Dok smo »inventurno« razgovarali o ovogodišnjim rezultatima, Vedran Dumenčić tek je ovlaš spomenuo prvo mjesto na međunarodnom turniru u Berlinu. To je samo jedna od slika koja mnogo govori o skromnosti ovog lošinjskog sportaša, koji je u natjecanjima za slijepe i slabovidne kuglače osvojio sve što se moglo. Četrdeset pet mu je godina što je, kako kaže, idealna dob u ovom sportu.

U natjecanjima, slijepi i slabovidni dijele se u tri kategorije, a Dumenčić pripada u »B-3«, što znači do 10 posto ostatka vida.

– U kategoriji »B-1« su potpuno slijepi, koji kuglaju u raskoračnom stavu, uz pomoć asistenta koji dodaje kugle i govori im što su postigli. Asistenti su kvalificirani treneri. U kategoriji »B-2« su oni do pet posto vida, samostalno se kreću i imaju asistente u igri. U mojoj kategoriji, »B-3«, nemamo asistente nego sekundante, koji ne ulaze u prostor za igru, a sami uzimamo kuglu. Na velikim natjecanjima meni je to trener Željko Štefković, a na manjim natjecanjima ili nitko, ili sudac natjecanja, govori Dumenčić u razgovoru koji smo vodili prije treninga koji je obavio u lošinjskoj kuglani kraj Velog žala, u društvu Ante Marića i Dina Kučića, članova momčadi Kuglačkog kluba Jadranka turizam, koji se natječe u Četvrtoj hrvatskoj ligi Zapad.

Dumenčić dvaput tjedno ima kuglačke treninge, a još dvaput i kondicijske, sa svestranom lošinjskom sportašicom, kineziologinjom Sanjom Miočić. Tada se radi na čvrstoći tijela, odnosno na tome da se 120 kuglačkih hitaca može »odraditi u jednom dahu«.

Zlatne medalje

Najvažniji Dumenčićev rezultat je ekipna zlatna medalja s reprezentacijom Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 2011. godine u Sarajevu. Pet puta je bio pojedinačni prvak Europe, i jedno od tih zlata donijelo mu je i naslov najboljeg paraolimpijskog sportaša Hrvatske u neolimpijskim sportovima. Više puta je slične titule dobio i na razini Primorsko-goranske županije, a ekipno ima sedam europskih zlata, plus jedno u mješovitom paru.

Bilanca svjetskih medalja, čini se, neće se mijenjati, jer Svjetskog prvenstva više nema.

Foto Bojan Purić

– Više se ne održava, s objašnjenjem da nisu dolazile reprezentacije izvan Europe, iako postoje dobri kuglači u Argentini, Australiji, Kini… Trebali bismo mi iz Europe ići po svijetu i promovirati, pa bi možda ponovo postojalo Svjetsko prvenstvo. Iako, videći kuglači imaju Svjetsko prvenstvo. U Americi se igra drukčija vrsta kuglanja, a dok se jedan tip kuglanja ne omasovi svugdje po svijetu, nećemo postati olimpijski sport, pojašnjava Dumenčić.

Ove je godine u Poljskoj bio drugi ekipno, što zbog medalje smatra zadovoljavajućim, dok s četvrtim mjestom pojedinačno »ipak kao da nešto fali«. Na prvenstvu Hrvatske bio je viceprvak, pobijedio je na međunarodnom turniru u Levoči, u Slovačkoj, bio je drugi u Kranju, prvi u Berlinu, kao i na 28. međunarodnom turniru slijepih i slabovidnih u Rijeci, u konkurenciji prvaka Europe i najtrofejnijeg igrača u ovoj kategoriji. Do kraja ove godine, 22. prosinca, ostaje još međunarodni turnir u Apatinu.

– Ima govora da će se napraviti Europska liga, ali još ništa od toga. To bi bilo pri europskoj krovnoj organizaciji, ali i dosta financijski zahtjevno, zbog dalekih putovanja, kaže Dumenčić.

Brojni turniri

Kakvi su planovi za sljedeću godinu?

