Na svečanoj sjednici creskog Gradskog vijeća održanoj u povodu Dana grada, jedno od najvećih priznanja, Pro insula, dobio je Ivo Saganić, umirovljeni pomorski kapetan iz Martinšćice na otoku Cresu, za svoj doprinos kulturnoj i povijesnoj baštini.

U obrazloženju odluke o dodjeli priznanja stoji da se Ivo Saganić, nakon što je kao kapetan duge plovidbe otišao u mirovinu, posvetio istraživanju povijesti i kulturnog nasljeđa Martinšćice i okolnih naselja. U selu Vidovići, u obiteljskom prostoru, uredio je etnomuzej, a 2016. godine izdao je knjigu »Naši stari Vidovšćani« pisanu domaćim narječjem. Osnovao je Udrugu Magriž koja je u Martinšćici uredila Muzej Andrije Linardića, a na njegovu inicijativu snimljen je film »Samo jedna kapljica – čitav oblak miomirisa«, o životu i djelu Andrije Linardića. Nedavno je izdao novu knjigu pod nazivom »Martinšćica – povijest mog zavičaja« koja na 535 stranica prikazuje povijest današnje Martinšćice, ali i otoka Cresa.

Privatni album

Tih nekoliko rečenica ukratko opisuje aktivnosti kojima se Saganić bavio nakon odlaska u mirovinu, ali njegov se život može podijeliti na tri dijela: prvi dio obuhvaća djetinjstvo i školovanje, drugi 47 godina plovidbe, dok je treća faza njegovog života mirovina u kojoj je sve radio, samo nije mirovao.

– Meni su mama i tata iz Vidovića, ali živjeli smo u Martinšćici, u maloj kući na Pojani gdje smo rođeni ja i moj stariji brat Feručo. Tata je skoro cijeli život plovio. Moja mama Ana imala je vizionarsko, za to doba izuzetno napredno mišljenje o važnosti edukacije, tako da je odlučila svoju djecu školovati izvan Martinšćice, iako je tu djelovala škola s oko 40 đaka i jednim učiteljem, opisuje Saganić svoje najranije djetinjstvo nakon kojeg se uputio na školovanje. Osnovnu školu završio je u Cresu, srednju u Lošinju te Višu pomorsku u Rijeci 1970. godine.

Brodovi, mora, ljudi

Iste godine upoznao je djevojku koja mu je kasnije postala supruga, ali se i ukrcao na prvi brod, gdje je ostao 18 mjeseci. Nakon toga, odslužio je vojni rok tako da su se vjenčali tek nakon tri godine »hodanja«, iako su u tom razdoblju proveli jako malo vremena zajedno. Dva mjeseca nakon vjenčanja opet je otišao na more gdje je ukupno proveo 47 godina.

Privatni album

Već s 29 godina postao je zapovjednik na brodu za prijevoz kontejnera njemačkog brodovlasnika i uglavnom je plovio na stranim brodovima. Godine 1978. se iz obiteljskih razloga odlučio vratiti bliže kući, pa je sljedećih 20 godina proveo na remorkerima u riječkoj luci. Tu je sudjelovao u gradnji mosta kopno – Krk, četiri dana rukovodio spašavanjem broda »Volgobalt 167« nasukanog na Galioli, a bio je i zapovjednik »Ecomara«, prvog broda u riječkom akvatoriju zaduženog za ekologiju i razvoz nafte.

Nakon toga se ponovno odlučuje na promjenu i odlazi u Afriku gdje je prvo radio na suplajerima, brodovima koji su opskrbljivali platforme. Otišao je u Nigeriju s namjerom da ostane tri godine, ali se tamo zadržao 14 godina.

– Dandanas imam prijatelje koje sam stekao tamo, raznih boja kože. Znam ljude koji su došli poslom, a ostali živjeti u Africi. Obuzme te to podneblje, taj način rada i života. Postojale su razne opasnosti, ali naučiš se živjeti s tim. Znao sam biti jedini bijelac s 40 crnaca na brodu. Mene je posada s kojom sam radio strahovito poštovala. Skrivali su me kad sam bio u opasnosti zato što sam bijelac, a ja sam njih štitio na brodu od svih problema, sjeća se Saganić vremena provedenog uz nigerijsku obalu, poznatu po gusarima.

