Prijedlozi kakve su nedavno, s ciljem rasterećenja troškova rada i podizanja konkurentnosti domaće proizvodnje Vladi uputili predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca, predlažući osjetno podizanje stope oporezivanja apartmana, a time posljedično i porezno rasterećenje plaća, proteklih je dana, među izvještajima o političkim aferama nestašnih članova vladajuće stranke, barem nakratko bila top tema.

HUP-ov prijedlog uvođenja povećanih poreznih stopa na prihode od davanja u najam turističkih apartmana, uz istovremeno porezno rasterećenje plaća, iza kojeg su uz vlastite »dorade« stale i pojedine nacionalne stranačke i poduzetničke organizacije, nakratko je bilo ono nešto o čemu su svi imali što reći.

Ipak, malo je tko u promišljanjima i raspravama te vrste ušao temeljitije, sustavnije, nekad čak i informiranije u problematiku »zimmer frei industrije«, tako i njenog socio-ekonomskog značaja za dobar dio našeg stanovništva.

Razmišljanja koja su se u proteklim danima na tu temu mogla iščitati, nekad i u samim novinarskim izvještajima, a još više u nemalom broju zajedljivih komentara koje su u podnožju takvih objava ostavljali sveprisutni internetski kauč-revolucionari i profesionalni, uvijek iza lažnih profila skriveni pljuvači svih koji s njima ne dijele mišljenje, išle su u rasponu od želja da se sve »iznajmljivačke lopove« financijski iscijedi do gaća, do onih koji su s druge strane tvrdili da su porezna i parafiskalna opterećenja takvih prihoda već i sad prevelika, posebice uzme li se u obzir što država i lokalna zajednica iznajmljivačima i gostujućim korisnicima njihovih usluga smještaja u domaćinstvu na račun svih njihovih davanja daju zauzvrat.

Kao u mnogim sličnim pričama, i u ovoj bi se istina trebala tražiti negdje u sredini široke palete takovih stajališta. Možda bi za početak razmišljanja o tome vraćaju li pružatelji usluga smještaja u domaćinstvu dovoljno javnim financijama u odnosu na sredstva koje od te svoje usluge namiču, u obzir trebalo uzeti dio priče koji se autoru ovog teksta nekako sam po sebi nameće, već i iz naziva same djelatnosti ili aktivnosti koja se u ovom slučaju našla u središtu rasprava.

Da bi se neka usluga pružala u domaćinstvu, najprije bi to domaćinstvo trebalo postojati na mjestu pružanja takve usluge, one povezane s turističkim smještajem, odnosno ugošćavanjem posjetitelja određene destinacije. Kako pružati uslugu u svom domaćinstvu na području grada Krka, Raba, Crikvenice ili Hvara mogu oni koji žive i prijavljeni su u Zagrebu, Varaždinu, Budimpešti ili Ljubljani?

Nisu li njihova domaćinstva upravo u tim gradovima? Naravno da bi sva prava i obveze u svakom slučaju i svakoj prilici za sve morala biti ista. Pa tako niti jedan Lošinjanin ili pak Opatijac, uza sva ustavom mu zagarantirana jednaka prava, ne bi trebao moći primjerice u Zagrebu, Osijeku, Beču ili Pragu koristiti beneficije koje lokalna ili pak državna uprava ondje osigurava tamošnjemu domicilu, bilo u vidu povoljnijih cijena javnog prijevoza za pojedine segmente stanovništva ili pak jeftinijeg, čak i besplatnog korištenja sportskih ili pak kulturi namijenjenih objekata.

Razlikovanje onih koji domaćinski uistinu pružaju smještajnu uslugu u svom domaćinstvu u mjestu svoga stanovanja, od onih koji to čine u mjestu gdje borave tek povremeno, mogao bi biti temelj mogućeg budućeg poreznog razlikovanja onih koji pružanjem takvih svojih usluga upotpunjuju prihode svog domaćinstva, radeći nešto u mjestu gdje žive, u odnosu na one koji to čine kao čisti rentijerski biznis, na lokaciji s kojom ih veže tek vlasništvo nad nekretninom.

Jer po završetku sezone, ovaj drugi seli u svoj (vele)grad, dok prvospomenuti na Silbi ili Iloviku ostaje čekati iduće ljeto. I upravo zbog toga od prijedloga kakav su dali HUP-ovci vrlo vjerojatno neće biti ništa. Jer previše je onih u strukturama koje bi po tom pitanju trebale nešto odlučiti, a žive daleko od nekretnina koje u sezoni i sami iznajmljuju. Naravno, u domaćinstvu.