'Mislili su da sam ludi Rus, a ja sam od napuštene kuće u Vrbniku napravio muzej. Apartman mi nije padao na pamet'

Foto Brujo

Domaći bi prije napravili apartman jer to nosi novac, ali ja sam umjetnik, nije mi do apartmana, čišćenja i pranja. Ovo je na kraju ispao umjetnički projekt. Renoviranje i rad s rukama su mi hobi i na kraju se rodio muzej. No, radovi nisu gotovi, uvijek ima još neka stvar koju treba napraviti. Tako da kad god dođem, nešto radim.

povezane vijesti

Stanovnici Krka opet imaju priliku birati osobu godine
Krčani do 7. studenog mogu uživati u ljepoti i skladu motiva creskog slikara Josipa Popea
U središtu Krka dvoje mladih motociklista vozilo u zabranjenom smjeru i to na neregistriranim motociklima

Dmitry Larin, Rus iz Vrbnika, odnosno vrbnički Rus kako ga sumještani danas zovu, vlasnik je Stare verbenske kuće, kuće muzeja uređene onako kako su živjeli naši stari. Ognjišće, krušna peć, kameni wc, drveni podovi i stropovi, starinski namještaj, alati, posuđe… Sve ono što se koristilo u davnim vremenima kada još nije bilo struje ni tekuće vode.

Nije čudno da u jednom od najpitoresknijih gradića na Kvarneru postoji muzej, no da je na ideju došao 53-godišnji Rus koji je zatim sve to proveo u djelo kupivši kuću s kraja 15. i početka 16. stoljeća, svakako je nesvakidašnje, ali ujedno i razlog za otkrivanje priče kako je sve počelo. Larin je svojim rukama napravio velik dio posla oko renoviranja, a na kraju, kad je postalo izvjesno da će kuća postati muzej, kupio je još jednu nekretninu u Vrbniku za stanovanje u kojoj renoviranje još traje, ali ni ona neće biti suvremena. Bila je nekad štala koja je 1938. nadograđena prostorom za stanovanje.

Tko je zapravo Dmitry Larin?

– Rodom sam iz Krivij Riha, ruski Krivoi Rog, iz Ukrajine, gdje sam živio do 14. godine, a zatim sam otišao u Sankt Peterburg gdje je živjela rodbina mojeg oca, te sam tamo živio sve do 33. godine kada sam otišao u Moskvu zbog posla. U Sankt Peterburgu sam radio u novinama, a zatim u jednom magazinu koji se ugasio tijekom krize 1998. godine te više nisam imao posla i bio sam prisiljen krenuti u Moskvu. Došao sam u magazin Vogue, ostavio portfolio i oni su me nazvali, pa sam za njih radio vodič o St. Peterburgu. Bili su oduševljeni mojim radom i pozvali su me u Moskvu, te sam počeo fotografirati za njih. Tjedan dana sam radio u Moskvi, tri tjedna u St. Peterburgu, a kako je išlo sve bolje i bolje, nisam imao potrebu više se vraćati u St. Peterburg, te sam ostao u Moskvi, gdje sam se i oženio. Moja žena je urednica u jednom magazinu, ja sam slobodni fotograf, tako da sam određujem kad ću raditi. Najviše fotografiram parfeme, za kataloge, magazine. Imamo dva sina, od 14 i 17 godina.

Ostvarenje sna

Kako je počela priča s kućom, a zatim i muzejom u Hrvatskoj?

– Moj san je bio imati vikendicu negdje na moru. Radio sam puno u Vogueu, pa sam bio često u Milanu. Upoznao sam tamo jednog čovjeka koji mi je pričao kako svake godine iznajmi neku staru kućicu i odmara ljeti s prijateljima. Onda su me u Italiji vozili uz more, vidio sam lijepe kućice, planirao kupnju i renoviranje, ali kada smo počeli tražiti nekretninu, otkrili smo da su dosta skupe. U jednom trenutku mi je na tim stranicama iskočio oglas s kućom iz Hrvatske. Vidio sam da je ista arhitektura, pa sam potražio Hrvatsku na karti, zatim sam čitao detalje o zemlji i počeo sam tražiti nekretninu jer su bile dva, čak i tri puta jeftinije nego u Italiji. Nisam znao ništa o Hrvatskoj, samo gdje se nalazi, pa smo supruga i ja odlučili otići na turističko putovanje da pogledamo. Unajmili smo apartman u Umagu, prošli autom kroz Istru, zaletjeli se kratko na Krk, zatim u Novi Vinodolski, preko Velebita na Plitvice. Svidjela nam se zemlja i kako sam slušao ljude, shvatio sam da ih dosta razumijem i da ću jezik brzo naučiti. Počeli smo tražiti konkretnu nekretninu, prvo iznad Opatije i na Krku. Iznad Opatije je bilo skupo za nas, tako da smo išli na Krk. Našli smo četiri kuće, prvu u Dobrinju, i onda smo došli u Vrbnik, pogledali tri kuće, ova je bila zadnja. Bila je u strašnom stanju, prašina, grinje, otpad, jer je stajala 35 godina prazna i zatvorena. Jedna prostorija je bila posve crna jer su tamo sušili pršute, kamin i krušna peć su bili srušeni, baš grozno stanje, i nismo joj baš bili skloni.