Naši stari Vidovšćani

– Pomorački život je lijep, ali svašta doživiš, sve to utječe na tebe. Pretpostavljam da moja ljubav prema povijesti potječe upravo od tih mojih čestih odsustava od kuće jer sam stalno mislio na svoj kraj, objašnjava Saganić otkuda mu želja za istraživanjem povijesti svoga zavičaja.

– Još dok sam plovio skupljao sam dokumentaciju o svojoj obitelji kako bih djeci napravio rodoslovlje. Stalno me kopkalo, ki smo mi, otkuda smo prišli. Polako sam uvidio da o mom rodnom kraju ima puno zanimljivih podataka i događanja, koji povezuju mnoge obitelji, te da bi bilo šteta da sve to blago ostane nezabilježeno. Nakon više od 10 godina rada nastala je monografija »Naši stari Vidovšćani« u kojoj su opisane životne priče 462 osobe iz 95 obitelji samo iz tog sela jer sam odlučio pisati o svakom tko je živio u Vidovićima u posljednjih 150 godina, opisuje Saganić rad na svojoj prvoj knjizi koja je posebno važna i zbog toga što je pisana na dijalektu.

– Pa kako ću o svom nonu pisati na književnom hrvatskom jeziku, moj nono to neće razumèt. Dijalekt je to koji se polako gubi, ni moja djeca ga ne govore, zato ova knjiga ima trajnu vrijednost, kaže Saganić.

Monografija »Naši stari Vidovšćani« izdana je 2016. godine i taj je »Vidovići project« zainteresirao čak i europske institucije te ga je Saganić u dva navrata predstavio pred europskim znanstvenicima. Prvo u lipnju 2018. godine na sveučilištu u Padovi, a potom u studenom 2019. na James Hutton Institutu u Aberdeenu. U sklopu europskog projekta SIMRA (Social Innovation in Marginalised Rural Areas) Saganićeva knjiga izdana je, u sažetom obliku i na engleskom jeziku, pod nazivom »Rural life revival – social innovation in Vidovići – Cres island«.

Muzej Andrije Linardića

Uvijek aktivan u društvenom životu svog sela, Ivo Saganić osnovao je udrugu Magriž koja danas broji stotinjak članova i s volonterima udruge je za vrijeme pandemije koronavirusa uredio prostor budućeg muzeja Andrije Linardića, koji je otvoren u kolovozu 2020. godine.

– Vidio sam da postoji veliki interes, posebice turista, za takvom kulturnom ponudom, pa sam odlučio u Martinšćici otvoriti muzej posvećen Andriji Linardiću, vizionaru, neukom seljaku koji je 1903. godine iz Dresdena u Njemačkoj nabavio skupe kotlove i tako pokrenuo prvu parnu industrijsku proizvodnju eteričnoga ulja na otoku. Tri godine je nudio Europi svoje proizvode te doživljavao samo poniženja. Tek na austrijskoj izložbi u Londonu 1906. godine dobiva priznanje, prvu diplomu i kolajnu. Prvi je na svijetu još 1908. proizveo eterično ulje od smilja, magriža kako ga mi zovemo, a 1912. je u Martinšćici izgradio veliku zgradu destilerije i djelovao na tri kontinenta. Njegova životna priča materijal je za film o tome kako se strpljivim i upornim radom može uspjeti na otoku, objašnjava Saganić zbog čega Linardići zaslužuju (barem) muzej.

Otvorenje Muzeja Andrije Linardića, usprkos epidemiji, okupilo je veliki broj ljudi i bilo je jedan od najvećih kulturnih događaja u mjestu. Već 2021. godine muzej je temeljito preuređen, a novi stalni postav pripremile su kustosice Irena Dlaka i Inge Solis. Muzej se nalazi u prizemlju ljetnikovca plemićke obitelji Sforza iz 17. stoljeća, u Martinšćici poznatog kao Kaštel, a u četiri ljetna mjeseca posjeti ga više od 1.600 posjetitelja.

No, muzej Andrije Linardića nije prvi muzejsko-izložbeni prostor za koji je Saganić zaslužan.

Povijest Martinšćice

– U Vidovićima sam 2013. godine uredio jednu urušenu kućicu u centru sela, gdje su moji noni pekli kruh, a otac kuhao rakiju. Nisam htio napraviti još jedan apartman ili kuću meni za uživanje, već sam uredio mali muzej u kojem sam izložio razne predmete vezane uz to selo, kaže Saganić, koji i danas, na upite putnika namjernika, rado otvara i predstavlja svoju etnografsku izložbu.

