U riječkom Art-kinu prikazuje se novi film Srđana Dragojevića »Nebesa«. O filmu se manje-više već sve zna i nećemo ponavljati njegov sadržaj, no možemo reći tek toliko da je riječ o slojevitom filmskom ostvarenju prepunom simbolike i metaforičnosti, kao i kulturološko-filozofsko-teoloških referenci. Film je strukturiran u tri poglavlja, prateći tri dekade suvremene povijesti. Kroz priče smještene u 1993., 2001. i 2026. godinu pratimo junake čije su sudbine određene Božjim čudima koja usmjeravaju njihove sudbine. Treće poglavlje naslovljeno je »Zlatno tele«, a radnja mu je smještena u nama blisku budućnost. U njemu Dragojević daje crnohumorni, kritički komentar suvremene umjetnosti. Ova linija radnje prati talentiranog slikara, koji privuče pažnju javnosti tek kada se shvati da se, gledajući njegova platna, čovjek može najesti, što je neka vrsta alegorije o »hranljivoj umjetnosti«.

Ova priča uvodi u jednu umjetničku galeriju, kojoj su kontrastivno postavljeni likovi gladnih beskućnika. Između njih i izloženih djela našlo se staklo, što me osobno navelo na pitanje jesu li umjetnost i kultura i danas privilegij za društvene elite, snobove i izolirane zajednice kulturnjaka i umjetnika. Sjetila sam se i nekih stvarnih beskućnika i ljudi s margine društva koji su znali dolaziti na otvorenja izložaba u riječkim galerijskim prostorima, ali ne zbog umjetnosti, već prije svega radi domjenka na koji bi se došli nahraniti. Znala sam ih zateći i u atrijima nekih ustanova u kulturi gdje su se došli ugrijati. U jednoj od sljedećih scena »Nebesa« klošari ulaze u neki muzej i pažnju im privlače slike s motivima razne hrane. Oni pred tim slikama počnu mljackati, maštajući da jedu tu umjetničku mrtvu prirodu. Za njih je umjetnost doslovno hrana, što je Dragojevićev ironijski komentar na konstataciju da smo se došli »hraniti« umjetnošću.

A tu dolazimo do motiva zlatnog teleta. Na pitanje iz publike nakon projekcije u Rijeci zašto je posegnuo za tom metaforom, Srđan Dragojević je otprilike odgovorio:

»To je idol u koji se vjeruje i predstavlja naš stav prema novcu, slavi, bogatstvu. To su ti lažni idoli, a naravno zlatno tele predstavlja idolopoklonstvo.« Jedna od ilustracija ove teze u filmu je lik koji ima novca, kojim kupuje slike, a u umjetnost se razumije toliko da razlikuje da je jedna slika crna, a druga ljubičasta. Suvremenom umjetnošću, poznato je, diktiraju tržišni principi, a njenu »vrijednost« također određuje tržište. U »Nebesima« država postaje vlasnica umjetničkih djela, a vrhunac je kad okupljena svita počinje povraćati boje kojima se oblikuje velika apstraktna slikarija u kojoj se razaznaju konture zlatnog teleta.

Podsjetimo, u Starom zavjetu u Knjizi Izlaska u glavi 20. rečeno je da čovjek ne smije imati drugih bogova uz Boga i da si ne pravi zlatne bogove. U 32. glavi Knjige Izlaska opisano je kako je Mojsije primio od Boga na brdu Sinaj Deset zapovijedi. Dok je Mojsije bio na brdu, narod je zamolio Arona da napravi boga kojem bi se mogli klanjati. Aron je uzeo nakit od ljudi i napravio je tele od zlata. Zatim je narod prinosio žrtve teletu i plesao u njegovu čast. Kad je Mojsije sišao s brda i vidio da narod prinosi žrtve teletu, razgnjevio se i razbio je dvije ploče s Božjim zapovijedima. Zlatno tele je spalio u ognju, a njegov prah pomiješao s vodom i dao ga piti narodu.

Vjekovima je zlatno tele simbol dekadencije, materijalizma i stavljanja novca na mjesto onoga što je zaista važno. Biblijska priča o zlatnom teletu otkriva ljudsku prirodu koja pokazuje pomak ka grijehu bez odgovarajućeg vodstva i istovremeno slikovito predstavlja idolopoklonstvo. Motiv zlatnog teleta nalazimo i u naslovu romana Iljfa i Petrova, sovjetskog književnog dvojca koji je djelovao netom poslije sovjetske revolucije 1920-ih do sredine 1930-ih. Svjetsku slavu stekli su svojim satiričkim romanima »Dvanaest stolica« i »Zlatno tele«. U oba romana poveznica je lik Ostap Bender, dovitljivi prevarant u potrazi za bogatstvom i lagodnim životom bez rada. Vratimo se na »Nebesa«, koja motivom zlatnog teleta sjajno detektiraju »duh« našega vremena.