Dmitry Larin

Izašli smo i rekli agentu da moramo malo prošetati i krenuli smo na ribarnicu, kiša je padala, bila je veljača, naš drugi dolazak. Nasuprot luke smo na brdu vidjeli srnu i zaključili da je to dobar znak. Nazvali smo agenta i rekli da ćemo uzeti kuću. Bilo je to 2013. godine. Išli smo u Moskvu i nakon mjesec dana supruga se vratila s potrebnim papirima jer smo osnovali firmu da je možemo lakše kupiti, te je kupnja zaključena. Početkom svibnja došao sam je renovirati i napisao sam desetak riječi na papir – žbuka, rušiti, skidati, nositi, baciti… Sve što treba za gradnju i onda sam pronašao ekipu i počeo. Otišla su tri kamiona svakakvog smeća. Kad smo sve srušili, majstori su predlagali stavljanje knaufa, a ja sam bio protiv. Želio sam da zidovi ostanu onakvi kakvi jesu, neravni, tako da su se morali prilagoditi mojim idejama. Kad je sve bilo završeno, došli su mi prijatelji i sjedili smo za stolom u kuhinji. Bilo je jako vruće i vrata kuće bila su otvorena. Došli su neki turisti pitati ako mogu ući unutra i fotografirati. Tada mi je došla ideja da moram pokazati ovu kuću, onako kako je bilo prije.

Rusi su pritisnuti teretom života

Razlike između Rusije i Hrvatske?
– Moskva je velika kao četiri otoka Krka. Vodi se brzi život, sve na minutu, nema kašnjenja kao u bilo kojoj svjetskoj metropoli. Razlika je što su u Moskvi svi ozbiljni, namrgođeni, ne toliko zbog zime, već zbog mentaliteta. Rusi su pritisnuti teretom života. Ovdje svi hodaju nasmijani. Naravno, ima iznimaka i tu, i tamo. Izvan Moskve je život težak. No, kad dođem, odmaram, razgovaram s ljudima, opušteno, bez stresa, jednostavno uživam. Život je ono što vodiš u svojoj glavi, kako si posložiš, tako uživaš. Meni je svejedno gdje sam, imam svoj svijet i uživam u njemu. Što se cijena tiče, slične su. Negdje izvan Moskve cijene su malo niže. Prosječna plaća u Moskvi je tri tisuće kuna, ne znam kako ljudi uspijevaju živjeti s tom plaćom. Moja primanja variraju ovisno koliko radim. Rusija ima političkih problema, ekonomija ide dolje zbog sankcija, zbog Krima. Kad smo došli prvi put, jedna kuna je bila 6,5 rubalja, a sad je 12. Recimo, najjeftiniji kruh košta dvije i pol kune, ali je katastrofa, onaj bolji je od sedam do deset kuna, kao i ovdje. No, tu je zrak čist, sunce, more je čisto. U Moskvi nema zraka, ima mnogo smoga, zimi je još gore kad se grijemo na plin, zatim previše je vozila, ogroman grad, ludnica. Zimi auto uopće ne perem jer nema smisla, a ovdje kad sam kupio jedan, bijeli, i gotovo da ga nisam ni oprao dok ga nisam prodao godinu kasnije.

Kako ste došli do starog namještaja i starih stvari? Je li nešto ostalo u kući od prijašnjih vlasnika?

– Nije bilo ništa od namještaja u kući, samo jedan ormarić. Sve sam nabavio tražeći po cijeloj Hrvatskoj. U Puli na sajmu sam od jedne gospođe kupio dvije boce i napravio lampe od njih. Uzeo sam bio njen broj u slučaju da budem nešto još trebao. Kad sam došao na ideju da otvorim muzej, hodao sam po Vrbniku i pitao mještane imaju li kakve stare stvari za prodati. Svi su me gledali čudno i govorili da im sve treba i da ne prodaju. Nazvao sam tu gospođu sa sajma i pitao ima li što mi treba, a ona je rekla da ima u Čakovcu. Tako sam napravio popis i krenuo u Čakovec, sve smo nakrcali u kamion iz jedne štale, iskrcali, a zatim do kuće vozili traktorom. Tri puta sam išao u Čakovec – kako bih slagao namještaj, vidio što nedostaje, pa radio novi popis. Kasnije su se pojavili i Vrbničani i sami počeli donositi neke sitne stvari, bez da su išta tražili za to.

Čudni pogledi

Kako su se domaći ljudi ponašali prema vama?

– Čudno, jako čudno su me na početku gledali. Bio sam ludi Rus u Vrbniku, no danas kažu: »Imamo svog Rusa«, postao sam vrbnički Rus i svi su super prema meni. Kažu da su dugo čekali da dođe neki ludi Rus i napravi muzej. Kad sam nabavio sve predmete i artefakte, napravio sam Dan otvorenih vrata, stavio plakate, zvao ljude da dođu. Došao je cijeli Vrbnik, moja prijateljica je donijela fritule, prijatelj vino… Mještani su došli i počeli komentirati – ormar ne bi trebao tu stajati, treba ga premjestiti, ovaj alat ide dole u konobu… Bilo je puno kritika. No, meni je to bilo važno jer kad su svi otišli, ja sam premjestio sve kako su oni rekli. Kasnije, kada sam imao službeno otvorenje 2017. godine, ponovo su došli i rekli da je sad sve kako treba biti.

