Merag, jedno od rijetkih naselja na istočnoj obali otoka Cresa, poznato je prije svega po obližnjem trajektnom pristaništu.

Međutim, iako se trajektna linija kojom najveći dio putnika dolazi na cresko-lošinjsko otočje zove Valbiska-Merag, ona u stvari ne dotiče samo mjesto i luku Merag, već je pristanište izgrađeno u obližnjoj uvali Smokovec.

I prije izgradnje trajektnog pristaništa, za vrijeme talijanske uprave ovim krajevima, Merag je bio važno prometno središte i preko njega je otok bio povezan s kopnom.

Postojala je brodska linija Rijeka-Beli-Glavotok-Merag, a u Mergu se po putnike, poštu i druge potrepštine išlo kaićima jer brod nije mogao pristati na mul. Nakon toga se sve to na magarcima prenosilo u Cres.

Naselje Merag, od Cresa udaljeno 15 kilometara, posljednjih se desetljeća, upravo zahvaljujući izgradnji trajektne luke, obnavlja i raste.

Danas broji 28 kuća, većina ih je obnovljena, neke u kuće za odmor i vikendice, ali, što je posebno zanimljivo, vraćaju se i stalni stanovnici.

Dok su po popisu stanovništva iz 2001. u Mergu živjele samo tri osobe, 2011. godine bilo ih je već 10, a lani je u Mergu popisan čak 21 stanovnik.

U dvadeset godina službeni broj stanovnika u Mergu porastao je sedam puta! Stanovnici Merga, stalni i povremeni, jednako odgovaraju na pitanje zbog čega dolaze u to malo selo, bez dućana, kafića i bilo kakvih drugih sadržaja – ovo je raj na zemlji!

Čarobno mjesto

Najstariji stanovnik Merga, 91-godišnji barba Dume, punim imenom Dinko Bucul, za stalno se vratio na početku epidemije COVID-19.

S obzirom na njegovu visoku životnu dob i povijest bolesti, kći ga je nagovorila da se preseli u Merag gdje će biti manje u kontaktu s ljudima.

– Sjećam se da je u vrijeme Italije ovdje živjelo sedamdesetak ljudi, u školu nas je išlo 22-23, svi u jednoj prostoriji.

Učiteljice su nam bile Albina Tebaldi, Livia Tait, učitelj Mario De Gasperi, zatim Palma Simoni, Cresanka Rita Basilisco, a kad su 1943. došli Nijemci, bila je Vittoria Ventin, kao iz topa nabraja barba Dume.

U Cres se njegova obitelj odselila 20. travnja 1957., a tada je u Mergu bilo malo žitelja. Nije požalio što se ponovo doselio u selo u kojem je proveo djetinjstvo.

– Ovdje mi u miru prolaze dani. Gledam trajekte kako dolaze i odlaze, ljude koji se kupaju, prošetam se oko kuće, zaključuje barba Dume.

Kad je škola zatvorena 1963. godine, preostali stanovnici su se odselili u Cres. U Mergu su iseljeni Meržani ljetovali, neke kuće iznajmljivali su turistima, polako su se uređivali apartmani.

Bilo je i onih koji su željeli, čak žudjeli za povratkom u svoje rodno mjesto, ali su zbog posla i praktičnosti ostajali živjeti u Cresu.

Prvi su se odlučili za stalno vratiti u Merag Darinka i Anton Sušić 1996. godine. Sad su u mirovini, ali tada su svakog dana putovali u Cres na posao.

– Kad mi je muž rekao da ćemo ići živjeti na Merag, odgovorila sam »Niti u snu!«. Ali, bio je uporan. U Cresu smo živjeli u stanu na drugom katu, nije imao ni roštilj, to ga je izluđivalo.

Popustila sam i otišla s mužem. Sedam godina smo tu živjeli sami, kad je on odlazio noću na lignje, ja bih bila sama u selu. Sada se ne bih vratila u Cres nizašto.

