Marijan Orlić Senkić jedan je od najiskusnijih krčkih sopaca, zaljubljenik u otočnu glazbenu baštinu, sopnju sopila, ali i kanat koji ga prati, kaže nam, od najranijeg djetinjstva. Uz svoju sopnju, ovaj vrijedni i samozatajni otočanin, rođeni Puntar, a danas stanovnik Krasa na području općine Dobrinj, u svojoj maloj kućnoj radionici već godinama izrađuje sopile. O svojoj »zanimaciji«, koja mu je davno postala mnogo više od hobija, ne propušta reći i da je odrađuje s velikom ljubavlju i pažnjom.

– Izrada sopila za mene je ponajprije zadovoljstvo, a tek potom i neki oblik dodatnog posla, napominje Orlić Senkić, dugogodišnji kućni majstor franjevačkog samostana na otočiću Košljunu, koji je od umirovljenja, kao i mnogi drugi penzioneri, upravo prezauzet poslom, uz ostalo i izradom toga tradicijskog instrumenta, na stvaranju kojeg zapravo još samo on radi.

– Nažalost, ostao sam jedini na ovome svijetu koji danas proizvodi sopile. Stoga ni ne čudi da unatoč tome što svakodnevno radim u svojoj radionici, u ovom trenutku imam podulju listu čekanja, kaže naš sugovornik otkrivši nam da ga u trenutku našeg ćakulanja čeka izrada čak 15 naručenih mu pari tog instrumenta, tipičnog i prepoznatljivog glazbala Kvarnera i Hrvatskog primorja.

Dobro drvo, preciznost, dobro uho

– Izrada narodnih instrumenata oduvijek me je interesirala. Otkako sam kao mladić, još tamo davne 1980. godine postao članom KUD-a Punat, u okrilju kojeg sam zapravo naučio sopit, a što je davno prije mene činio i moj otac, godinama sam želio naučiti i izrađivati sopile. Nije bilo lako pronaći osobu koja bi me tome poučila pa sam tako dugo dosađivao jednome od tada najiskusnijih graditelja sopila, sada pokojnome Ivu Radiću, da me »uzme pod svoje«. Nažalost, taman nakon što je pristao početi podučavati me, Radić je preminuo, odnijevši sa sobom sve svoje znanje i iskustvo. Kasnije sam od njegove obitelji, i to ne baš za mali novac, unajmio njegov alat na mjesec dana, kako bih temeljem njegovih oblika i mjera dao izraditi svoj alat, nužan za oblikovanje i izradu ovih umnogome specifičnih instrumenata, kaže nam nadalje ovaj uvijek razgovorljivi otočni sopac i graditelj tradicijskih svirala.

Metodom pokušaja i pogrešaka počeo sam se »zabavljati« pokušavajući izraditi sopile, rekao je Orlić Senkić, ističući da je na putu izrade kvalitetnih sopila koje se uvijek sviraju, ali i stvaraju u paru, tih pokušaja i pogrešaka bilo podosta. Prve koje su zasvirale onako kako rabi izradio je 2000. godine i od tada ih ne prestaje izrađivati.

Na pitanje o tome što je prilikom izrade sopila najvažnije, napominje kako je uz dobro drvo i preciznost u izradi, zapravo najvažnije – dobro uho.

Uparivanje vele i male sopile

– Vrlo je važno to što i sam sviram sopile te što sam ih po svome sluhu sposoban uštimati, odnosno upariti. Odmah po zvuku mogu procijeniti koja je dobra, a koja nije. Uzalud je da sopile lijepo izgledaju ako ne zvuče dobro i ako se vela i mala sopila ne slože, napominje Orlić Senkić, naglašavajući da je upravo uparivanje vele i male sopile, odnosno one tanke i debele – ključ njihove kvalitete.

– Svaki par sopila svoja je priča i zasebna jedinka, i niti jedna u potpunosti ne može biti nadomještena sopilom iz drugog para. U sopnji se njihovi tonovi moraju savršeno poklapati u terci, koja je obilježje naše glazbe, što se može postići jedino »finim« ručnim radom širenja i produbljivanja rupa na njihovome tijelu. To je nemoguće postići strojnom izradom i bilo kakvim oblikom masovnijeg »štancanja« kod kojeg se može dobiti oblik i izgled, ali nikako i kvalitetan zvuk, odnosno harmonija male terce iliti vele sekste koju je svirkom vele i male sopile nužno postići, kaže, i spremno nam istovremenom sopnjom više parova sopila iz svoje kolekcije demonstrira njihovo zvučno poklapanje ili pak razilaženje, ako ih »raspari«.

Više od 350 pari sopila

Do sada je Orlić izradio više od 350, možda već i četiri stotine pari sopila.

Foto Marko Gracin

– Najbolji materijal za njihovu izradu naša je domaća maslina i žestila. Pokušavao sam ih raditi i od nekih drugih drva, posebice javora, ali jednostavno to nije bilo to. Zvuk bi, posebno kad bi se drvo navlažilo od dulje svirke, jednostavno postao pretup i premekan, bez one zvonkosti koja je obilježje zvuka toga instrumenta. Inače, za svaki par sopila treba mi oko tridesetak radnih sati, ne računajući vrijeme koje valja utrošiti na pripremu materijala i alata, odnosno njegovo održavanje, oštrenje… Tako vam je to, brže ne može. Kad primim narudžbu za par sopila, računam da ću na njemu delat oko petnaest dana. Uz sopile, od trstike izrađujem i piskove čija je kvaliteta u postizanju pravog zvuka jednako bitna kao i kvaliteta samog tijela instrumenta.

