Rabljani i danas pamte davno predstavljanje knjige svoga sugrađanina Željka Perana, zbirke poezije »Ča me tude drži«.

Željko Peran je poznati magistar agronomije koji je mnoge u svome zavičaju i puno šire, u radno i neradno vrijeme, puno toga poučio i naučio. On je pjesnik u srcu i pjesnik srca. Svojom je poezijom oslikao mukotrpan život kakvim su živjeli Rabljani do prije pedesetak godina, na čakavštini kojom se tada u rapskim selima govorilo, pogotovo u njegovom rodnom Barbatu. Uskoro će objaviti i rječnik u koji je skupio tisuće riječi naših starih i njihov izgovor, bolje je reći zvuk njihova govora. Puno je toga Peran dao svome otoku. Prije svega, otočanin je široke duše, otvoren, širokih pogleda, kao pjesnik i sakupljač riječi, čuvar je baštine na kojoj je izgrađen život Rabljana, o kojem mlađe generacije gotovo i ne znaju, a kao agronom čuvar je i pomoćnik i prirodi i ljudima. Razgovarali smo o svemu tome pomalo. Čitajući njegovu poeziju, vremešniji će Rabljani imati dojam kao da su se probudili u ranom djetinjstvu, a pred očima će im teći ondašnji život.

Život na dvorima

– Poeziju sam počeo pisati u osmom razredu, kad sam bio u literarnoj grupi kod gospođe Blanke Tonković koja je bila učiteljica hrvatskog jezika i naša razrednica. Nakon osnovne škole otišao sam u Zagorje u školu, u kajkavski kraj. Tamo je izlazio list »Kaj« i to me je još više potaknulo na pisanje. Profesorica Blanka, nažalost pokojna, akcentuirala je stotinjak mojih zapisanih riječi i to me je potaknulo da još više pokušam zapisivati domaće riječi, i to traje do danas, više od pedeset godina.

U vašoj poeziji možemo čitati vremeplov vaše duše, ali i rapski, posebnije barbatski vremeplov, vrijeme djetinjstva i mladosti vaše generacije.

– Moje djetinjstvo je više-manje djetinjstvo svih otočana, djetinjstvo općenito vezano uz Mediteran, jer je život na Mediteranu, pogotovo na otocima, bio prilično sličan. Stalno je netko odlazio, netko dolazio, nekoga se ispraćalo, nekoga dočekivalo, i ti stalni odlasci i dolasci su bitno utjecali i na mene. Uvijek su to bila vremena iščekivanja, i zbog vremena – nevremena, i zbog povezanosti ljudi, rodbine, prijatelja. Sve je to bilo usko povezano jedno s drugim. Obitelji su bile velike i u njima se točno znalo koje je čije mjesto. Nije bilo podcjenjivanja nikoga, niti je nečiji posao bio manje vrijedan. Živjelo se od otoka, od onoga što se imalo, što su ljudi najviše sami proizvodili. U kućanstvu je svatko imao svoj posao, od cijepanja drva, kopanja, sadnje, zalijevanja, do berbe, održavanja kuće. Dok se kopao vinograd, djeca su čupala travu, kad se rezalo lozu, djeca su kupila lozje… Uvijek su svi bili zauzeti, ali djeca su uvijek imala vremena i za igru.

U vašim pjesmama pratimo teške životne okolnosti starih Rabljana, njihove odnose, ljubav koju se živjelo kroz žrtvu za druge.

– Bio je to život na dvorima. Niz kuća sa svojim dvorištima u jednom nizu zvalo se dvor. Te kuće nisu nikada bile zaključavane. Ako je nekome nešto falilo, soli, šećera, nešto od svakodnevnih stvari, išao je kod susjeda i posudio, ili uzeo ako nikoga nije bilo doma, a kad bi domaćin došao, susjed bi mu rekao da je bio i uzeo. Naravno, na tim dvorima bi se ljudi i posvađali, ali je bio dobar običaj da onaj mlađi, bez obzira koliko su bili posvađani, ide čestitati blagdan starijemu. Ako su bili dugo posvađani, onda bi se pomirili, a ako su bili odnedavno u svađi, poželjeli bi međusobno svako dobro, ali bi još malo bili na distanci. No, ako je trebalo nekome pomoći, svi bi išli pomoći.

