Problematika pretjerane izgradnje nekretnina, a s njom i sve izraženije pojave njihove masovne kupnje od stranaca zbog čega, posljedično, od otočnih i primorskih mjesta stvaramo gradove duhova, preizgrađena i zagužvana ljetovališta koja žive samo u sezonskim mjesecima, stvarnost je koje svakog dana postaju sve svjesniji stanovnici svih takvih, u pravilu redom turizmu okrenutih mjesta. Generiranje pretjerane napučenosti takvih naselja u vrijeme turističke sezone i stvaranje »overturizma« čiji učinci, u zagušenosti i ljetnoj neurednosti takvih destinacija te preopterećenosti njihove infrastrukture, u konačnici utječu i srozavaju kvalitetu ponude, ali i »općeg doživljaja« takvim pojavnostima zahvaćenih jadranskih mjesta, tema je o kojoj nam svima valja ozbiljno promišljati. Podatak koji su jučer iznijeli predstavnici Udruženja trgovaca nekretnina koje djeluje pri HGK-u – da se posljednjih godina svaka treća nekretnina u nas prodaje strancima, te da je spomenuti trend uzlazan – nije, niti bi trebao biti, promatran kao problem koji egzistira u glavama ksenofobnih lokalaca, iziritiranih samom spoznajom da su vlasnicima nekretnina u njihovu susjedstvu postali – furešti.

Razlog opravdane zabrinutosti dobrog dijela javnosti ponajprije leži u činjenici da ti podaci jasno ukazuju da razlog izgradnje novih kuća i stanova na jadranskoj obali gotovo u potpunosti počiva na nekretninskom biznisu, odnosno želji za zaradom od njihove prodaje, a ne u potrebi zadovoljavanja stambenih, društvenih ili pak »razvojnih« potreba njezinih stanovnika. I istina jest da bi se dobar dio takvih strahovanja, opravdanih rezervi po pitanju budućnosti naselja u kojima novi stanovi, apartmani i kuće za odmor niču kao gljive poslije kiše, mogao povezati s licemjerstvom. Jer u trenutku dok domaći prodaju građevinska zemljišta, a koja su nasljednom linijom u pravilu gotovo isključivo njihova, jedina briga svima je tek kako za to izvući čim višu cijenu. U trenutku kad se krene graditi zgrada u kojoj će niknuti stanovi čijim će vlasnicima postati neki Nijemci, Slovenci ili Mađari, svima počinje smetati činjenica što će zbog automobila novopristiglih stanara ili pak turista smještenih u njihovim apartmanima svima, pa tako i dojučerašnjim prodavateljima zemlje, problem biti parkiranje u gradu, mjesto za šugaman na plaži ili pak prazna stolica u omiljenom kafiću.

Ključ rješavanja takvih problema i obuzdavanja trendova koji se, čini se, događaju sami od sebe i koje zasigurno neće riješiti tržište (a posebice ne ono nekretninsko) leži u prostornom planiranju. A ono je, gle vraga, potpuno u rukama lokalne zajednice, odnosno upravo od nje izabrane lokalne uprave. Dokle god se na konzumaciju prostornih resursa s lokalne razine, tako i uprave, gleda na način kao da je ona neiscrpan, a pritom i vrlo lukrativan izvor punjenja općinskih i gradskih (ali i kućnih) proračuna, temeljen na potrebi za beskonačnim dostizanjem i premašivanjem lanjskih ostvarenja, zamah nove izgradnje i bujanja nastajanja novih, povremenom stanovanju i turističkom iznajmljivanju namijenjenih kapaciteta neće stati. Pogrešno bi bilo razmišljati da se prostornim planiranjem može i smije razlikovati domaće, odnosno lokalne investitore od onih stranih. Prostorno planiranje tu razliku ne poznaje, niti je u konačnici smije znati. Jer pravila i ograničenja prostora, odnosno njegovih mogućnosti su, i moraju biti, univerzalna – jednaka za sve.

U nekom će trenutku, za nadati se, ipak morati doći trenutak kad će sami žitelji takvih mjesta doći do zaključka da zbog njihove opstojnosti nastavku takve prakse treba stati na kraj te da je došao trenutak da se prostornome planiranju i gospodarenju prostorom počne pristupati ponešto restriktivnije, opreznije, promišljenije, i što bi se reklo – održivije. Lijepo bi bilo vidjeti da se u postupcima donošenja prostornih planova, tijekom provođenja postupaka javnih rasprava i izlaganja, a koje se uvijek i posvud provode, šira javnost jednom napokon za tu tematiku zainteresira i uključi, i to ne samo oni koji u takvim postupcima nastoje svoju parcelu ubaciti u obuhvat građevinske zone. Jer ako lokalnu javnost to ne zanima, neće zanimati ni ikog drugog.