Surađujete li s lokalnom turističkom zajednicom?

– Nema suradnje. Imali su tour jednom, pa su došli tu. Kad su neke manifestacije poput Ivanja ili Užanci, onda ja otvorim vrata i puštam ljude unutre.

Koliko vremena provodite u Hrvatskoj?

– Ovu godinu sam bio samo mjesec dana, obično sam cijelo ljeto, tri mjeseca. Mogu odmarati i baviti se novim poslom, Verbenskom kućom. Hrvatski govorim dobro, studiram svakodnevno u kafiću Dubravka, to je moj fakultet, ha, ha, ha… Ostatak godine sam u Moskvi, fotografiram. Moja žena ima samo mjesec dana odmora, voli doći u Vrbnik i odmoriti se, s obzirom da ona radi s jako puno ljudi. Nije naučila govoriti hrvatski, ali sve razumije. Ove godine je morala ostati s bakom u Moskvi, ali sinovi su bili ovdje, no moramo se vratiti zbog škole.

Umjetnički projekt

Dolaze li prijatelji iz Rusije u posjete?

– Prijatelji iz Rusije su bili i sviđa im se. Ideja mog prijatelja je bila da napravim muzej kada su prvi turisti tražili fotografiranje unutrašnjosti. Rekao sam mu tada da nije normalan, ali kad sam malo bolje razmislio, došao sam do toga da bi bilo dobro jer u Vrbniku toga nema, a trebalo je ovaj trenutak zaustaviti, da svi vide kako je bilo nekad. Domaći bi prije napravili apartman jer to nosi novac, ali ja sam umjetnik, nije mi do apartmana, čišćenja i pranja. Ovo je na kraju ispao umjetnički projekt. Renoviranje i rad rukama su mi hobi i na kraju se rodio muzej. No, radovi nisu gotovi, uvijek ima još neka stvar koju treba napraviti. Tako da kad god dođem, nešto radim. U nekom trenutku su došli i pitali gdje su mi škure na prozorima, pa sam i njih morao napraviti i dodati, tako to ide, posla uvijek ima.

Digitalni obilazak

Nakon četiri godine renoviranja, koje je većim dijelom napravio svojim rukama, Larin je 2017. godine kuću-muzej i službeno otvorio javnosti. No, pandemija je pokvarila planove te posao s muzejom nije uspio popularizirati koliko je htio. Ipak, ove godine Larin je odvojio mjesec dana za boravak u Vrbniku i turisti su ponovo počeli dolaziti, osigurao je male tablete s posebnim programom za čitanje kodova postavljenih na svim predmetima u kući tako da turisti sami mogu doznati o čemu se točno radi. Obilazak kuće traje oko pola sata, a ulaznica za odrasle je 20 kuna. Onaj tko želi, može ostaviti i donaciju.
– Dolazi 20, 30 ljudi dnevno, ovisno o vremenu. Ako je vrijeme ružno i nije za kupanje, onda više, ako je mirno i sunčano, manje jer ljudi idu na more. No, ja se ne opterećujem time, meni je ovo prvenstveno uživanje, a onda posao. Sljedeću godinu ću pojačati reklamu, malo poraditi na marketingu. Donijet ću projektor i TV, imam stare snimke i to ću puštati u kući.

Rusi za odmor imaju dače. Zašto ste se vi odlučili za kuću na moru, u Vrbniku, a ne negdje u Rusiji jer i tamo ima i mora i jezera?

– Imamo daču, sada sam i nju počeo renovirati. To je starinska drvena velika kuća jednog bogatog seljaka sagrađena 1860. godine. Kuću u Vrbniku sam kupio da ne poludim i da bih nju kupio, prodali smo vikendicu blizu Moskve. U Moskvi ljeto traje vrlo kratko, možda mjesec dana, s temperaturom do 26 stupnjeva, jer lipanj i kolovoz su već hladniji, a zima počne rano. Nekad već krajem rujna padne snijeg.

U Vrbniku možemo uživati u ljetu dulje vrijeme, a mogu doći i u drugim dijelovima godine, klima je blaža nego u Moskvi. Daču sam kupio da imam nešto za raditi, volim raditi rukama, renovirati, i sada ono što sam radio u Vrbniku, radim tamo. Sve će biti starinsko, ništa moderno, ali ta je kuća sličnija vašim kućama u Gorskom kotaru, više je planinskog stila. Nalazi se u Jaroslavskoj regiji, 222 kilometra mi je od kuće u Moskvi do tamo. To mi je zabava u slobodnim trenucima. Neke stvari ne mogu sam, poput žbukanja ili novog krova, za to sam zvao radnike, ali unutra radim sam, stepenice, vrata, ulaz… Odmor za glavu.