Neobrađena zemlja

Svađe su najčešće uzrokovale životinje, kokoši koje bi ušle u tuđi vrt, ovce ili koze koje bi načinile štetu. Gledajući s današnje distance, u tome je bilo i kino i kazalište. Naši stari – za razliku od danas, kada je ljudima svaki problem stres – nisu probleme tako doživljavali. Problemi su shvaćani kao normalan dio života. Ako nije bilo dobro vrijeme za ići raditi u vinogradu, u polju, za na more, nije se išlo, nego se čekalo pogodne vremenske uvjete, a u međuvremenu se radilo nešto drugo. Onda su ljudi živjeli jako teško, ali ležerno. I znali su sačuvati svoj mir.

Međusobno su se pomagali idući i na žrnade, dnevnice.

– Jako puno, a najviše su na žrnade išle žene, i to kopati vinograde, pa miješati beton za zalijevati temelje i ploče, i drugo. Prekapale su cijeli Barbat, jer u Barbatu nije bilo volova i oranja, kao u drugim mjestima. U Barbatu su pretežno bili vinogradi i sve se moralo kopati ručno. Do prije pedesetak godina ljudi su doma proizvodili sve što su mogli, sve povrće, puno toga što je moglo trajati i koristiti tijekom godine. Uzgajalo se ovce, ali se vrlo malo janjetine prodavalo sve dok nije počeo turizam. Kad bi se klalo janjca, podijelili bi sa susjedima, a susjedi bi vratili kad bi oni klali. Tada još nije bilo hladnjaka. Za razliku od danas, ljudi su bili dosta samodostatni – neke analize govore o čak 80 posto samodostatnosti u proizvodnji hrane. Istovremeno su bili jako povezani, jer sama obitelj nije mogla opstati. U vrijeme nekih težih poslova koje se moralo brzo obaviti zbog vremenskih neprilika, nečijeg odlaska u bolnicu ili nečeg drugog, drugi su uskakali i pomagali, i to se vraćalo. Obitelji su u to vrijeme živjele, većina njih, više od poljoprivrede i stočarstva nego od ribarstva, pogotovo sjeverozapadni dio otoka. S dolaskom gostiju prestaje i potreba za velikim fizičkim radom u poljoprivredi, i život se pomalo mijenja. Bio je to lakši način zarade, iako nije bio lak, a danas smo došli do toga da je na otoku baš sve vezano za turizam. Poljoprivreda je praktički nestala, iako se zadnjih godina dosta oporavilo maslinarstvo. Danas samo nekoliko obitelji na otoku živi isključivo od poljoprivrede, ima dosta OPG-ova koji proizvode plasiraju putem turizma, a mnogi drugi ponešto proizvode za svoje potrebe. Još šezdesetih godina Rab je svoje poljoprivredne proizvode izvozio u Mali Lošinj, Jablanac, Podgorje, Senj, Novi Vinodolski, Crikvenicu, često i u Rijeku ili Zadar. U europskim zemljama nema neobrađene zemlje, ima zemljišta na odmoru pod posebnim uvjetima, a kod nas na otoku je gotovo sve zapušteno i odavno se ne obrađuje. Država samo treba preslikati rješenje tog problema u drugim europskim zemljama.

Materinji jezik

Mnoge pjesme ste posvetili ženama koje su teško fizički radile, koje su čekale svoje muževe s mora i s kopna, izdaleka i izbliza. U svakoj od njih je i molitva. Vaše su teme i prošli i sadašnji život, vaša je poezija i ljubavna i misaona, i zavičajna i rodoljubna. Neke su vaše pjesme već uglazbljene i pjevaju ih klape, neke je uglazbio Ljubo Stipišić Delmata, neke Miljenko Vidas-Keri.

– Rekli bi neki: slikar slika kistom, a pjesnik crta pisanjem. Ja sam zapravo pokušavao u svakoj pjesmi dočarati, nacrtati neko stanje, ono o čemu sam razmišljao. Pišem jednostavno i dosta slikovito, tako da čitatelj može od toga napraviti sliku, iako su poneke pjesme vrlo teške. Sve su dosta tužne, ali i pune ljubavi. Koliko god da su se ljudi ponekad svađali na svojim dvorima, uvijek su imali ljubavi jedni za druge, i brinuli za druge, za svoje najbliže, za susjede, za one koji su otišli u svijet. U vrijeme mojega djetinjstva dosta se molilo. Molilo se i za sve koji su otišli – da se sretno vrate ili da sretno žive. Mnogi se nažalost nisu nikad vratili, mnogi su dobro napredovali, a mnogi su teško živjeli. A otišli su jer su morali, jer su zemljišni posjedi bili mali da bi mogli prehraniti veliku obitelj.

