Najveća greška po pitanju orezivanja maslina jest – to ne činiti. Tim je riječima razgovor o temi koja ovih dana zasigurno sve više ulazi u fokus aktivnosti otočnih maslinara započeo David Mrakovčić, krčki magistar agronomije, točnije voćarstva, koji je uz sve svoje redovite aktivnosti unutar svog obrta i OPG-a već niz godina angažiran upravo u sferi maslinarske poljoprivredne proizvodnje ali i u edukaciji te savjetovanju otočnih maslinara.

Mrakovčić je pri tom i čelnik udruge Progres koja se već neko vrijeme bavi razvojem poljoprivrede na području Grada Krka, i koja je tamošnjim žiteljima poznata i kao organizator te inicijator održavanja ekotržnica koje se već neko vrijeme, uglavnom u toplijem dijelu godine, upriličuju u gradu Krku. On primjećuje da se na Krku već dulji niz godina vidi da se maslinici »tende«, odnosno da se u sve većem udjelu održavaju i njeguju, bez obzira brinu li o njima profesionalni poljoprivrednici ili pak oni značajno brojniji, maslinari »rekreativci«. Naš je sugovornik sa zadovoljstvom zaključio da se od 90-ih godina prošlog stoljeća, kad se dogodio svojevrsni »bum« maslinarstva i proizvodnje ekstradjevičanskog maslinovog ulja, na Krku značajno smanjio udio zapuštenih i u korov obraslih maslinika.

– Iako nisu svi najpredaniji u provedbi svih preporučenih agrotehničkih mjera – orezivanju maslina i održavanju maslinika te provedbi svih od struke preporučenih mjera njihove zaštite – generalno govoreći, može se zaključiti da se takve mjere uglavnom provode. I to unatoč izostanku neke velike i masovne proizvodnje, a čemu u nas najviše kumuje konfiguracija terena i vlasnička rascjepkanost poljoprivrednoga zemljišta.

Naravno, posvuda se još uvijek nađe zapuštenih i napuštenih maslinika, koji takvi, zbog opasnosti da njihovi nasadi postanu napadnuti određenim bolestima i štetnicima, čine prijetnju maslinama susjednih, uređenih i održavanih maslinika. Ipak, i u takvim okolnostima vidimo da se većina otočana bavi svojim maslinama te da voli i cijeni proizvod koji od njih dobivaju – maslinova ulja, koja gotovo u pravilu bivaju i iznimno visoke kakvoće, kaže Mrakovčić.

Vraćajući se na tematiku orezivanja – koje se ovisno o tome što se njime želi postići, može provoditi i u zimskom razdoblju – krčki poljoprivredni stručnjak za rezidbu rekao je da ona spada u red najvažnijih agrotehničkih mjera. Njome se nastoji postići ravnoteža rasta i rodnosti stabla masline.

Iako je dijelu maslinara najvažnija i najslađa mjera koju poduzimaju berba, kad ubiru plod svog rada i truda, oni koji se s tom temom i djelatnošću ne šale – reći će da je ključ u nastojanju održavanja stabla u optimalnoj ravnoteži njegova rasta i rodnosti upravo ono što se čini škarama i pilama.

– Dobra rezidba određuje uzgojni oblik, a koji ćemo režim odabrati tema je o kojoj bih, kao i svatko tko se bavi agronomijom, mogao govoriti satima. Poanta rezidbe jest držanje dobre arhitekture stabla, a to ćemo, barem u ovim našim krajevima, postići ostvarimo li da svjetlo uđe u čim više dijelova krošnje. Sunčevo nam je svjetlo bitno da biljka cvate, a cvat je preduvjet – roda. U nekim toplijim i osunčanijim dijelovima svijeta, poput onih na sjeveru Afrike, rezidbom se krošnje oblikuju tako da brane pretjerani ulaz sunčevog svjetla u unutrašnjost krošnje. U nas je situacija drugačija, jer smo u sjevernijim i u umjerenijim klimatskim uvjetima, pa se rezidbom svjetlo nastoji uvesti do čim većeg dijela biljke odnosno njene krošnje.

Kod starih i zapuštenih maslina, obraslih krošnji primijetit ćete da rode samo po njihovom obodu i upravo je to ono što se pravilnom rezidbom nastoji izbjeći, povećavanjem produktivne površine stabla, poručuje David Mrakovčić.

Više vrsta rezidbe

Upitan kad je zapravo najbolje vrijeme za rezidbu, Mrakovčić kaže da je za to najsavršenije vrijeme ono kad više ne prijeti opasnost od hladnoće, što će reći na proljeće.

– Međutim, ima više vrsta rezidbe pa se one zapravo mogu obavljati tijekom cijele godine. Sad, u zimi, dobro je vrijeme za raditi one regenerativne odnosno veće rezove. Sad se može i treba orezivati ukoliko se nastoje obnoviti stara stabla, odnosno ondje gdje znamo da ćemo u idućoj godini ionako izgubiti rod. Jaka rezidba u pravilu će uvijek rezultirati time da će biljka ići u obnovu krošnje, nauštrb roda. Trebalo bi znati što se rezidbom želi postići. Ako vidimo da na starom stablu rodni izboji bivaju maleni i slabi, jasno bi nam trebalo biti da tom stablu trebaju nove grane koje će u budućnosti rađati. Regenerativna rezidba tada donosi rezultate, ali, naravno, na »dulje staze«.

