Volite li filmove iz serijala o Jamesu Bondu? Vjerojatno da, mnogi ih obožavaju. Osobno, najdraži su mi oni iz hladnoratovskih vremena. Što zbog glumaca koji su igrali glavne uloge, što zbog sadržaja, zapetljaja i raspetljaja koji su na neki način baš čista džejmsbondovska esencija. Da je kojim slučajem Martina Pernar Škunca, voditeljica marketinga Paške sirane i predsjednica Udruge proizvođača paškog sira, rođena tamo negdje prije Drugog svjetskog rata te da je svoju profesionalnu zrelost dosegnula šezdesetih godina prošlog stoljeća, sasvim bi sigurno dobila pratnju koja bi željela proniknuti u njezinu uspješnost. Ona bi velikim silama sigurno »upala u oko« jer riječ je o osobi koja je sa svojim timom, u zemlji koja ne zna što će sa svojom poljoprivredom, napravila nevjerojatan presedan. Ne da tvrtka u kojoj značajno participira nije propala, već je ona napravila – svjetski brend sira. Paški sir je dakako pojam generacijama, sir za koji se zna da je po kvaliteti sam vrh vrhova. No, da bi se probio na police kako hrvatskih, tako i svjetskih trgovina, kako bi konkurenciju na najznačajnijim globalnim sajmovima rušio poput čunjeva u kuglani, kako bi se u Pag vraćao s najsjajnijim odličjima – jedna od zaslužnih osoba svakako je i Martina Pernar Škunca.

Martina Pernar Škunca / Snimio VEDRAN KARUZA

A što bi se nakon nekog vremena dogodilo njezinom pratitelju, špijunu svjetske sile koja bi htjela doznati tajnu uspješnosti paškog sira? Dao bi otkaz i pobjegao iz špijunskog posla. Zašto? Zato što je voditeljicu marketinga Paške sirane nemoguće pratiti! Mi smo u pripremi ovog tematskog razgovora u kojem ćemo pretresati perspektive stočarstva i proizvodnje sira na otocima Jadrana s njom bili u kontaktu… pa oko mjesec dana.

– Da, nema problema, napravit ćemo temu, nemojte brinuti. Trenutno sam u Bolu na Braču, sudjelujem na Konferenciji o održivosti otoka, bit će nam uručena nagrada za brendiranje i zaštitu izvornosti paškog sira, izvijestila nas je Martina.

Sve u redu, ne smijemo narušavati ritam njezinog posla. Pričekali smo nekoliko dana. Malo se i začudili jer nam se, inače beskrajno profesionalna, nije javila na nekoliko poziva. Stigla je brzo poruka – nazvat ću vas, u Berlinu sam. U Berlinu? Radi li to ona neku nisku posjeta gradovima na B?

– Na sajmu smo, promoviramo naš sir, za nekoliko se dana vraćamo, poručila nam je, a na kraju smo se čuli dok su ona i kolegica Marija Čemeljić Pećirko, ravnateljica Srednje škole Bartula Kašića iz Paga, putovale na Krk. Razlog privlačan i važan – participirale su na manifestaciji Boja je zlatna, koju su osmislile i organizirale druge agilne otočanke, članice udruge Žene za otok iz Krka.

Prije svega, Martinu Pernar Škunca pitali smo: Kako sve to stižete? Uzorna ste majka i supruga koja najčešće za sebe kaže kako je sasvim obična osoba, istina strasno predana svom poslu?

Najnagrađivaniji hrvatski sir

– Ne osjećam se posebnom. Da privilegiranom, što imam priliku promovirati tako divan proizvod kao što je paški sir. To je najnagrađivaniji i najcjenjeniji hrvatski sir, ali i proizvod jer nijedan hrvatski proizvod nije osvojio toliko medalja kao paški sir. I to na najprestižnijim natjecanjima kao što su World Cheese Awards, Global Cheese Awards, International Cheese Awards, World Championship Cheese Contest… Moja poslovna priča je takva da sam samo s ljubavlju nastavila tradiciju svojih predaka, nešto što je počeo netko puno prije mene. Paška sirana je najstarija sirana na otoku Pagu s kojom je i započela cijela priča o komercijalizaciji paškog sira. Bili smo prvi koji smo mu dali etiketu, prvi koji smo ga poslali izvan Paga na police dućana, prvi koji smo osvojili medalje za njega i zapravo prvi koji smo od paškog sira napravili brend, danas poznat u cijelom svijetu. Moj pokojni otac Ante Pernar zajedno sa svojim partnerima Antom Oštarićem i Matijom Kurilićem Radićem napravio je od male otočne zadruge modernu tvrtku koja danas izvozi i u Ameriku. Oni su najzaslužniji za ono što paški sir danas jest – to kažem bez da sam subjektivna – najprepoznatljiviji hrvatski proizvod koji je upisao Pag i Hrvatsku na sirnu mapu svijeta.