– Od veljače počinje intenzivno. Uz hrvatsku ligu, bit će međunarodni turniri u Zagrebu, Sarajevu i Koprivnici, a krajem ožujka je prvenstvo Hrvatske. Od travnja počinju pripreme, moguće u Brčkom, za prvu polovinu svibnja, kada će se održati Europsko prvenstvo, a domaćin je Vel’ky Šariš u Slovačkoj. To je blizu Levoče, gdje smo nedavno igrali, najavljuje Dumenčić.

Kao reprezentativcu i kvalificiranom treneru, cilj mu je postati i izbornik državne reprezentacije, što neće značiti i prestanak igranja. A kako to već biva, sve je počelo roditeljskim utjecajem – Vedran je kao dječak pratio čime se to bavi otac Anđelo, kuglač-rekreativac u lošinjskoj ligi, natjecanju koje je s vremenom nestalo, kako se lokalna kvaliteta koncentrirala u 1997. godine utemeljen Kuglački klub Čikat (Mali Lošinj imao je i klub i ranije, od 1953. godine, kada je izgrađena prva kuglana i osnovan KK Jedinstvo) koji je ušao u službena ligaška natjecanja. Ipak, Dumenčić mlađi nije se aktivirao do svoje devetnaeste godine.

Medicinski maser

– U toj skupini juniora, iz koje nitko osim mene nije ostao u kuglanju, primijetio me Stjepan Đeri i jako brzo sam napredovao, pa su me na prvom nastupu na juniorskom prvenstvu Hrvatske već smatrali za talentiranog sportaša. Igralo se u dvjesto hitaca, a imao sam po 850 čunjeva, u ligi preko 900, što je bilo izvrsno.

Od 1999. godine igrao sam za momčad kluba, najviši domet su bile kvalifikacije za Drugu hrvatsku ligu. Jedno vrijeme nisam smio igrati za klub, zbog stipendije u Rijeci, kao člana Sportskog kluba slijepih Rijeka. Prvi nastup na prvenstvu Hrvatske za slijepe i slabovidne imao sam u Crikvenici 2001. godine i bio sam treći. Već sljedeće godine sam prvi put igrao na Europskom prvenstvu pojedinačno, prisjeća se lošinjski kuglač.

Iako je od njega starija šest godina, za kuglanje se nakon Vedrana zainteresirala njegova sestra Danijela, godinama ponajbolja igračica ženske ekipe lošinjskog kluba. Jednom je proglašena i za lošinjsku sportašicu godine, a kako na Lošinju više nema dovoljno kuglačica, klub je ostao na muškom sastavu, kojemu se Danijela redovno priključuje koristeći tu mogućnost predviđenu pravilima natjecanja. Radeći prvenstveno na psihološkom i taktičkom dijelu, što uključuje postavljanje igrača po blokovima za pojedinu utakmicu, Dumenčić je sada trener lošinjske kuglačke momčadi.

Vedranova zaručnica Tea Bosnar, doseljenjem iz Rijeke i sama se zainteresirala za kuglanje, licencirana je sutkinja i tajnica kluba, i uz njihovog trogodišnjeg sina Dumenčiću predstavlja veliku podršku.

Izvan kuglanja Dumenčić je medicinski maser i to radi proteklih dvadeset godina, od čega četrnaest kao samostalni obrtnik. Mušterije su mu ljudi s problemima s leđima.

– Sve više ljudi je osviješteno o tome da trebaju pomoć, dok su ranije jednostavno šutjeli i trpjeli. Uglavnom su to ljudi srednje i starije dobi, ali zbog sjedilačkog načina života s mobitelima, ima i sve više mladih, čak i dvanaestogodišnjaka, trinaestogodišnjaka. Javljaju se i mladi sportaši, zaključuje Dumenčić.

PET PUTA POJEDINAČNI PRVAK EUROPE

Najvažniji Dumenčićev rezultat je ekipna zlatna medalja s reprezentacijom Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 2011. godine u Sarajevu. Pet puta je bio pojedinačni prvak Europe, i jedno od tih zlata donijelo mu je i naslov najboljeg paraolimpijskog sportaša Hrvatske u neolimpijskom sportovima.

Više puta je slične titule dobio i na razini Primorsko-goranske županije, a ekipno ima sedam europskih zlata, plus jedno u mješovitom paru. Bilanca svjetskih medalja, čini se, neće se mijenjati jer Svjetskog prvenstva više nema