Više od pet stotina godina traje franjevačka povijest u Kamporu na otoku Rabu, ali uskoro tom franjevačkom služenju dolazi kraj. U kolovozu će samostan sv. Bernardina, smještenom u u uvali sv. Eufemije, preuzeti dehonijanci, Družba Svećenika Srca Isusova. Do tada, kao i proteklih nekoliko godina, o samostanu brine fra Ivica Strčić koji je i našu novinarsku ekipu primio franjevačkom otvorenošću. U samostanu je sam, no kaže, ne osjeća se samim – druži se s drugom braćom svećenicima, ukupno su osmorica svećenika na cijelom otoku, a tu je i oko tisuću župljana za koje brine. Fra Ivica Strčić je ovdje na službi od 2019. godine do 2022. bio s još jednim bratom franjevcem, koji tada odlazi drugdje na službu. Samostan jest zamišljen kao mjesto u kojem će boraviti braća, stoga će ga uskoro preuzeti, dvojica ili trojica dehonijanaca koji će ovdje ogranizirati kampove za mlade.

Samostan je mjesto molitve, ali i znanja. Ovdje u Kamporu nalazio se skriptorij, gdje su braća prepisivala knjige a samostanska knjižnica danas čuva zbirku od oko sedam tisuća knjiga. Među njima su i 34 inkunabule, knjige tiskane prije 1500 godine. Samostan je također mjesto mira, ali i umjetnosti pa se u kompleksu samostana sv. Bernardina nalazi i Galerija fra Ambroza Testena, slikara koji je ovdje djelovao u drugoj polovci 20. stoljeća te slikao u ekspresionističkom stilu. U galeriji su izloženi mnogi fra Ambrozovi radovi, dok se u crkvi sv. Bernardina nalazi križni put koji je on naslikao. Najvrjednija umjetnina u crkvi sv. Bernardina je poliptih na glavnom oltaru, dragocjeni rad mletačkih slikara, braće Vivarini iz 1458. godine, koji je na obnovi u Restauratorskom zavodu.

Sv. Eufemija i sv. Bernardin

Franjevci se prvi put na Rabu spominju već 1255. godine, znači niti 30 godina nakon smrti utemeljitelja njihova reda, sv. Franje Asiškog. Kako će zapisati Andrija Bonifačić, svećenik i publicist, spominju se o posvećenju opata Kolumbana iz Raba za biskupa u Trogiru, a pet godina kasnije generalni kapitul franjevačkog Reda u Narboni spominje rapsku kustodiju kao jednu od četiri kustodije franjevačke provincije Sklavonije. Iako se ne zna otkuda su došli, povjesničar Donato Fabijanić piše kako su od početaka na Rabu franjevci bili čuvari crkvice sv. Eufemije u Kamporu. U 15. stoljeću sv. je Ivan Kapistranski postao vikar Opservanata te je od pape Eugena IV. dobio ovlaštenje da podigne 14 franjevačkih samostana. Jedan od njih bio je na Rabu, u uvali uz more u Kamporu, gdje se već nalazila stara crkvica sv. Eufemije. Donator je bio rapski plemić Petar Car o čemu svjedoči i ploča koja se i danas čuva u samostanu sv. Bernardina, na kojoj uz ime donatora stoji i 1446. godina.

– Franjevci su gradili ovaj samostan, a ovo mjesto je odabrano jer je bilo mirno i samotno. Drugi je razlog gradnje samostana u ovoj uvali to što je ovdje već postojala crkvica sv. Eufemije. Danas se u njoj nalazi galerija u kojoj su izloženi radovi fra Ambroza Testena, a u župnoj crkvi sv. Bernardina se služe mise. Tako imamo dvije crkvice i jedan samostan – koji nosi ime po novoj crkvi – sv. Bernardina. Franjevci su ovdje neprekidno od 1446. godine, i 2026. godine bilo bi 580 godina naše prisutnosti u Kamporu, opisuje fra Ivica Strčić.

Fra Ivica Strčić, sada jedini franjevac u Kamporu

Pripovijeda i detaljnije o povijesti crkve i samostana. Priča kaže da je supruga Petra Cara bila u Rimu na hodočašću a u to je vrijeme Bernardin Sijenski bio proglašen svetim. Ona je bila toliko oduševljena likom toga sveca, da je, vrativši se na Rab, rekla suprugu i franjevcima da samostansku crkvu posvete sv. Bernardinu – velikom propovjedniku onoga vremena. Sveti Bernardin je kreirao kristogram IHS te je promovirao pobožnost imenu Isusovu.

