Pred koji dan u krčkom komunalnom poduzeću najavljena je nova edukativna kampanja koja će se, s ciljem osvješćivanja otočnih školaraca o važnosti i značaju odgovornog postupanja prema okolišu, uskoro početi provoditi kroz radionice kojima će u svim krčkim obrazovnim ustanovama biti promoviran na otoku već zaživjeli sustav odvojenog odlaganja otpada, za one koji na svojoj koži nisu osjetili značaj i učinke takvih nastojanja, mogao bi se učiniti kao samo još jedna bezvezna »bla, bla« kampanja bacanja novca poreznih obveznika. A da takva nastojanja koje u krčkom slučaju zajednički provode komunalci, javnozdravstveni djelatnici i predstavnici udruženja stanara i suvlasnika zgrada uistinu nisu bez veze i učinka vjerojatno će se, baš kao i autor ovih redaka, prisjetiti većine onih koji su u proteklih dvadesetak godina imali sreću i zadovoljstvo dijeliti život sa svojim vrtićarcem ili školarcem. U odgojnim i obrazovnim ustanovama upravo posredstvom takvih kampanja u krčke mališane usađene vrijednosti i stvorene pozitivne navike promišljanja o potrebi poklanjanja brige okolišu i zaštiti prirode vjerojatno su, baš kao i u mojem slučaju, kumovale i vlastitom usvajanju takvih navika. Baš kao i ja, brojni drugi odrasli otočani, roditelji i nonići koje u Ponikvama vole nazivati – korisnicima njihovih usluga, proteklih su godina tako znali kolutati očima kad bi ih njihov vrtićarac ili školarac »oprao« zbog toga što je nešto od otpada pogodnog za recikliranje nemarom završilo u kanti s miješanim otpadom, ili kad im je voda iz špine tekla dok su prali zube. Mali »isprani« mozgovi, koliko god to neprikladno u toj formulaciji moglo zvučati, vjerojatno su među »velikim« otočanima uspjeli postići više na planu njihova usvajanja navika odgovornog postupanja prema okolišu od svih drugih promotivnih mjera zajedno. Na koncu, na Krku je već danas dostignut 60-postotni udio odvojenog odlaganja otpada unatoč tome što se, gledajući »direktno i konkretno«, ondje još uvijek zapravo ne koristi nikakav model financijskog stimuliranja takve prakse, zbog čega oni koji odvajaju ili ne odvajaju, na koncu plaćaju jednake račune. Čak i uz izostanak financijskog stimuliranja takve prakse, Krčani i nadalje nastavljaju povećavati udio svog odvojenog kućnog otpada, dostižući pa i premašujući europske prosjeke i norme koje velikom dijelu ostataka naše zemlje i dalje djeluju – nedostižno.

Nedavno me na sve to podsjetio izraz lica moje »male glave«, u prigodi asistiranja njezinom useljenju u malo, unajmljeno studentsko gnijezdo u našoj metropoli. Izraz lica kćeri kad je shvatila da se pred zgradom u kojoj sad živi izmiješano smeće od dobrog dijela stanara baca u sve vrste spremnika za odvojeno odlaganje otpada uredno posložene u dvorištu velikog stambenjaka bio je zapravo najbolji podsjetnik na učinkovitost okolišnog odgoja koji se na Krku sustavno provodi već godinama. Molba da joj pomognem naći mjesto gdje se može kupiti famozne ZG vrećice (za ono malo miješanog smeća koje sama proizvodi) bio je tako i jedan od prvih zadataka koje smo supruga i ja u toj prigodi spremno odradili, poštujući njezinu najavu da će sama odvajati otpad usprkos činjenici da većina njenih susjeda to ne čini. Stoga mi se, kao vjerujem i mnogim drugima koji već pod redovno odvajaju kućni otpad, proteklih tjedana potpuno promašenom, pretjeranom i nepotrebnom učinila kuknjava dijela žitelja najvećeg hrvatskog grada koji su se u prilozima emitiranim na svim našim televizijama gotovo u glas žalili da je novi, u njihovom gradu sad uvedeni sustav gospodarenja otpada loš, besmislen ili neprovediv. Podsjetilo me to i na davne dane provedene u vojsci kad sam znao svjedočiti začudnoj logici pojedinih ročnika koji su u svom razmaženom prenemaganju znatno veći trud, više vremena i »mukotrpnog rada« znali ulagati u pokušaje da nadređenima dokažu ili objasne zašto nešto ne mogu ili ne smiju odraditi, od truda i vremena koji bi trebao da zadani zadatak, odnosno izdanu im zapovijed – izvrše.