Čakavština je ovdašnji identitet, no vi taj identitet, za razliku od mnogih, znate njegovati.

– U razgovoru s obitelji, s rodbinom, nastojimo govoriti što više izvorno. Danas je već možda 80 posto čakavskih riječi nestalo, koriste se samo neke osnovne, a druge su skoro sve zamijenjene. Često sam zbog posla putovao, imao predavanja, i na jednom takvom skupu svatko je trebao nešto reći na svom dijalektu. Nisam znao što reći, ali odjednom mi je sinulo, pa sam rekao, a poslije i napisao pjesmu: Parona je ko furija arivala va kužinu, tinel vižitala i dilje urdinala da se na tavuli kanbja tavaja, drica masarija piruni, pošade, ćikarice, bićerini, kućerini… Gledali su u mene i čudili se: kojim jezikom govoriš? Materinjim, odgovorio sam.

Na Rabu vas doživljavamo kao čuvara naše baštine, dijalekta, prirode, otoka.

– Ne znam da li tako sebe vidim, ali doista pokušavam sačuvati nešto od naše povijesti, od našeg kulturnog dostignuća koje smo imali. Jer rekli su: tko nema svoga jezika i svoga doma – taj nema ništa. A mi pomalo gubimo jezik, gubimo dom globalizacijom. Nisam protiv globalizacije jer život je takav, mijenja se. Jezik je živa tvar, i naravno i on se mijenja. No mislim da bi se kod nas u školi malo više pažnje moglo posvetiti i čakavštini. Možda tek toliko da se djeca upoznaju sa starim lijepim tekstovima na čakavštini. Nažalost, i unutar obitelji se sačuvao vrlo mali fond čakavskih riječi. Dosta je miješanih brakova, dosta doseljenih, pa i cijelih obitelji, što je dobro za otok. Po nekim proračunima sada oko 40 posto stanovništva otoka nije domicilno i gotovo nema kuće u kojoj nije netko tko se na otok doselio. Svi su prihvaćeni vrlo dobro i svi su se odlično uklopili.

Domaća rapska riječ

Odnosi su među ljudima super, tako da je sve to baš kako treba. Rab je uvijek bio otvoren, a mislim da je tako zbog naših pomoraca. Mnogi Rabljani su plovili svijetom, a pogotovo su mnogi plovili Dunavom. Bili su lađari, puno ih je imalo i stanove u Mariahilfenstrasse, danas glavnoj bečkoj trgovačkoj ulici, ili u Zemunu. Uvijek su sačuvali odnos prema svome narodu, svoje hrvatstvo, i razvijali ga, ne u nacionalističkom, nego u pozitivnom nacionalnom smjeru. Kad bi se vraćali, uvijek bi donosili pozitivno što se događalo u svijetu, a naši ljudi su to prihvaćali. Tamo su radili do mirovine, a onda su se vraćali na otok.

Desetljećima zapisujete riječi i govor naših starih i uskoro ćete objaviti veliki i bogati rječnik. I na taj način ste zabilježili, sačuvali velik dio rapske povijesti.

– Na rječniku radim 53 godine. Skupljao sam naše stare riječi, ali i fraze, izraze, poslovice. Jedna od starih uzrečica koja me se posebno dojmila glasi: Ča se više prignjuješ, više ti se vidi guzica, a u prijevodu znači: Što više govoriš, više se otkrivaš kakav si. Rječnik je gotov, fraze, uzrečice i poslovice su skupljene, a sada se još stavljaju akcenti, što radi stručna osoba u Zadru. Radi se o oko 15 tisuća riječi, a posebno su još fraze, izrazi, poslovice. Skupljao sam od malih nogu, a posebno intenzivno nakon školovanja, kad sam se vratio na otok i počeo raditi u savjetodavnoj službi kao agronom. Moj posao je dosta bio terenski tako da sam usput zapisivao stare riječi, fraze i uzrečice koje bih čuo. Ali zabilježio bih samo one stare riječi koje bih barem tri puta čuo, tako da se može potvrditi da je to bila izvorna, domaća rapska riječ. Primijetio sam da ima i razlika u govoru pojedinih mjesta na otoku, a najveća razlika je u upotrebi h i f. Supetarska Draga i Kampor kažu hratar, a ostali Rabljani kažu fratar. Oni kažu hacol, a ostali facol, oni kažu hašica, a mi fašica i slično. U Barbatu rečemo zumbul, a u Kamporu zumbule zovu hrtiži; kod nas je broskva, a u Dragi su vrzine. Kako su odumirali neki običaji, s njima su odumrle i neke riječi, poput šunšprešana dota, ispeglana dota, miraz. Kako su odlazile stare generacije, odlazile su s njima i neke riječi ili značenje nekih riječi. Na primjer, riječ lule još znamo, ali se malo zna i njezino značenje. Ako se nekome ki se ženi ne načini lula, to govori da je on sam lule. A to znači da taj nima ni prijatelja, ni društva, da nima nikoga ki će mu pomoć, da s nikin ni dobar, da on sam ni dobar. Bila je vela sramota kad bi se neki ženil, a da ni imal lula. Danas se taj običaj još zadržal, i to je dobro.

