VRBNIK – Put do kvalitetnog grožđa i jednako takvoga vina dug je i zahtjevan. Posao je to koji započinje davno prije no što se s trsja u vinogradima krene brati plod vinove loze.

A da i u vinarstvu, ali i vinogradarstvu vrijedi ona »kako si sijao, tako ćeš i žeti«, potvrdili su nam vrbnički vinogradari koji upravo ovih dana, sve sukladno preporukama struke, ali i vlastitim zanjima i iskustvima stjecanim višestoljetnom vinarsko-vinogradarskom tradicijom, obavljaju jedan od najvažnijih i za kvalitetu budućeg uroda najpresudnijih postupaka – rezidbu.

– Vinova loza je po svojoj prirodi penjačica, biljka koja, kao i sve druge, ima za cilj čuvati i razvijati svoje vegetativne organe, odnosno rasti i tako preživljavati. A mi je rezidbom, naravno uz uvjet da to činimo na kvalitetan način i u pravo vrijeme, doslovce prisiljavamo da sva svoja hraniva, umjesto na rast i širenje, usmjerava i troši na plod koji je u proizvodnji vina ujedno i najvažniji. Tu počinje ona prava znanost jer se tim postupcima određuju i usmjeravaju omjeri prinosa, odnosno omjeri kvantitete i kvalitete grožđa. Tu se zapravo usmjerava i određuje sve ono što će se u vinogradu, a posljedično i podrumu, događati u nastavku godine. Stoga mi koji u podrumima proizvodimo vino našim vinogradarima, odnosno zadrugarima, ili sad možda bolje rečeno rezačima, upravo u ovom periodu moramo »zadati« ono što procjenjujemo da je bitno ispuniti, a što iz godine u godinu može varirati s obzirom na sve što se u proteklom periodu u vinogradu događalo, objasnio nam je bit posla koji se ovih dana u Vrbničkom polju intenzivno odvija Marinko Vladić, enološki stručnjak Poljoprivredne zadruge Vrbnik.

Suradnja vinogradara i vinara

Njegov kolega Vedran Gršković, također enolog u najvećem i najstarijem otočnom vinarskom pogonu, dodao je i da je jedna od bitnijih zadaća ljudi njegove struke popratiti i pripaziti da vinogradari, u svojim nastojanjima da ostavljanjem većeg broja pupuva na lozi dobiju više grožđa, ne pretjeraju u takvim nastojanjima. Složivši se s Vladićevom ocjenom da u Vrbniku suradnja vinogradara i vinara oduvijek dobro funkcionira te da dva pupčanom vrpcom međusobno povezana procesa rada na proizvodnji kvalitetnog vina »klapaju« besprijekorno, Gršković nam je otkrio i da zbog okolnosti u kojima se većina lokalnih vinogradara bavi tim poslom (kao svojevrsnom nadopunom neke svoje druge profesionalne djelatnosti) ponekad ipak dolazi do blagog raskoraka između njihovih strukovnih preporuka i rezačke prakse.

– Većina naših sumještana radi pa se tako i u svojim vinogradarskim zadaćama ljudi najčešće prilagođavaju svom slobodnom vremenu, vremenskim prilikama, obimu posla koji je pred njima i sličnim razlozima zbog kojih neki s rezidbom kreću znatno ranije od ovog perioda u kojem se ti zahvati tradicionalno preporučuju, nastavljaju Vladić i Gršković, od kojih smo doznali i da je zbog toga možda i polovica vinograda u Vrbničkom polju već orezana, neki još od početka prosinca.