Samostan u Kamporu ima pet ključnih odrednica: crkva za molitvu, klaustar za šetnju i meditaciju, biblioteka za intelektualni rad, vrt za fizički rad te gostinjac.

– Imamo nekoliko soba te možemo primiti ljude koji žele provesti neko vrijeme u šutnji i u molitvi, pronaći duhovni mir kako bi se okrijepljeni vratili u svoj svakodnevni život i suočili s izazovima koji su pred njima. Dolaze nam i oženjeni ljudi, obitelji, ali i samci. Dolaze ljudi slabijeg imovinskog stanja, koji možda ne mogu doći na more, i mi ih ugostimo u našim skromnim uvjetima da ipak osjete blagodati mora i ljepotu ljeta, govori fra Ivica.

Poliptih braće Vivarini

Kako smo spomenuli, najvrjednija samostanska umjetnina je poliptih na glavnom oltaru, rad mletačkih slikara, braće Bartolomea i Antonia Vivarinija iz 1458. godine. Poliptih je bilo potrebno obnoviti i već je neko vrijeme u Restauratorskom zavodu, no zbog vlage u crkvi i dalje ga se čuva u zavodu. Kako piše Andrija Bonifačić, raskošni drveni pozlaćeni okvir s elementima cvjetne gotike izradio je drvorezbar zvan Franjo. Središnja figura u doljem dijelu poliptiha je sv. Bernardin, a iznad njega, u gornjem dijelu je Bogorodica s Djetetom. Na donjoj lijevoj strani prikazan je, prema predaji, u liku sv. Petra donator Petar Car, dok je do njega sv. Franjo. Na ostalim panelima su također likovi svetaca – sv. Kristofor, zaštitnik Raba i zatim sv. Antun Padovanski, desno dolje. U gornjim poljima lijevo su sv. Jeronim i sv. Ivan Krstitelj – Bogorodica s malim Isusom je u središtu – a desno su sv. Eufemija i sv. Ljudevit Anjou.

Vrijedno je i veliko kasnogotičko raspelo iz druge polovice 15. stoljeća, s finom modelacijom korpusa i snažnom ekspresivnošću Isusova lica. Crkva sv. Bernardina barokizirana je u 17. i 18. stoljeću, tako da su uklonjeni gotički drveni oltari, te zatvoreni uski i visoki prozori, a otvoreni barokni polukružni. Crkva dobiva oslikani strop, tabulatum s 27 slika s prizorima iz života sv. Franje i ostalih franjevačkih svetaca.

– Središnja slika prikazuje Djevicu Mariju sa sv. Kristoforom s desne i sv. Bernardinom s lijeve strane. Tabulatum je izrađen 1669. godine uz potporu rapskog puka, a oslikao ga je sin pokrštenog židova iz Napulja, opisat će fra Ivica.

U crkvi sv. Bernardina je i oltar Gospe Grčke, s ikonom u istočnom stilu, za koju se pretpostavlja da je dar neimenovanog pomorca. Ona je također na restauraciji u Zagrebu, kao i cijeli drveni oltar, čiji se povratak očekuje 2027. godine.

Fra Ambroz Testen

Križni put u crkvi sv. Bernardina 1970-ih je godina naslikao fra Ambroz Testen, koji je kao franjevački brat u Kamporu djelovao 15 godina.

– Obavljao je pomoćne poslove, no od djetinjstva je imao strast za slikanjem. Kada je već bio u poodmaklijoj dobi i kada više nije mogao teže fizički raditi, primao je goste u muzeju i to vrijeme ispunjavao slikanjem. Ljudi koji su dolazili, u njemu su prepoznali vrhunskog umjetnika ekspresionista. Fra Ambroz je bio jako plodan stvaralac i rado je darivao svoje radove. Tako je puno njegovih slika u privatnim zbirkama, a ostale se nalaze u crkvi sv. Eufemije, koja je danas muzej, kaže naš domaćin.