Puno ste učinili i za maslinarstvo.

– Radio sam 26 godina kao stručni ili viši stručni savjetnik za poljoprivredu i hortikulturu na Rabu, zapravo u cijelom PGŽ-u. Često sam bio na raznim manifestacijama vezanim uz struku – bitno je bilo, gdje god da si došao, upijati znanje da bi ga mogao primijeniti i drugima prenijeti. Nije dovoljno znati, nego je bitno znanje prenijeti drugima. To se kod nas posebno vidjelo na maslinama. Sjećam se, na Rabu su bile dvije male i nedovoljne uljare i ljudi su masline vozili preraditi i u Lun, na Pag. Zato smo 1993. godine organizirali prijevoz na Krk, u Punat, gdje je bila moderna uljara. Rezultat je bio zapanjujući: po uzorcima od prije tih 30-ak godina, samo je 1,8 posto ulja bilo ekstradjevičansko. Danas je stanje takvo da je gotovo 80 posto ulja ekstradjevičanskog, više od 15 posto kvalitetnog, a oko 4 posto slabog i nekvalitetnog. To govori da o maslinama treba brinuti, štititi ih. Danas gotovo svi analiziraju svoje ulje jer moderne uljare imaju tu mogućnost. Svima bih to savjetovao.

Naš »venecijanski« prijevoz kroz Barbatski kanal

Od petog do osmog razreda išli smo u školu u grad Rab, i to brodom ili krajen. To krajen znači pješice, a upotrebljava se samo u Barbatu i u dijelu Banjola. Iz drugih mjesta se išlo na noge, što isto znači pješice. Mi smo u školu išli brodom »Barbat«, ali prije njega, i poslije njega, bilo je i drugih brodova koji su ljude kupili po rivama i vozili u grad i nazad, odrasle kod doktora, a nas djecu u školu. Naš kapetan je bio Ivo Travaš – Šprlje, a Stipe Travaš – Čipac je bio upravitelj stroja i blagajnik. Bili su posebni doživljaji putovati brodom u školu, kao da smo u Veneciji – bio je to naš »venecijanski« prijevoz kroz Barbatski kanal.

Nemalo puta na brodu smo, vraćajući se kući iz škole, zbog juga ili bure proživljavali prave drame. Često su nas za takvih nevremena po barbatskim rivama čekali roditelji, susjedi, prijatelji, u strahu od pristajanja i iskrcavanja. Više smo puta golim rukama iz broda črpali more nanošeno velikim valovima, a posebno su bila zanimljiva i pomalo zastrašujuća putovanja po proljetnim maglama. Međutim, Šprlje je uvijek znao pristati na pravu rivu. Nikad, hvala ti Bože, nismo doživjeli havariju. Na tom su se brodu rađale prve mladenačke ljubavi. Tu smo se kao djeca rugali jedni drugima, najviše onima zaljubljenima. Na tom smo brodu doznavali razne, za nas do tada nepoznate tajne, tu smo se čeličili u nevremenima, stjecali forcu i volju za životom. Brod »Barbat« u neku je ruku bio učitelj našeg života, a životne istine koje smo na njemu doznavali od starijih i mudrijih, puno su nam pomogle kasnije u životu, premda smo ih tada prihvaćali onako usput. Lijepo je bilo to vrijeme kada nismo bili bogati i kada smo u ono malo slobodnog vremena znali uživati. Naravno da je svako vrijeme djetinjstva i odrastanja lijepo na svoj način, ali ona »naša« djetinjstva kao da su bila sadržajnija, životnija, plemenitija, jer mnogo smo vremena provodili družeći se, osluškujući tuđe potrebe i pomažući kada je to bilo potrebno. Danas, nažalost, kompjutori i mobiteli ubiru svoj danak otuđenosti čak i kod djece.