Druga vrsta rezidbe je ona kad je biljka već formirana i kad je s njom sve u redu, a rezidbom se tek nastoji popraviti njen uzgojni oblik i održati rodnost. Ona se radi nakon što prođe opasnost od niskih temperatura, kaže Mrakovčić napominjući da je i sam odabir uzgojnog oblika važna tema.

– U pravilu, njega bi trebalo prilagoditi načinu na koji beremo plod masline, bilo da to činimo strojno bilo pak ručno. Kod posljednje spomenutog standardnog tipa orezivanja radi se i povratni rez odnosno s masline se skida ono izrođeno, uz poticanje stabla da stalno radi nove mladice. Tko ima vremena i mogućnosti, idealno bi bilo takvu rezidbu poduzimati svake godine pomalo. Tko nema ili ne stiže, isto može činiti i svake dvije godine, držeći pri tom kvalitetu ploda na istoj razini. Treći oblik rezidbe su one korektivne, u red kojih spada ona ljeti prisutna praksa uklanjanja vodopija – ravnih izboja koji izrastaju u sredini stabla. Oni naime brzo rastu i uzimaju »snagu« biljci. Pojava vodopija izražena je kod nasada onih maslinara koji pretjeraju s čišćenjem i otvaranjem sredine krošnje kad, u nekim slučajevima na dijelovima stabla, može čak doći i do ožegotina te spaljivanja kore, objasnio je Mrakovčić.

Na pitanje postoji li neka idealna šema po kojoj se masline orezuju kaže da šeme – nema. Trebalo bi znati koje su rodne grane, odnosno grane na kojima maslina rađa. U većini slučajeva to je upravo prošlogodišnji izboj, ono što je lani naraslo.

Oblik krošnje

– Ovogodišnjom rezidbom mi zapravo potičemo one grane koje će roditi tek iduće godine. Kod nas se zbog praktičnosti i morfologije terena stabla najčešće formiraju u oblik vaze, a to su svi oni oblici koji imaju rupu u svome središtu. Ima naravno i drugih oblika, poput stožastih i višestožastih vaza.

Oblik krošnje ujedno je i sortna karakteristika pa bi kod odabira načina kao ćete orezivati i oblikovati krošnje zasigurno bilo dobro znati i s kojom sortom »imate posla«. Oblica ili debeljača, kako je u nas još zovu, radi niska i široka stabla. Malo uspravniji oblik krošnje imaju plominka i rosuja, a drobnica ili što bi Puntari rekli – »naška« raste pak skroz uspravno i stupasto. Njih se ne može niti treba tjerati na niski i široki oblik, već je bolje i uputnije poštovati njihove prirodne karakteristike koje je »tjeraju« u vis.

Talijanske pak sorte koje su u nas sad također prisutne, nešto brže rastu od ovih naših domaćih. One rade bujnije krošnje i njih se može, a po literaturi i treba, orezivati nešto jačim intenzitetom, skidajući im i do 60 posto krošnje svake godine. Ipak, one zato trebaju i traže dublju zemlju i bolje uvjete od ovih naših domaćih sorti, prilagođenih zemljištu kakvo u nas prevladava, kršu. Zato takve sorte bolje funkcioniraju u Istri odnosno njenoj dubokoj crvenici. One u nas nerijetko odlično uspijevaju u vrtovima, zasađene negdje pred kućom gdje ima puno zemlje, ali kad je staviš u kamen i krš, neće se pokazati tako plodnom kao ona »kućna«, upućuje Mrakovčić.

Vraćajući se na stanje stvari na Krku, kaže da je vidljivo da većina otočnih maslinara napreduje u smislu shvaćanja, poznavanja, prihvaćanja i provođenja agrotehničkih mjera.

– Moj je dojam da su silni napori kroz aktivnosti ovdašnjih maslinarskih udruga i institucija, čiji su stručnjaci godinama bili angažirani na terenu, donijeli ploda te da se vidi opći napredak u odnosu na prijašnja, zapravo i ne baš tako davna vremena. Možda nisu svi najstručniji i najpotkovaniji, ponegdje se vide i ponešto lošije orezana i održavana stabla ali ukupno govoreći vidi se da se ljudi trude oko svojih maslina, da uče. Istina, neki i na svojim greškama, što je normalno te na koncu ne nužno i loše. Nestala je ona zabluda nekih prijašnjih generacija naših maslinara da će rezidbom izgubiti plod. Nekad su maslinari s ponosom pokazivali svoje ogromne i bujne, a zapravo obrasle masline. I već je ta i takva promjena percepcije pozitivna jer rekao bih – bolje je i krivo rezati nego ne rezati, zaključio je naš sugovornik.