Uspješno balansiram između poslovnog i privatnog, ali to je zato što živim u malom mjestu. Kod nas je život sporiji i jednostavniji nego u gradu. Dan nam puno dulje traje i to je za mene i olakotna okolnost jer mi daje priliku da se mogu posvetiti svojoj obitelji i uživati u nekim svojim hobijima, posebno u šetnji tim, kako ga ljudi nazivaju, »mjesečevim krajolikom«, pojašnjava nam Pernar Škunca.

Svakodnevni izazovi

Lijepa priča, no ipak živimo u zemlji koja je svojoj poljoprivredi najveći neprijatelj. Što zbog »uvozničkih lobija«, što zbog nesnalaženja u prelasku iz socijalističke u kapitalističku privredu, porušili smo jako velik dio inače potentnog poljoprivrednog sektora. Stanje na jadranskim otocima po pitanju stočarstva je posebno teško. Stočni fond, kako se, primjerice, može vidjeti na Krku ili Cresu, rapidno opada.

– Biti proizvođač u Hrvatskoj zbilja nije lako. Svakodnevno se susrećemo s brojnim izazovima i problemima. Situacija na tržištu nije laka, pogotovo u sektoru mljekarstva. Imamo problema u nabavci sirovine zbog poskupljenja proizvodnih troškova, pogotovo sad kad su cijene energenata otišle u nebo. Mi smo zapravo vrlo nekonkurentni. Uz to, imamo najvišu stopu PDV-a na sir i mliječne proizvode od svih zemalja članica EU-a. Samo za usporedbu, PDV na sir u susjednoj Sloveniji je 9,5 posto, u Italiji je 4 posto, dok Velika Britanija i Irska imaju nultu stopu PDV-a. Ta stopa PDV-a nas, domaće proizvođače, stavlja u vrlo nepovoljan i nepravedan položaj u odnosu na konkurenciju.

Ministarstvo poljoprivrede i ministrica Marija Vučković se zbilja trude poslušati nas i pomoći. Pohvaljujemo mjere za očuvanje mljekarstva, pogotovo Nacrt Programa razvoja sektora mljekarstva u RH do 2030. godine. Najavljena ulaganja trebala bi preokrenuti trend smanjenja proizvodnje mlijeka koja već godinama pada. Proizvodnja mlijeka u Hrvatskoj pokriva jedva 50 posto potreba, dok je recimo u Sloveniji pokrivenost 114 posto. Od susjednih zemalja jedino Mađarska nije dosegnula samodostatnost u mliječnoj industriji, ali je na, za Hrvatsku nedostižnih, 91,1 posto. Pohvaljujemo i paket mjera u gospodarstvu gdje je osigurano 26 milijuna eura pomoći stočarskom i biljnom sektoru zbog iznimno velikih povećanja cijena plina i električne energije. Ali mislim da te mjere, koliko god bile dobre, neće biti dovoljne. Mislimo da bi smanjenje PDV-a na sir i mliječne prerađevine bilo jedino pravo i dugoročno rješenje, rezolutna je Pernar Škunca.

Srećom, imamo Pag. Ako se za neki hrvatski otok može ustvrditi kako je na njemu »škrta zemlja«, onda je to zasigurno Pag čija je vegetacija dobra prije svega za izvanzemaljski treking poput Life on Mars. Ne i za poljoprivredu. Kakvo je stanje stočnog fonda na Pagu? Prema nekim naznakama on, za razliku od većine ostalih otoka, bilježi rast.

– Pag službeno ima 36 tisuća ovaca, što je pet puta više nego ljudi. Najviše ih ima u gradu Pagu – čak 18 tisuća, Kolanu i Povljani po 5,5 tisuća te Novalji 4.805. Stočni fond raste zato što smo izgradili snažan brend paške janjetine i paškog sira. Ljudi su to prepoznali kao izvor prihoda, nešto od čega se uz turizam može živjeti, pogotovo jer je sve to jako lijepo raspoređeno. Proizvodnja janjetine i sira odvija se u prvom dijelu godine, od siječnja do lipnja, i to je vrijeme kada naši paški ovčari imaju najviše posla. A onda u lipnju, kad ovce odu na zasluženi godišnji odmor, kad završi sezona proizvodnje, počinje turistička sezona i tada se sve ono što su marljivo proizveli proda. Za nas proizvođače jako je bitna i zaštita paškog sira, oznaka izvornosti. Nositelj oznake izvornosti za paški sir je Udruga proizvođača paškog sira koja ga je i zaštitila i na taj način osigurala budućim generacijama. Nije to bio nimalo lak posao, tako da hvale idu mom prethodniku Fabijanu Oštariću i ostalim kolegama iz Udruge koji su napravili golem posao oko zaštite paškog sira. Na nama je sad da i dalje štitimo naš otočni brend i da ga promoviramo. Mislim da je to recept za uspjeh, ponosna je Pernar Škunca.

