Još donedavna s podsmijehom i podozrenjem mnogi su jadranski domaćini ispod oka nerijetko znali pratiti »iskrcaj« pristiglih im turista, onih koji su prigodom dolaska u bukirane apartmane iz bunkera svojih automobila, zajedno s koferima, putnim torbama, ispumpanim luftićima i ostalim plažnim rekvizitima uredno iskrcavali i na ljetovanje sa sobom donosili brda hrane, pića, higijenskih potrepština i svega ostalog za što su, pripremajući se za svoje ljetovanje iz snova, procijenili da bi im u narednih nekoliko dana moglo biti od koristi. Nekad vrlo izražena »šparinjoza«, praksa koju je većina naših iznajmljivača uglavnom povezivala s posjetiteljima s istoka Europe, kako sada stvari stoje, mogla bi se vratiti. S obzirom na cijene kakvima iz dana u dan svjedočimo u domaćim trgovinama, ali i nastavak trenda njihova rasta, lako bi se iznova mogla vratiti i udomaćiti među posjetiteljima »najljepšega mora na svijetu«, posebice onih otočnih, ali i popularnijih obalnih destinacija u kojima su, čak i u onim predinflacijskim vremenima, cijene bivale kudikamo veće u odnosu na one u »neturističkim« gradovima unutrašnjosti naše zemlje. Uvođenje eura, u konačnici, skupoću naše svakodnevice stranim će posjetiteljima već ovog ljeta učiniti jasnijom, vidljivijom i usporedivijom s cjenovnom normalom u zemljama iz kojih sami dolaze.

Činjenica koju posljednjih dana potvrđuju i mnogi medijski izvještaji, kojima se pokazuje u kolikoj je mjeri velika većina živežnih namirnica u susjednim, kao i zemljama iz kojih nam dolazi najviše ljetnih posjetitelja, jeftinija i kupcima dostupnija mogla bi, ako ne već ovoga ljeta, onda u onim idućim sezonama kumovati povratku prethodno spomenute prakse dovoza hrane i pića. U konačnici, a zašto i ne bi oni kojima nije ispod časti ili pak tlaka nošenjem svoje hrane na more (čak i kada to znači njen transport preko pola Europe) uštedjeli pokoji euro?

Zašto bi gosti koje i naši trgovci tako nestrpljivo čekaju bili naivniji od svojih domaćina koji, pokazuju to sve češći izvještaji o gužvama u slovenskim i inim marketima iz susjedstva, i sami sad iznova počinju masovno odlaziti po »provištu« u inozemstvo. Na koncu, ništa iznenađujuće niti blesavo nema u nastojanju da u talijanskoj trgovini, po dvostruko manjoj cijeni od one krčke, kupite kutiju Bariline pašte. Ili da pak u bavarskome Lidlu, po točno duplo manjoj cijeni od one u njegovoj bodulskoj inačici, kupite limenku brendiranog njemačkog piva.

Čak i posjetitelji iz zemalja u kojima su prosječne plaće osjetno veće u odnosu na naše mogli bi se naći u situaciji da razmisle o mogućnosti izbjegavanja cjenovnog iživljavanja kojemu su u nas sad nedvojbeno izloženi. I da se razumijemo, nije pohlepa trgovaca jedini niti isključivi razlog sad već sasvim očito pretjeranoj skupoći velike većine proizvoda koji nam se nude u domaćim trgovinama. Više doli u prevelikim trgovačkim apetitima, razloge drastičnih razlika u našim i cijenama u europskim trgovinama valjalo bi potražiti u krajnjoj neracionalnosti, neučinkovitosti i glomaznosti naše države, njenog »hladnog pogona«, odnosno aparata koji netko, nečim i nekako ipak treba nahraniti. Pa negdje se, ako već ne ide drukčije, onda makar kroz poreze, prireze, doprinose, »parafiskalna« i sva druga davanja mora namaknuti novac koji sustavu treba. Kako bi ga on potom trošio na sebe i svoje neracionalnosti, uz ostalo i za svoj daljnji rast. A Brežice, Trst i Graz su nam ionako dovoljno blizu. Pa, zaključuju to valjda zaslužni za život kakav živimo, problema zapravo i nema.