Uslijedilo je još nekoliko Saganićevih inicijativa važnih za Martinšćicu, ali i cijeli otok Cres. Uz pomoć redatelja Sanjina Badurine 2021. godine producirao je film »Samo jedna kapljica – čitav oblak miomirisa« o životu i djelu tvorničara Linardića, oca i sina. Nakon nekoliko projekcija u Martinšćici, Cresu i Lošinju film je prikazan i na Hrvatskoj televiziji te je preveden na četiri strana jezika. Tijekom turističke sezone redovito se prikazuje u Muzeju Andrije Linardića. Godinu dana kasnije, Saganić je inicirao postavljanje dvojezične spomen-ploče na zgradu nekadašnje destilerije eteričnog ulja Andrije Linardića u Martinšćici.

Lani je izdao još jedno monumentalno djelo, knjigu »Martinšćica – povijest moga zavičaja«, koja je rezultat njegovog osmogodišnjeg istraživačkog rada. Na više od 500 stranica i s 400 ilustracija knjiga prikazuje tisućljetnu povijest današnje Martinšćice i obližnje uvale Tiha. U 12 poglavlja Saganić je obradio sljedeće teme: povijesni i kulturološki prikaz života na otoku Cresu do propasti Venecije 1797. godine; franjevački samostani otoka Cresa; poljoprivreda, zadrugarstvo i razvoj gospodarskih djelatnosti; gospodarske i društvene djelatnosti za vrijeme francuske i austrijske vladavine te razvoj otočne poštanske službe; prosvjeta i školstvo; tradicionalno ribarstvo, pomorstvo, brodarstvo i brodogradnja; povijesni prikaz nastanka naselja u okruženju Martinšćice, njihov razvitak i pad; destilerije eteričnih ulja u Martinšćici u vlasništvu obitelji Linardić iz Grmova; Prvi i Drugi svjetski rat; društvene i gospodarske djelatnosti u 20. stoljeću; turizam te zaslužni ljudi tog dijela otoka.

Dva muzeja, tri knjige

Na jednom od predstavljanja knjige autor je objasnio zbog čega proučava povijest: »Život nas uči da treba poznavati povijest svog kraja i ljude koji su u njemu živjeli. S poviješću se uči mudrost življenja jer poznajući povijesne stečevine čovjek više vrednuje sadašnjost, a mladi hrabrije odlaze u budućnost.«

Kad se sve zbroji rezultat je sljedeći: od kad je otišao u mirovinu 2012. godine Ivo Saganić otvorio je dva muzeja i izdao tri knjige. Ali, ni to nije sve.

– U mirovini ne mirujem. Uz sve ostalo o čemu smo razgovarali, obnovio sam djedovu kuću na Vidovićima i stavio je u funkciju iznajmljivanja, nakon 60 godina očistio sam zapušteni djedov maslinik i time spasio 50 starih maslina. Posadio sam i dva nova maslinika. Kada sam došao kući, 2012. godine nisam imao ni jednog stabla masline, a sada ih imam 75. S četiri sumještanina očistio sam stari i zapušteni put za selo Vidoviće po kojem se nakon toga svake godine vozi biciklistička utrka. Svake godine krajem svibnja organiziram i vodim čišćenje lokalne ceste Martinšćica-Vidovići.

Na moj zahtjev je konačno selo Vidovići dobilo svoj putokaz na glavnoj cesti i ploču s nazivom pred selom, a do tada su turisti koji su rezervirali smještaj lutali tražeći naselje, kaže Saganić.

Unedogled se mogu nabrajati aktivnosti kojima se bavi ovaj vitalan 80-godišnjak koji na pitanje što radi u slobodno vrijeme kratko odgovara:

– Istražujem lokalnu povijest. To me najviše opušta.

KNJIGE, MAGRIŽ, MUZEJ, ETNOGRAFSKA ZBIRKA…

U selu Vidovići, u obiteljskom prostoru, Saganić je uredio etnomuzej, a 2016. godine izdao je knjigu »Naši stari Vidovšćani« pisanu domaćim narječjem. Osnovao je Udrugu Magriž koja je u Martinšćici uredila Muzej Andrije Linardića, a na njegovu inicijativu snimljen je film »Samo jedna kapljica – čitav oblak miomirisa«, o životu i djelu Andrije Linardića. Nedavno je izdao knjigu »Martinšćica – povijest mog zavičaja« koja na 535 stranica prikazuje povijest današnje Martinšćice, ali i otoka Cresa.