U crkvi sv. Eufemije je galerija slika fra Ambroza Testena. Veći dio kristoloških i biblijskih kompozicija krajolika i mrtvih priroda ostvario je u gvašu, akvarelu i sepiji. Doticao se djelima i svjetovne tematike, ali ipak njegov je veliki literarni izvor bila Biblija, život sv. Franje te Danteova Božanstvena komedija. Između brojnih radova mogu se izdvojiti Raspeće iz 1945. godine, koje je nastalo nakon Bleiburškog pokolja, razvodnjeni akvareli Propovijed sv. Pavla (1954.) i Bič egipatski (1980.). Značajni su i radovi u tehnici tuša Proždrljivci (1981.), Milosrdni Samaritanac (1976.), Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ (1980.) i Prorok (1979.), zapisala su u sjećanju na fra Ambroza njegova braća franjevci.

Etnografska zbirka

U samostanskom kompleksu je i muzej, odnosno zavičajna zbirka, koja čuva sakralnu umjetnost, arheološke artefakte, etnografske predmete kao i Testenovu galeriju slika. Jedan od vrednijih dokumenata svakako je isprava o osnutku samostana u Kamporu iz 1446. godine u kojoj se prvi put spominje hrvatski naziv otoka – Rab, a koji je ranije nosio antički naziv: Arba, vjerojatno od ilirskog Arb u značenju mrk ili taman, pretpostavlja se zbog bogatstva crnogoričnih šuma. U 10. stoljeću bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet spominje otok kao Arbe, a u razvijenom i kasnom srednjem vijeku u latinskim izvorima naziva se Arbia, Arbiana, Arbitana, Arbium.

Zbirka čuva i psalterije velikoga formata iz kojih su franjevci molili. Kako je knjiga u to vrijeme bila vrlo vrijedna, i ručno je sve trebalo ispisati, psalteriji su bili veći te je više braće molilo iz jednoga. U vitrinama zbirke izloženo je i nekoliko inkunabula. Tu je i slika koja prikazuje sv. Franju, koji je prva osoba u povijesti koja je na čudesan način primila stigme. Primio ih je između 15. i 29. rujna 1224. dok je boravio u molitvi na gori La Verna te se ove godine obilježava 800 godina od toga čuda.

Etnografska zbirka prikazuje nekadašnji način života na otoku, čuvajući predmete tipične mediteranske, seoske kuhinje.

– Ondje se odvijao sav život. Kuhinja nije bila samo mjesto gdje se kuha, nego i gdje se jede, i gdje se ljudi susreću. Kuhinja je susretište članova obitelji, gdje oni zajedno mole i jedu, razmjenjuju osjećaje i događaje, misli, planiraju svoju budućnost. Središte kuhinje je komin, odnosno kamin, a tu je i mlin za žito, tkalački stan, jednostavna pegla… Dio naše etnografske zbirke su i narodne nošnje otoka Raba, govori nam fra Ivica Strčić.

Velika Kronika fra Odorika Badurine

U samostanu u Kamporu djelovao je i fra Odoriko (Odorik) Badurina, od 1936. do 1956. godine te je ispisao veliku Kamporsku kroniku. Fra Odorik pregledavao je arhive cijeloga Raba, grada, samostana, župa i zabilježio ih u kroniku.

– To je kao neki indeks, koji se podatak može pronaći u kojoj arhivi. Tko želi proučavati povijest otoka, u Kronici može pronaći potrebne informacije. Radi se o šest velikih svezaka, i bilo bi idealno da se svesci digitaliziraju. Tako bi se sačuvali jer se listanjem i protokom vremena troše, govori fra Ivica Strčić spominjući da fra Odorik piše i poruku onome tko uzima kroniku u ruke.

– Jamčim vam da će ga otrgnuti pravda Božja tko lopovski prisvoji, odnese, ovaj moj rad koji sam gladan sakupljao i oči na njemu uništio. Neka živi veliki Bog, otac Odoriko Badurina, piše u jednom od svezaka.

Kamporski uskrsni ponedjeljak, Magdalenino

U Kamporu se posebno slavi uskrsni ponedjeljak, Magdalenino, kao i blagdan sv. Eufemije, 16. rujna.

– Božić i Uskrs ljudi slave u obiteljima, a dan nakon odlazi se u posjete ili na hodočašće. Vjerojatno su tako i braća franjevci s otoka Raba u davnini odredili da se nastavak slavlja Uskrsa događa ovdje u samostanu. Zašto Magdalenino? Marija Magdalena bila je prva vjesnica Isusova uskrsnuća. Prva je došla na grob i vidjela da je prazan, te je to javila učenicima. Pretpostavljam da je uskrsni ponedjeljak ovdje u Kamporu nazvan Magdalenino zato da i mi kao ona budemo vjesnici Isusova uskrsnuća, kaže fra Ivica Strčić.