Moraš voljeti

Na otocima je velik problem i u kadrovima. Nerijetko se susrećemo s razmišljanjima kako je nedostatak stručnog kadra toliko zabrinjavajuć da će srušiti i ono malo uspješne privrede na otocima. U razgovoru s gradonačelnicom Malog Lošinja saznali smo kako oni ne mogu osigurati neophodne stručnjake iz raznih domena, čak ni kad im za dolazak na otok nude stan. Kakva je po tom pitanju situacija u Paškoj sirani, općenito na Pagu?

– I kod nas je veliki problem s radnom snagom. Nažalost, dijelim bojazan s gradonačelnicom Malog Lošinja – bit će sve teže naći radnike i zaista me strah za budućnost, za nastavak tradicije ovčarstva i sirarstva. S jedne strane, imamo povećanje stočnog fonda jer je ova generacija prepoznala značaj brenda i prihod. S druge, baš zbog turizma i mogućnosti lakše zarade, bojim se da bi mnogi mogli odustati od nastavka obiteljske tradicije. Težak je to posao koji iziskuje obavezu jer ovca nema blagdan i svagdan. U razdoblju mužnje, naši ovčari bez obzira na sve vremenske i životne okolnosti moraju pomusti ovce dvaput dnevno. Stvarno moraš voljeti taj posao da bi imao motivaciju nastaviti ga. Volim biti optimistična, nadam se da će se situacija promijeniti i da će ovo postati profitabilna industrija jer za sad je uglavnom samo jako puno truda. Nijedna slaba ekonomija ne može imati jaku poljoprivredu, a upravo poljoprivreda može biti jedan od motora razvoja jake ekonomije. Ali za razvoj naše ekonomije potrebno je omogućiti razvoj moderne i profitabilne industrije, a to se može samo kroz uvođenje pravnih okvira i manjih poreza. Te su reforme potrebne odmah, tvrdi Pernar Škunca.

Žao nam je što povratak visokoobrazovane osobe na otok svoje mladosti, što je učinila Martina, nazivamo fenomenom, no statistika je naprosto takva.

Zahvalna roditeljima

– Ja bih to više nazvala srećom. Svjesna sam da mnogi nemaju priliku kao ja, i na tome sam zbilja zahvalna Bogu, svemiru… Sve ono dobro što sam doživjela, između ostalog i u poslovnom smislu, dugujem roditeljima, iako me nisu tjerali nastaviti ovaj posao, vratiti se na otok. U mladosti sam se vidjela kao prosvjetna radnica, dopadala mi se ideja rada s djecom, a kao većina mladih s otoka nisam se htjela vratiti. Ipak, spletom okolnosti, a najviše zbog nemogućnosti pronalaska posla u struci, upisala sam postdiplomski MBA studij iz marketinga na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta i taj mi je studij u potpunosti promijenio perspektivu. Na kraju je sve ispalo onako kako je trebalo biti. Valjda je to sudbina. Često sam govorila da se nikad neću vratiti na otok, a na kraju sam se zaljubila u svog muža koji je iz Novalje i sve su se kockice posložile te sam sad tu gdje jesam, što je nekako i logično s obzirom na povijest moje obitelji. Roditeljima sam zahvalna na svemu, i na tome što su mi dali krila i pustili me birati svoj put. Nisu mi prigovarali kad sam s 18 godina odlučila upisati Filozofski fakultet umjesto ekonomije, prava ili agronomije. Danas sam presretna da sam završila baš taj fakultet koji mi je dao širinu, sretna sam da sam bila u Rijeci, gradu koji obožavam i kamo se rado vraćam, kojeg smatram svojim drugim domom i koji me isto izgradio u osobu kakva sam danas, pojašnjava nam zaneseno Pernar Škunca.

Snimio Arif Sitnica

Strast, predanost

Kad razgovaramo s uspješnim ljudima kao nezaobilazna karika karaktera pojavljuje se – strast. Emocija. Predanost. Naša je sugovornica krenula u profesionalni život s diplomom Filozofskog fakulteta. Nikakve veze s agronomijom, prehrambenom tehnologijom tu nije bilo. Maštanja iz mladosti nisu je vodila prema sirani. A onda – žena zmaj u produkciji sira! Jesu li promjena smjera i mnogo permanentnog učenja jedan od mogućih putokaza i ostalima?