Ovdje je raj na zemlji, neopisivi mir. Ali mi, malobrojni stanovnici, međusobno se družimo i više nego što bismo u Cresu. Svaku večer igramo karte, muški boćaju…

Kad ga jednom zavoliš, ovo čarobno mjesto ti se zavuče pod kožu, priča Darinka, dok se njezinom suprugu Toninu, čovjeku od malo riječi, jezik razveže dok priča o Mergu, naročito o djetinjstvu koje je tu proveo.

– Kao dijete tu sam živio s nonom i ta su me sjećanja vukla dok se konačno nismo doselili. Od kad sam u mirovini, ovdje je nevjerojatno lijepo.

Ljeti su tu turisti, ima posla oko njih, ali kad oni odu… Zimi je ovdje raj, ne bih ovo mijenjao ni za kakve Amerike, nizašto na svijetu. Tu vladaju mir i tišina, odlazim na ribe, družimo se s prijateljima, divota, kaže Tonin Sušić.

Uređene kuće

Nakon njih, i drugi su se polako vraćali u Merag. Danas su sve kuće u selu uređene, koriste se za stalno stanovanje, kao vikendice ili za iznajmljivanje turistima.

Posljednji par koji se preselio u Merag su Vesna i Ilario Lovrečić. Oboje su zaposleni u Cresu gdje imaju stan, ali su odlučiti živjeti u Mergu, u rodnoj kući Ilariove majke.

– Na povratak me ponukala ljubav prema Mergu, želio sam to odavno. Proveo sam tu mjesec dana nakon vojske, još ni ceste nije bilo, u mjesto se dolazilo starom stazom.

Kad je konačno i supruga pristala, spakirali smo torbe i sad smo tu. Ja sam ribar i lovac, ovdje mi je more 20 metara od kuće, a odmah iza kuće počinje šuma.

Jeleni dolaze do samih dvorišta što posebno oduševljava turiste. Ljeti tu zna biti i pedesetak ljudi, čuje se žamor s terasa, ali svi govore tiho, nema kao u Cresu buke, dovikivanja i glasnog pjevanja, a kamoli preglasne glazbe iz kafića, fešti. Mi koji tu živimo, ali i gosti koji nam dolaze, želimo mir i odgovara nam ta »divljina«, priča Ilario.

Iako prema popisu Merag ima 21 stanovnika, stalno, a to znači i zimi, u selu ih živi 14. Još ih barem toliko u Merag dolazi kad god imaju priliku, bilo da žive u Cresu, Rijeci, Zagrebu…

Jedan od tih zaljubljenika u Merag je Riječanin Vladimir Tkalčić, liječnik po obrazovanju, poduzetnik, fotoamater, zaljubljenik u prirodu.

Vlasnik je jedine kuće s bazenom u Mergu koju posljednjih godina povremeno iznajmljuje. Prikupio je mnoštvo fotografija iz povijesti Merga, snimio na desetke videa razgovarajući sa starim Meržanima kako bi zabilježio njihova sjećanja.

– Prvi put sam došao u Merag 1959. godine, kao šestogodišnjak, sklonivši se tamo od bure koja je mene, mojeg barbu i tetu ulovila na moru.

Napravili smo šator na obali i tu proveli nekoliko dana dok po nas nije došao barba Tone Cesarić, svojevrsni gradonačelnik Merga, i smjestio nas u Jurasićevu kuću.

Kasnije smo unajmili jednu kuću u Mergu i koristili je niz godina. Bio sam jedino dijete mojih godina u Mergu. Sjećam se da sam iz Merga gledao prema Rijeci i čudio se mnoštvu ljudi na gradskim kupalištima, dok sam ja uživao sam na svojoj plaži.

Kad sam imao 10-12 godina često sam se igrao u jednoj ruševnoj kući na kraju sela. Ljudi su je već počeli zvati Vladina kuća, koliko sam vremena tamo provodio, a ja sam samo fantazirao da bi to mogla jednog dana biti moja kuća.

Promatrao sam životinje koje su živjele u toj kući, puhove koji su se skrivali u stropu i zmiju crvenkrpicu koja se sunčala na ulazu, a znao sam tamo ostavljati neke svoje igračke.

Kao student medicine skupio sam nešto novca, dio posudio, te se upustio u kupnju i uređivanje te kuće. Moji roditelji su se ljutili što bacam novac na ruševinu u mjestu bez struje i vode.

