarao, oni nastavljaju. Život je neuništiva materija. Koliko god da nam se čini kako ga nekad smrt brutalno zaustavlja.

– Da, zna mi biti teško. Ali kratko traje. Kad se osvrnem oko sebe i vidim djecu, postoji samo jedno – beskrajni razlog za sreću, zaključila je Katarina, snažna, ponosna, naprosto ugodna i lijepa žena koja je itekako mnogo toga učinila da život nikad i ništa ne može zaustaviti.

Prigrlili obitelj iz Nigerije

Posao unutar sustava Gospoja u špici sezone – bilo turističke, bilo vinarske – pronalazi i do 80 radnika. Riječ je tu često i o sezoncima, ali velik je broj ljudi i u stalnom radnom odnosu. A jedan od njih je i Nigerijac Michael Ukpali.

Foto Vedran Karuza

– Do Vrbnika sam stigao prije nekoliko godina uz pomoć prijatelja. Vrlo sam se brzo uklopio i počeo raditi, da bi moju veliku želju za dolaskom supruge i dvoje djece pomogli i svi ovi divni ljudi. Sad smo svi zajedno u Vrbniku, jako nam je lijepo i dobro, imam posao, ma predivno, rekao nam je vidno zadovoljni Michael.

Jedno od naše djece, kćerka Marija otišla je u misiju u Zambiju. Vodi ju naš svećenik vlč. Boris Dabo tako da se lakše snalazi. S obzirom da internet jako dobro radi, često smo s njom u kontaktu. Velika je tuga život u Africi. Iako ne bi moralo biti tako jer u nemalom dijelu tog kontinenta klima je čak i pogodnija za proizvodnju hrane nego što je to kod nas, ali ne ide. Drago nam je stoga da smo pomogli Michaelu oko zaposlenja i dovođenja obitelji u Vrbnik. Ovdje mogu živjeti životom dostojnim čovjeka. S druge strane, kad čujem nezadovoljnike oko nas, uvijek pomislim – ne znaju koliko im je dobro, poručila nam je Katarina.