– Moram priznati da mi ponekad nije lako. Pomalo sam sanjar, nisam »business woman« u klasičnom smislu. Zato je dobro što smo mi svi u sirani jedan tim i svatko ima svoju ulogu u kojoj je dobar. Bez dobrog tima, nema ničeg. S druge strane, mislim da su mi baš emocije i strast pomogli u promociji našeg proizvoda. To ne možeš glumiti, to se jednostavno vidi i osjeti. Za znanja iz marketinga isključivo je zaslužna moja želja za obrazovanjem i edukacijom. Ja sam žedna znanja, uživam u edukacijama. Kad god upišem neki tečaj ili edukaciju, budem uzbuđena kao da sam kupila nove cipele! Šalu na stranu, mislim da je jako bitno raditi na sebi, da je bitno cjeloživotno obrazovanje i učenje. Savjetovala bih svim mladim ljudima da neprestano ulažu u sebe i svoje obrazovanje jer mislim da je to jedan od bitnih preduvjeta za uspjeh, pojašnjava nam čelnica paških sirara.

Oznaka izvornosti

Vraćamo se ulozi čelnice Udruge proizvođača paškog sira. Iako se tim poslom na Pagu dominantno bave muškarci, vodi ih žena.

– Moji kolege su dokaz da otok Pag, bez obzira na to što je mali i nije toliko urban, ima vrlo osviještene muškarce. Zaista sam počašćena ulogom koju su mi dodijelili, pogotovo zato što je moj otac bio prvi predsjednik Udruge proizvođača paškog sira, koja je nositelj oznake izvornosti za paški sir. Njome se i jamči kupcima da je sir proizveden na Pagu, isključivo od mlijeka paške ovce. Dobili smo oznaku izvornosti u studenom 2019. godine i to je na neki način povijesni dan za paški sir jer smo tako zaštitili naš otočni brend za buduće generacije. Bio je to jako dug i težak proces, a hvale za njega idu najviše Fabijanu Oštariću, kao i ostalima iz Udruge. Oni su najzaslužniji za zaštitu paškog sira, tvrdi Martina.

Kako smo već ustvrdili, velike su muke po otočno stočarstvo. Ponekad nam se čini kako tu podskupinu stočarstva nedovoljno razumiju i unutar najstručnijih krugova hrvatske poljoprivrede, od ministarstva naniže. Paška Udruga sasvim je sigurno upoznata s pravim stanjem na terenu. Koliko joj se često obraćaju za pomoć kolege s drugih otoka? Imamo, primjerice, situaciju koja već predugo traje – užas koji na Cresu čini alohtona divljač, prijetnju nestanka ovčarstva na našem najvećem otoku. Janjaca je sve manje i na Krku. Koliko Paška sirana svojim globalno potvrđenim iskustvima može pomoći ostalim ovčarima i proizvođačima sira na Jadranu? Ne bi li bilo uputno napraviti dodatni iskorak, organizirati udrugu proizvođača sira na jadranskim otocima?

Strah i velike nade

– Mislim da sve nas otočane muče slične stvari. Uvijek sam za umrežavanje jer samo zajedno možemo postići velike stvari. Svi smo mi na globalnoj pozornici mali, ali ako se držimo zajedno – jači smo. Kao i sve, strah me je budućnosti našeg ovčarstva i sirarstva, ali gajim i velike nade da će se stvari u našoj lijepoj zemlji promijeniti i da će brend koji smo mi toliko uspješno izgradili biti razlog ne samo ostanka na otoku, nego i dolaska, kaže Martina.

Na kraju, ako neki od špijuna ipak odluči pratiti predsjednicu Udruge proizvođača paškog sira – koje su mu koordinate na raspolaganju?

– Ljeti je puno manje putovanja, a na neki način i manje aktivnosti oko promocije izvan Paga. Za nas je olakotna okolnost to što je Pag turističko mjesto koje ljeti posjeti velik broj ljudi i nitko ne ode s otoka bez barem komadića sira kao najukusnijeg suvenira. A Hrvatska je turistička zemlja te mi za vrijeme ljetne sezone imamo priliku da na kućnom pragu izvezemo svoj proizvod. Tako kod nas u sirani i ljeti ima jako puno posla, pogotovo oko otpreme sira, i tada nerijetko završim u skladištu kao ispomoć.

Ono malo slobodnog vremena koje imam ljeti, koristim osim za obitelj, i za brojne prijatelje koji tada dolaze na moj otok. Mada, moram priznati, kako sam starija, sve više mi paše naša paška zima, kad prilikom svojih šetnji nekad ne sretnem ni mačku, kamoli čovjeka. Život u malom mjestu ima svojih ograničenja, ali ima i nešto romantičnog u toj paškoj zimi, kad zapuše bura…