Ali emocije su nekad jače od razuma, ispričao je Vladimir Tkalčić svoju priču o Mergu, od šatora do kuće s bazenom.

Dodao je kako je normalno da se čovjek emotivno veže za mjesto na koje ima lijepe uspomene iz djetinjstva, mjesto u kojem je provodio ljeta.

Zavičajno društvo

Iako malobrojno, mjesto Merag ima i svoje zavičajno društvo, udrugu Smergus osnovanu 2013. godine koja broji više članova nego što Merag ima stanovnika.

Ciljevi udruge su revitalizacija i razvijanje resursa mjesta Merag, promicanje i očuvanje starih običaja, te podizanje kvalitete života stanovnika Merga.

Predsjednica udruge Karmen Toić Dlačić, profesorica informatike zaposlena u Rijeci, naglašava dva osnovna problema Merga – nedostatak vode i pristupnu cestu.

– Osuđeni smo na dopremanje vode cisternama, što zna biti vrlo stresno u ljetnim mjesecima, a državna cesta za pristanište Merag tijekom ljetnih gužvi zauzeta je kolonom vozila koja čekaju na trajekt, tako da nam je otežan pristup selu.

Često se suočavamo s nervoznim turistima koji čekaju na ukrcaj na trajekt i misle da ih pretječemo, pa smo osmislili i poseban natpis »Ne idem na trajekt«, ali ni to uvijek ne pomaže, objašnjava Karmen Toić Dlačić probleme Meržana, te predlaže rješenje.

– Tražili smo i od Grada Cresa i od Dobrovoljnog vatrogasnog društva da urede staru stazu za Merag kao vatrogasni put što ne traži velika financijska sredstva.

Time bi se riješio veliki sigurnosni problem rizika od požara jer je cijelo područje šumovito, a dobili bismo mogućnost organiziranja prometa u jednom smjeru za dolazak u selo i izbjegavanje kilometarske kolone na pristaništu.

Rekli su nam da se obratimo i Hrvatskim šumama pa nam je i to u planu. Možda nešto od svega toga urodi plodom, nada se Toić Dlačić.

Udruga Smergus se prošle godine uključila u obilježavanje Europskog tjedna održivog razvoja, pod sloganom »Misli globalno, djeluj lokalno«.

No, i bez takvih međunarodnih manifestacija svake godine članovi udruge organiziraju akcije uljepšavanja sela. Prije par godina selo je dobilo boćalište, stol za stolni tenis, malo dječje igralište s nekoliko sprava, te stolove i klupe.

Nešto od toga udruga je nabavila od svojih sredstava, a nešto od donacija, te osvajanjem prvog mjesta po broju prikupljenih »lajkova« na internetskom natječaju. U vrijeme božićnih blagdana mještani okite selo tako da se vidi s trajektnog pristaništa.

U blizini sela nalazi se poznata Mereška jama koja je odnedavno uključena u mrežu otočnih staza Via Apsyrtides i prema njoj su postavljeni putokazi.

Taj bi se zanimljiv fenomen, oko čijeg nastanka postoje razne teorije, mogao puno bolje turistički valorizirati, smatraju u udruzi Smergus.

– Potrebno je još dodatno očistiti prilaze jami i samu jamu. Očekujemo pomoć volonterskih udruga koje se bave raščišćavanjem špilja i jama.

Takve su udruge već dolazile na otok i mislimo da to neće biti problem, kaže Karmen Toić Dlačić, te dodaje da bi trebalo obnoviti i tuneru kao svjedočanstvo slavne ribolovne prošlosti Merga.

Meržani se nadaju donacijama sponzora

Malobrojni, ali aktivni, Meržani imaju još puno planova za svoje selo. U tome im treba pomoć šire društvene zajednice, Grada Cresa i Primorsko-goranske županije, koji su im i do sada pomagali.

Nadaju se i donacijama sponzora, pa čak i europskim sredstvima. Kako su krenuli, nesumnjivo će ih na sljedećem popisu stanovništva biti još više, što je rijetkost na hrvatskim otocima.