Ono što me uvijek najviše veseli činjenica je da se najveći broj mojih sopila svakodnevno svira. S obzirom na to da sam danas ostao jedini graditelj sopila, može se reći da su sve ili gotove sve sopile koje se sad sviraju, i to ne samo na otoku Krku, već i u cijeloj našoj regiji, mojih ruku djelo. Čak i Istrijani koji sviraju svoje roženice sad već uglavnom koriste moje piskove jer su im se pokazali boljima, zvučnijima i dugotrajnijima od onih koje su sami izrađivali. Moje sopile danas koriste sopci svih ovdašnjih kulturnih, odnosno folklornih društava i uistinu su u svakodnevnom optjecaju, napominje tom činjenicom s pravom ponosni Orlić Senkić. Dodaje kako nikako ne bi bio zadovoljan kad bi njegovi instrumenti služili tek kao suveniri, skupljajući prašinu u vitrinama.

Nema kome prenijeti vještinu

Osim sopila, u Senkićevoj radionici već se neko vrijeme radi na izradi i nekih drugih tradicionalnih instrumenata, poput dvojkinja.

– Njih još nisam doveo do željene kvalitete. Nisam daleko od cilja, ali još uvijek to nije to, pa ih ne želim dati van. Kada budu spremne – čut ćete, našalio se.

Napuštajući njegovu neobičnu, malu, alatom i drvom punu, ali istovremeno i iznimno urednu radionicu, doznali smo kako Orlić, nažalost, nema kome prenijeti svoju vještinu.

– Nitko ne pokazuje interes za naukovanjem ovog mog zanata. Pitali su me i obilazili mnogi, ali su nakon kraćeg interesa i vremena uloženog u upoznavanje s ovim što radim svi redom odustajali. Mladi se za delat sopile danas brzo važgu, al’ se još i brže pogase! Za sopnju ima mnogo interesa. Dijelom zahvaljujući aktivnostima Udruge sopaca otoka Krka i škola sopnje, koje redovito organiziramo, možemo se pohvaliti razmjerno velikim brojem mladih sopaca. S nekima od njih sam i sam radio. Po pitanju izrade sopila, ipak, interes je uvijek bio i ostao znatno manji, požalio se naš sugovornik. No, otkrio je da je – u želji i nastojanju da njegovo graditeljsko znanje i iskustvo ne ode u nepovratan zaborav – u svoje kućno računalo upisao mnoge svoje bilješke, mjere i savjete svima onima koji bi se jednog dana mogli odlučiti pozabaviti tim poslom.

– Skripta za izradu sopila je tu, još samo da se najde niki ki bi je otel pročitat, i što je još važnije – pretvorit u delo. Kako bilo, volio bih kad bih nekome mogao osobno prenijeti svoje znanje, zaključio je Orlić Senkić, otkrivši i da se par kvalitetnih sopila danas cijeni tri tisuće kuna.

– Nije malo, ali s obzirom na to koliko rada, truda i vremena treba uložiti u njihovu izradu, očito nije niti dovoljno da bi se od toga stvorio biznis, barem ne u mjeri u kojoj bi mlade privukao njihovoj izradi, završio je.

Na čemu sopila »prolazi ili pada«

– Dimenzije sopila su standardizirane, tu nema velike filozofije. Dužine i širine instrumenta znaju se jednako kao što se znaju i pozicije škujica na prebiralnici. To jednostavno mora biti tako kako je. Ono što igra ulogu i na čemu sopila »prolazi ili pada« konusno je oblikovanje svake škujice zatvaranjem ili otvaranjem kojim se dobiva željena nota. Ručno širenje i oblikovanje tih rupa ključna je faza izrade sopile. Ono što je najzahtjevnije – i što teško može napraviti onaj tko sam ne svira taj instrument – fino je »štimanje« para koji čine vela i mala sopila. Njihovi se zvuci, odnosno tonovi, moraju složiti. Što se rupica više širi, to se dobiva viši ton. Za to treba imati i uho, odnosno sluh, ali i preciznu i mirnu ruku, »osjećaj za sopilu«. Bez toga, sopila će ostati samo lijepo oblikovani komad drva. I ništa više od toga. Nakon svih tih silnih sopila koje sam izradio, i danas se i meni znade potkrasti greška u izradi zbog koje već gotovo zgotovljena sopila fini u ognju. Može se dogoditi i da vas iznenadi neka šupljina ili nepravilnost u samom drvu, a ponekad vam i crv pokvari posao. To je normalno, na to jednostavno morate računati, zaključuje Marijan Orlić Senkić koji je, valja i to reći, osim na izradi sopila i njihovoj sopnji, već neko vrijeme angažiran i na podučavanju mladih domaćemu kantu.

Krila, prebiralnica, špulet, pisak

– Svaka sopila sastoji se od nekoliko dijelova. »Krila«, kako se naziva najdonji dio koji je ujedno i rezonator, »prebiralnice« po kojoj se prebire prstima, »špuleta«, kako se naziva gornji dio koji je povezan sa »špiljicom«, i na koncu je tu i pisak. Jednako precizno kao sam instrument, mora biti izrađen i njegov najpotrošniji dio – pisak. Napravite li ga samo koji milimetar predugog ili prekratkog, zvuk koji će iz sopile izaći neće se slagati s onim iz instrumenta s kojim je uparen, kaže iskusni otočni sopac i graditelj sopila Marijan Orlić Senkić.