– Kod nas nasreću najčešće nema studeni niti mrazova, s temperaturama ispod -16 Celzijevih stupnjeva, a koji bi tad ozbiljno zaprijetili štetama na prerano orezanoj lozi, objašnjavaju nam razloge zbog kojih se ondje čak i ona ponešto ranija rezidba ipak ne smatra »grijehom«. Kako bilo, ono što se u ovom trenu ovdje odrađuje uvelike utječe na ono oko čega se sve u Vrbniku oduvijek vrti – na kvalitetu i količine grožđa koje će u završnom dijelu ljeta početi stizati u pogone vrbničkih prerađivača, tako i PZ-ov koji se diči svojom nadeleko poznatom Zlatnom vrbničkom žlahtinom, proizvodnja koje ide s koljena na koljeno.

Teorija je jedno, praksa drugo

Da je tome tako, potvrdila nam je i spoznaja da se među ovih dana brojnim zadrugarskim rezačima nalazi i Vladićev sin Luka, budući enolog koji svoja stručna znanja već neko vrijeme peče u Beču, na studiju enologije i vinogradarstva.

– Prije tjedan dana došao sam nakratko kući i eto, zapalo me »odrađivati praksu« pod budnim okom iskusnih vrbničkih vinogradara od kojih, moram priznati, uistinu imam što naučiti. Ni izbliza nije isto rezidbu svladavati na fakultetu, u sveučilišnom vinogradu, i ovako, u »stvarnosti«, u vinogradima poput ovih naših gdje umjesto tek pokojeg sata ili dana sudjelovanja u pokaznoj rezidbi, imaš priliku danima raditi i praktično tesati sve ono o čemu si na predavanjima samo slušao, kaže Vladić junior.

Neformalnu praksu u kojoj se stečena znanja vlastitim radom i iskustvom nadopunjavaju u vinogradu, njegov je otac okarakterizirao nezamjenjivom potrebom svakog budućeg ozbiljnog vinara, kakvim se nada da će njegov sin jednog dana postati. Rezidba u kojoj ovih dana sudjeluje, kaže nam mladi otočanin, nije mu prvo takvo iskustvo jer se istom poslu učio od malih nogu, kao uostalom i većina njegovih sumještana.

Rezač nije lako biti

Slično nam je rekao i njegov rezidbeni »mentor«, iskusni vrbnički vinogradar i zadrugar Dinko Vitezić.

– I ja sam u Vrbničkom polju, pa tako i rezidbi, od kad znam za sebe, možda još od svoje desete, jedanaeste godine i držim da o svemu tome uistinu znam sve, ili gotovo sve, kaže nam Vitezić. Ustvrdio je i da njegova iskustvena znanja uvelike korespondiraju s onima kojima ga danas prate i usmjeravaju fakultetski obrazovani, zadružni enološki stručnjaci. Ma to je to. Sve što oni tvrde i na čemu inzistiraju, isto je onome što bih vam i ja rekao, »samo ča van oni to lipje znaju izreć«, kaže uz smiješak Vitezić za kojeg bi, promatrajući ga kako brzo, lako i učinkovito orezuje lozu, rekli da to radi »kako mu koja padne pod ruku«. A kad vam, pokazujući trse koje je već orezao, objasni kako je i zašto izabrao »pušćenicu« s 12 ili najviše 13 pupova, a kako »rog« koji pušta sa strane težeći da ne preoptereti lozu, shvatite da je ono što je napravio ležerno ćakulajući s vama, bilo sve samo ne slučajnost…

Kvaliteta, a ne kvantiteta

– Rezidba se u nas uvijek, ali uvijek, radi ciljajući na kvalitetu, a ne na kvantitetu, kaže Vedran Gršković. Onaj tko se isključivo bavi uzgojem grožđa, taj će, logično, za cilj uvijek imati dovesti čim više grožđa na vagu, ne brinući pritom kakvo će se vino kasnije moći dobiti iz njegove sirovine, dodaje pak Marinko Vladić, objašnjavajući nam razloge zbog kojih vrbničkim vinogradarima, kao zadrugarima kojima prihod i zarada ne ovise o količinama, već ponajprije o kvaliteti, pa na koncu i uspješnosti plasmana vina dobivenog od njihova grožđa, maksimiranje količina ploda nije jedini, niti glavni cilj.