Inicijativa predstavnika istarskih gradova i općina kojoj se sad priključio i Grad Krk, što ide za ukazivanjem na sveprisutnost bespravne gradnje, a još više i na zabrinjavajuću razinu neučinkovitosti i indolentnosti nadležnih inspekcijskih tijela u njenom suzbijanju, pažnje je vrijedan potez predstavnika lokalnih samouprava.

Istovremeno, ta je inicijativa Istrana i s njima sad povezanih otočana ujedno i žalostan pokazatelj njihova zajedničkog, na stvarnosti utemeljenog osjećaja bespomoćnosti.

Kako drukčije predstaviti takve poteze čelnika gradova i općina suočenih s visokim zidom ignoriranja i omalovažavanja od onih koji bi, sukladno povjerenim im javnim zadaćama, trebali biti njihova produžena ruka u nastojanjima zaštite prostornih resursa od samovolje pojedinaca i devastacija koje čine sve beskrupulozniji graditelji bespravnih objekata?

A njih, shvatit će svatko tko se prošeta okolicom jadranskih mjesta i gradova, načičkanih u svakom šumarku Istre, Primorja, otoka i Dalmacije, na svakoj livadi i u skrovitijoj obalnoj uvali, svakog dana ima sve više.

Razmjeri bespovratnog uništavanja i naružnjivanja prostora, sad već doslovnog silovanja poljoprivrednog i šumskog zemljišta daleko od zona gradnje, čak i pomorskog dobra (o potrebi čije se zaštite posljednjih tjedana intenzivno raspravlja), iz dana u dan postaju sve veći i nepopravljiviji.

Opravdanost poteza izvršne vlasti otočnog grada čiji su se predstavnici među prvima s ove strane Učke priključili nastojanjima s pravom tom problematikom »napaljenih« Istrijana, na krčkom bi se primjeru najbolje mogla objasniti slučajem Picika – zone u susjedstvu trajektnog pristaništa Valbiska u kojoj već desetljećima caruje bespravna izgradnja šumskih kućeraka, nelegalno kampiranje u ondje postavljenim mobilnim kućicama, stambenim kontejnerima i limenim izbama.

Godine i godine prijavljivanja građevinskoj inspekciji raširene prakse nelegalne gradnje i stanovanja u ondje izraslome pravom malom, komunalno potpuno neopremljenom gradu ilegalnih vikendaša, do sad je rezultiralo tek pokojom, uglavnom za medijske potrebe upriličenom »akcijom« Državnog inspektorata, posjete čijih službenika, gledajući rezultate na terenu, Piciku nisu donijele baš ništa.

Pred koju godinu izvještavali smo o potezu tadašnjeg krčkog gradonačelnikova zamjenika Čedomira Milera koji je, zadavši si zadatak rješavanja »problema Picik«, za gradnju nadležnim službama Državnog inspektorata iz mjeseca u mjesec slao požurnice.

Svojom naivnom upornošću on ih je nastojao prisiliti na postupanje po prethodno im iz krčke Gradske uprave upućenim prijavama većeg broja bespravnih gradnji na tom predjelu.

Deseci takvih požurnica naposljetku su rezultirale samo zavidnom kolekcijom u njegovom stolu pohranjenih povratnica, poštanskih dokumenata koji su jedini potvrđivali da su inspektori dobili baš svako njegovo pismo! Drugog rezultata čina koji je u srži vrlo sličan ovom istarskih lokalnih čelnika – nije bilo.

Razloge nezainteresiranosti i nedjelotvornosti inspektora moglo bi se tražiti posvuda. Ipak, temelj svemu mogao bi se skrivati u jednom drugom, ne tako davnom, također krčkom slučaju.

Neki će se sigurno prisjetiti skandala od pred koju godinu kad je tadašnji, sad već bivši glavni državni inspektor »pao« nakon što je javnost doznala da je njegova, odnosno vikendica njegove supruge, u jednom malom otočnom mjestu izgrađena bez građevinske dovole.

U postolara su uvijek šuplje cipele, moglo bi se na to reći. I vrijedilo bi kad bi se rupe na postolarovim postolama ticale tek njega samoga. A ne kao u ovom primjeru, kroz devastirani prostor koji nas okružuje – i svih njegovih mušterija.